Još početkom 1980-tih godina znanstvenici Instituta za zaštitu bilja (prof.dr. Ana Šarić i mr.sc. Branko Britvec) pri Fakultetu poljoprivrednih znanosti u Zagrebu upozoravali su stručnu javnost na moguću pojavu nove bolesti vinove loze i njenog prirodnog širitelja: zlatne žutice (Grapevine flavescence doreé) koju uzrokuju Mikoplazmama Slični Organizmi (MSO) (od 1994. godine biljne parazitske mikoplazme svrstane su u razred Mollicutes, rod Phytoplasma) i američkog cvrčka (Scaphoideus titanus syn. Scaphoideus littoralis). Budući su tih godina žutice vinove loze i američki cvrčak bile prisutne u južnom dijelu Francuske i sjevernom dijelu Italije autori Šarić i Britvec upozoravaju na potrebu stroge kontrole loznih cijepova koji se uvoze iz tih država uz obvezan certifikat zemlje izvoznice da je matični nasad bio ispitan laboratorijskim metodama na mikoplazme.

Sve veća prijetnja hrvatskom vinogradarstvu

Zlatna žutica (Žutilo) vinove loze je vrlo opasna bolest koja postaje sve veća prijetnja hrvatskom vinogradarstvu. Uzrokuju je mikroorganizmi smješteni u žilnom staničju floema, stanične strukture slične bakterijama, ali bez čvrste stijenke. Kad se uzročnici ove bolesti umnože do brojnosti koja začepljuje floemsko žilno staničje koje provodi hranjive tvari iz lišća u grozdove, drvo i korijen, pojavljuju se karakteristični simptomi: uvijanje plojke prema naličju, žućenje lišća odnosno crvenjenje kod tamnih sorata, sušenje cvata, venuće formiranog grozda te slabije odrvenjavanje mladica na inficiranom trsju. Ovako opisane negativne promjene uzrokuju tri različite skupine fitoplazma: (1) Flavescence doreé (FD) (zlatna žutica), (2) Bois noir (BN) (stolbur ili crno drvo) i (3) Aster yellows (AY) (žutica astre)!

Prema simptomima bolesti u vinogradu nemoguće je utvrditi o kojoj se vrsti toplazme u vinogradu radi, ali su posljedice njihova nesmetana razvoja i širenje vrlo različite. Najopasnija i najštetnija je zlatna žutica (FD), od čije prve pojave naknadno 1-2 godine in ficirano trsje potpuno propada. Kod ostale dvije topazme (BN i AY), moguće je da nakon akutne faze bolesti kada su simptomi naročito izraženi, naknadno slijedi oporavak i “ozdravljenje” biljke.

Širenje bolesti

U prvih 10-ak godina (sve do 2007.) u hrvatskim su vinogorjima bile pronalažene uglavnom manje opasne fitoplazmatske žutice iz skupine stolbur ili crno drvo (BN) i žutice astre (AY). Ali, prije pet godina potvrđen je prvi nalaz vrlo štetne zlatne žutice (Flavescence doreé) (Šeruga Musić i sur., 2011)! Najopasnija fitoplazmatska bolest Flavescence doree (FD) je molekularnim metodama potvrđena prvo na uzorcima divlje pavitine (Clematis vitalba) koja je rasla u blizini vinograda u Istri (2007) i Međimurju (2008). Već 2009. ova bolest je potvrđena na uzorcima vinske sorte Pinot crni u vinogradarskoj podregiji Plešivica (Vivodina), slijedeće godine u Prigorju (žarište Križevci) na sortama Rajnski rizling i Ružica crvena, te u podregiji Moslavina (Voloder) na autohtonoj vinskoj sorti Škrlet (Budinščak i sur., 2012). Temeljem tih istraživanja, koje je proveo Zavod za zaštitu bilja (HCPHS), u “Narodnim novinama” broj 7 od 17. siječnja 2013. godine je objavljena “Naredba o poduzimanju mjera za sprječavanje širenja i suzbijanja zlatne žutice vinove loze, koju prouzrokuje štetni organizam Grapevine flavescence doreé MLO”. Ovom se Naredbom propisuju mjere za sprječavanje širenja i suzbijanja zlatne žutice vinove loze koju uzrokuje štetni organizam Grapevine flavescence doreé MLO, a glavna biljka domaćin štetnog organizma je vinova loza (Vitis vinifera). Ostale biljke domaćini štetnog organizma jesu obična pavitina (Clematis alba), crna joha (Alnus glutinosa) i druge Vitis vrste (npr. direktno rodni američki hibridi), dok je prenositelj (vektor) američki cvrčak (Scaphoideus titanus).

""

Do epidemijskog širenja zlatne žutice nastupa samo u onim vinogorjima gdje su istovremeno prisutne štetni organizam (Grapevine flavescence doreé MLO) i prenositelj (americki cvrčak).

Prenositelj zaraze

Američki cvrčak je opisan na području Sjedinjenih Država još 1932. godine, ali bez ekonomske štetnosti, jer je fitoplazma Flavescence doreé prisutna samo u europskim vinorodnim regijama (npr. Francuska, Italija, Švicarska, Portugal, Srbija, Austrija, Hrvatska i dr.). Osnovne mjere suzbijanja fitoplazmoza u vinogradarstvu počivaju na kupnji zdravstveno ispravnih loznih cjepova, uklanjanju zaraženih biljaka i suzbijanju vektora (širitelja), pa ovom prilikom opisujemo američkog cvrčka . Američki cvrčak ( Scaphoideus titanus) je podrijetlom iz Sjeverne Amerike, a u Europi je otkriven 1958. godine u Francuskoj. Razvija samo jednu generaciju godišnje, a gotovo je monofagna vrsta koja se potpuno razvija na vinovoj lozi. Odrasli kukci su relativno male veličine (prosječno 0,5 cm). Osnovna boja krila je blijedo-žuta do smeđa. Na glavi je naglašeno ispupčeno tjeme s nekoliko poprečnih tamnih linija. Prednja krila su velikim dijelom blijedo-žute do smeđe boje i imaju smeđu nervaturu. Jaje je malo, bubrežasto, stisnuto na stranama, vretenasto u prednjem i zaobljeno u stražnjem dijelu, bjelkaste boje, slabo prozirno i dugačko svega 1,5 mm. Ličinke se razvijaju do odraslih kukaca kroz 5 razvojnih stadija. Prva tri stadija su bjelkaste boje i veličine 1,5-3,5 mm, a na nimfama četvrta i peta stadija se pojavljuju crne šare i žuta boja. Ličinke mogu skakati. Ženke odlažu jaja pod koru dvogodišnjeg drva, a ponekad pod stariju koru grana ili u zrelu jednogodišnju rozgvu. Pomoću male, svinute i snažne leglice koso urežu sloj kore koja se ljušti, pa u sloj staničja između epiderme i snopova primarnog floema odlažu ukupno 24 jaja. Obično su jaja odložena u skupinama 2-3-4 ili više (10) i nepravilno poredana na različite međusobne udaljenosti. Simptomi sisanja su slabo vidljivi i nisu tipični. Zbog prenošenja bolesti Flavescence doreé (FD) sadašnja istraživanja u Europi smatraju ovu vrstu cvrčaka kao najštetnijeg ampelofaga. Američki cvrčak se aktivno širi na manje udaljenosti (francuska iskustva govore o širenju 5-10 km godišnje), a na velike udaljenosti se širi loznim cjepovima u stadiju jaja koja su odložena u rozgvu. Iz Francuske se američki cvrčak proširio u druge europske vinorodne zemlje: Italiju (1964.), Švicarsku (1968.), Sloveniju (1987.), Španjolsku (1997.), Portugal (2001.), Srbiju (2004.), Austriju (2005.), Hrvatsku (2005.), Mađarsku (2007.), BiH (2007.), Rumunjsku (2011.) i Crnu Goru (2012.)!

""

Ličinke i odrasli cvrčci se zadržavaju s donje strane lišća, na peteljkama i zelenim mladicama. Ličinke i odrasli kukci gotovo su uvijek u akciji hranjenja, a ličinke od četvrtog stadija mogu bosti osnovne žile.

Prve ličinke se javljaju sredinom svibnja, te njihov razvoj traje do sredine srpnja. Odrasli oblici se javljaju krajem srpnja pa sve do početka rujna. Ženke nakon oplodnje polažu jaja u pukotine kore dvogodišnje rozgve.

Način prenošenja fitoplazme Flavescence doreé (FD): ličinke i odrasli kukci prenose fitoplazmu FD na perzistentan način: moraju se hraniti sisanjem biljnih sokova na zaraženom trsju barem 4-8 dana (akvizicija), a tek nakon 28-35 dana nakon toga (latencija) sposobni su širiti bolest na zdravo trsje! Infektivne ženke ne prenose fitoplazmu na odložena jaja.

""

Američki cvrčak je relativno mali kukac čija veličina završnih stadija ličinki (slika lijevo) i odraslih kukaca u prosjeku iznosi samo 5 mm! Prva tri stadija ličinke su bjelkaste boje i veličine 1,5-3,5 mm (slika desno). U regijama gdje nema bolesti Grapevine Flavescence doreé, ova vrsta kukca ne predstavljaju ekonomski značajne štetnike vinove loze. No, tamo gdje je prisutna FD zlatna žutica, u zaštitama nakon cvatnje valja barem tri puta usmjereno suzbijati ličinke, kako bi se što kvalitetnije suzbila njihova populacija prije pojave odraslih cvrčaka koji aktivno šire neizlječivu bolest u vinogradima

Kemijsko suzbijanje američkog cvrčka

U vinogradu može biti uspješno, jer štetnik ima jednu generaciju godišnje i gotovo uvijek se zadržava na vinovoj lozi (tek zadnjih 10-ak godina istraživanja su pokazala da američki cvrčak obitava i na drugim biljnim vrstama: npr. Clematis, Ranunculus, Trifolium). Svakako se preporučuje od sredine lipnja do sredine srpnja provesti barem 3 usmjerena tretiranja protiv ličinki američkog cvrčka (suzbiti što više ličinki prije nego se razviju pokretniji odrasli oblici cvrčka koji šire zarazu unutar nasada i između susjednih vinograda). VAŽNO: Nažalost, većina u našoj zemlji dopuštenih pripravaka za suzbijanje američkog cvrčka spada u skupinu sintetskih piretroida (npr. Cythrin Max, Decis EC, Sumialfa FL) ili kombiniranih pripravaka koji sadrže djelatnu tvar iz skupine piretroida (npr. Chromorel- D, Nurelle-D) (vidi Tablicu)! Sintetski piretroidi brzo gube djelotvornost na temperaturama >28°C, djelotvornost im nije veća od 40%, a sukladno novom Zakonu o održivoj uporabi pesticida (NN 14/2014.) primjena sintetskih piretroida nije dopuštena u višegodišnjim nasadima (vinogradima, voćnjacima). Preostali dopušteni pripravci iz skupine neonikotinoida (Actara WG, Dali SL) također su fotolabilni, te su vrlo otrovni i opasni za pčele (njihova primjena je ograničena samo na večernje sate kad pčele ne lete, a cvatući podrast mora prije biti pokošen)!

Postavi pitanje autoru klikom ovdje
Prethodni članakZavršen IPARD program – isplaćeno milijardu i 16 milijuna kuna potpore za 693 projekta
Sljedeći članakBiodizel – prilika za poljoprivrednike?
mr. sc. Milorad Šubić
Milorad (Ivan) Šubić, magistar znanosti i diplomirani inženjer agronomije, pročelnik Poljoprivredne savjetodavne službe u podružnici Međimurske županije. Savjetnik je iz područja zaštite bilja, član Hrvatskog društva biljne zaštite i Američkog fitopatološkog društa, suradnik Gospodarskog lista, autor više stručnih radova, koautor 3 znanstvena rada (CAB Abstracts) i više stručnih radova, te stručni suradnik i predavač u raznim obrazovnim institucijama. Rođen je 9. rujna 1969. Godine. Osnovnu školu završio je u Murskom Središću, a srednju poljoprivrednu školu u Križevcima. Diplomirao je na Agronomskom fakultetu u Zagrebu 1994. godine. Diplomski rad naslova "Istraživanje djelotvornosti biljnih ekstrakta na krumpirovu zlaticu – Leptinotarsa decemlineata (Say.) tijekom 1992. godine" izradio je na Zavodu za poljoprivrednu zoologiju, pod mentorstvom akademika prof.dr. Milana Maceljskog. Studijski program zaštite bilja završio s prosječnom ocjenom 4,63. Nakon završetka studija počinje se baviti patologijom bilja zaposlivši se krajem 1994. godine kao mlađi asistent na Zavodu za fitopatologiju Agronomskog fakulteta u Zagrebu. Sudjelovao u provođenju nastave studentima biljnih smjerova V semestra iz predmeta "Opća fitopatologija", te dijela predmeta "Specijalna fitopatologija" koji se odnosi na bakterijske i virusne bolesti biljaka (samo za studente smjera zaštita bilja VI semestar). Osim nastavnih aktivnosti bio je uključen u znanstveno-istraživački projekt "Scientific Research into the factors of Integrated control" financiran od strane Ministarstva znanosti i tehnologije. U akademskoj godini 1994/95. upisao poslijediplomski studij na inženjerskom smjeru Molekularna biologija Prirodoslovno-matematičkog fakulteta u Zagrebu, a u razdoblju od sredine 1995. do početka 1997. proučavao karantensku i bakterijsku palež jabučastog voća (Erwinia amylovora). U siječnju 1996. godine boravio na studijskom usavršavanju iz biljne bakteriologije u Bologni (Instituto di Patologia Vegetale, Scienze e Tecnologie Agroindustriali ed Agroambientali, Universita degli Studi di Bologna, kod prof.dr. Carla Bazzia) kao stipendist Ministarstva tehnologije i znanosti Republike Hrvatske. Zbog rješavanja stambenih i obiteljskih problema prekida rad na fakultetu i poslijediplomski studij na PMF-u, te se vraća u Međimurje. Od 1. svibnja 1997. godine počinje raditi u Uredu za gospodarstvo Međimurske županije kao voditelj službe za zaštitu bilja, a 1. veljače 1998. godine prelazi u Hrvatski zavod za poljoprivrednu savjetodavnu službu, Odsjek Međimurske županije u svojstvu savjetnika za zaštitu bilja. Krajem 1998. postaje rukovoditelj odsjeka. Rukovodeće poslove obavlja u Javnoj poljoprivredno savjetodavnoj službi pri Hrvatskoj poljoprivrednoj komori (2011. i 2012.), te u Poljoprivredno savjetodavnoj službi (2012., 2013. i 2014.) i Savjetodavnoj službi (danas). U okviru provođenja međunarodnog projekta vlada Kraljevine Nizozemske i Republike Hrvatske "Unapređenje proizvodnje krumpira u Hrvatskoj" tijekom ožujka 1999. godine boravio na stručnoj izobrazbi u Centru za obuku "IPC Plant" Emmeloord. Poslijediplomski studij na Agronomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (područje Biotehničkih znanosti, polje Agronomija, znanstvena grana Fitomedicina) upisuje 1998. godine, a magistrirao 2002. godine obranivši magistarski rad naslova: "Mogućnosti prognoze i suzbijanja plamenjače krumpira (Phytophthora infestans (Mont.) De Bary) u Međimurju", izrađen pod vodstvom prof.dr. Bogdana Cvjetkovića. Znanstveno i stručno usavršavanje Od 1997. godine aktivno sudjeluje u radu godišnjih Seminara biljne zaštite stručnim izlaganjima iz područja integrirane zaštite voćnjaka, vinograda i povrtlarskih kultura. Koautor je 3 znanstvena rada (CAB Abstracts) i više stručnih radova. Stručni je suradnik "Gospodarskog lista" i autor kolumne zaštite bilja u županijskim novinama "Međimurje", a od 1998. godine stručni suradnik Gospodarske škole Čakovec, Pučkog otvorenog učilišta Čakovec i Privatnog učilišta "Novak" iz Čakovca pri izvođenju nastave "Tečaj za vinogradare i vinare" (predavač poglavlja "Zaštita vinograda od štetočinja") i nastave za osposobljavanje ratara (predavač poglavlja "Zaštita ratarskih kultura od štetnih organizama"). Tijekom 2010. godine bio je vanjski suradnik Pučkog otvorenog učilišta Čakovec pri obrazovanju odraslih za zanimanje Proizvođač merkantilnog krumpira (predavač za poglavlja "Značaj plodoreda u suvremenom uzgoju krumpira" i "Zaštita krumpira od štetnih organizama") Član je Hrvatskog društva biljne zaštite (HDBZ) i Američkog fitopatološkog društva (APS). Nagrađen je u veljači 2012. godine od Hrvatskog društva biljne zaštite Poveljom, uz brončanu plaketu radi doprinosa popularizaciji i afirmaciji struke. Oženjen, otac kćeri Lucije i sina Ivana.