Biodizel – prilika za poljoprivrednike?

64

Čovjek je od davnina shvatio kako je njegov život nemoguć bez ovladavanja postupcima primjene i pretvorbe energije. Za dobivanje topline i svjetlosti najprije su se koristila goriva dobivena izravno iz prirode, primjerice drvo i poljoprivredni ostaci, odnosno sve ono što danas poznajemo pod pojmom biomasa. Čak se i za potrebe transporta za hranidbu konja, goveda, bikova ili magaraca, morala potrošiti određena količina hrane, koja je prema nekim projekcijama imala gotovo 30% udjela u proizvodnji hrane za ljude. Međutim, industrijska revolucija drastično je promijenila uvjete života, omogućivši čovjeku dostupnost velike količine fosilnih goriva. Obnovljivi izvori energije, a posebno biomasa i biogoriva, daljnji su napredak, ne samo prema smanjenju potrošnje konvencionalnih energetskih izvora, nego i kao značajan doprinos zaštiti okoliša u cjelini. Pokretanje proizvodnje biogoriva pruža značajne mogućnosti za otvaranje novih radnih mjesta, te zbog toga može imati znatan pozitivan utjecaj na lokalno i nacionalno gospodarstvo.

Jesu li ugrožene zalihe hrane?

Obzirom da su se za proizvodnju biogoriva koristile iste sirovine kao i za proizvodnju hrane, a sama proizvodnja uzela maha, to je dovelo do snažnog pritiska javnosti o moralnosti njihova korištenja. Sve su češći upiti iz javnosti hoće li sve veća primjena poljoprivrednih kultura u proizvodnji biogoriva ugroziti svjetske zalihe hrane. Medijski komentari vezani uz biogoriva postali su toliko glasni, da je postalo praktički nemoguće voditi racionalnu raspravu. Snažnom rastu cijena hrane koji je uzrokovao niz prosvjeda diljem svijeta, u nekim slučajevima i nasilnih, pridonosi niz širih problema, poput nepovoljnih vremenskih prilika u najvažnijim svjetskim poljoprivrednim regijama. U isto vrijeme, svjedoci smo kako je mineralno gnojivo značajno poskupilo u svega nekoliko godina, a cijena sirove nafte toliko je nepredvidiva, da ne možemo sa sigurnošću reći kolika će njezina cijena biti sljedeći utorak, kada se objavljuju promjene na domaćem tržištu naftnih derivata.

Prema procjenama, do 40 milijuna hektara zemljišta u EU28 moglo bi se koristiti za proizvodnju energije, bez utjecaja na opskrbu hranom u EU, što čini zanemariv postotak obradivih površina cjelokupne Unije. Neshvatljivo je kako Hrvatska s toliko neobrađ enih poljoprivrednih površina koje se ne koriste za proizvodnju hrane, ne preusmjere izmeđ u ostalog i za proizvodnju biogoriva, što bi značilo porast posla i za više obiteljskih gospodarstava te poljoprivrednih zadruga i tvrtki.

Uljana repica – kvalitetna sirovina

""Izbor sirovine za proizvodnju bilo kojeg biogoriva zavisi isključivo o specifičnim uvjetima pojedine zemlje (klima, navike stanovništva, uobičajene poljoprivredne kulture), pa tako i Hrvatske. Ipak, kao daleko najznačajnija sirovina za tu svrhu se kod nas izdvaja uljana repica. Nju su odabrali pioniri proizvodnje biodizela zbog relativno niske cijene u odnosu na druge uljarice i dobre prilagodljivosti na različite uvjete. Na žalost, često se zaboravlja da je sam početak proizvodnje biodizela početkom osamdesetih godina prošlog stolječa bio potaknut niskim profitima u poljoprivredi koja je tada bila orjenitrana većinom na proizvodnju pšenice i kukuruza, kojih je pak bilo u suvišku. Uvođenjem uljane repice kao treće kulture u plodoredu za proizvodnju biodizela, poljoprivrednim proizvođačima se otvorilo potpuno novo tržište koje im je omogućavalo da postanu i neovisni o mineralnim gorivima. Naime, mali OPG-i imaju na raspolaganju cijeli spektar opreme za proizvodnju biodizela malih kapaciteta, prilagođenih upravo malim proizvođačima uljane repice. Budući da se radi o vrlo jednostavnoj proizvodnji, oni malo vičniji su već sada samostalno izgradili svoja mala postrojenja, koja doduše ne mogu kvalitetom zadovoljiti propisane norme. Budući je ta smjesa i preuzela nagrizajuća svojstva obje kemikalije, potrebno je ipak paziti, kako ne bi došlo do udisanja, prolijevanja ili rasipanja neke od ovih kemikalija. Uz biodizel ovim postupkom nastaje i glicerol kao glavni nusproizvod, koji se može upotrijebiti u proizvodnji sapuna ili jednostavno koristiti u proizvodnji toplinske energije. Međutim, ako se samostalno proizvodi svoj biodizel, logično je da se takav biodizel može korisiti i u vlastitom aranžmanu za pogon traktora ili automobila. Kako je takvo gorivo oslobođeno trošarina, država ništa ne gubi kada se takvo gorivo koristi u prometu. Doduše, do sada nije bilo takvih slučajeva, ali bi bilo vrlo zanimljivo vidjeti kako bi policija reagirala kad bi iz spremnika izvukla biodizel, prilikom kontrole goriva i nadzorom za prekršiteljima koji se voze na loživo ulje ili plavi dizel. Isto tako, kad bi se s takvim vozilom pristupilo tehničkom pregledu, ispušni plinovi bi bili takvi da bi prolazak bio zajamčen. Iako je Rudolf Diesel konstruirao svoj prvi motor na ulje od kikirikija, važno je znati kako je za svaki motor nužno provjeriti može li se pokretati na biodizel. Paradoksalno je kako svi motori nove generacije ne mogu koristiti biodizel, pa čak i uz određene preinake, a često se gubi i tvorničko jamstvo prilikom korištenja biodizela. Nasuprot tome, automobili proizvedeni prije dvadesetak i više godina bez ikakvih problema mogu koristiti takvo biogorivo, pa čak ako je proizvedeno u „domaćoj radinosti“. Tako proizveden biodizel nema aditive i ne može se koristiti u zimskim mjesecima. Industrijski biodizel uz aditive može se koristiti i do -14oC, dok bez aditiva postaje neupotrebljiv već i nekoliko stupnjeva iznad 0 zbog sapuna, koji se pri 3oC stvrdnjavanju. Još jedan od problema jest ako se po prvi puta utoči biodizel u spremnik goriva, biodizel će očistiti sve nečistoće i masnoće, te vrlo brzo začepiti filter goriva. Zato je potrebno vrlo brzo promijeniti filter goriva nakon čega će daljnja vožnja biodizelom biti bez ikakvih problema.

Proizvodnja biodizela nije ništa drugo nego miješanje ulja i alkolohola (metanola) pri čemu nastaje metilni ester, odnosno biodizel, koji izgara slično kao i mineralni dizel, a kemijski postupak se naziva transesteri kacija. Cilj transesteri kacije je razbiti molekulu masti s metanolom i time smanjiti viskozitet ulju. Udio potrebnog metanola za dobivanje biodizela je minimalno 20% od količine biljnog ulja. Kako bi sam postupak tekao brže, kao katalizator se može koristi natrijev hidroksid ili poznatiji kao kaustična soda. Tijekom postupka proizvodnje biodizela metanol i natrijev hidroksid se pomiješaju, a njihova mješavina se naziva natrij-metoksid.

Ima li u RH potencijala?

Budući da RH ima dva postrojenja za proizvodnju biodizela iz ulja uljane repice (i jedno na otpadno jestivo ulje) moguće je organizirati za njihovu proizvodnju sirovinsku osnovu uljane repice na više od 55.000 ha površina (1 ha uljane repice = 1 t biodizela). Kako ta ista postrojenja proizvode biodizel uglavnom (ako ne i u potpunosti) na uvozno repičino ulje, postavlja se pitanje nije li bilo lakše odmah uvoziti biodizel, jer ovako postavljena proizvodnja ne donosi nikome dobit, osim možda poljoprivrednom proizvođaču neke druge države od koje se to isto ulje kupuje. To je doista šteta, jer osim izravnog utjecaja na zapošljavanje poljoprivrednika za uzgoj uljane repice, proizvodnja i korištenje biodizela ima čitav niz drugih gospodarsko-socijalnih prednosti i pozitivnih učinaka na gospodarstvo. Ove aktivnosti obuhvaćaju proizvodnju opreme i uređaja za proizvodnju uljane repice, sirovoga ulja i na kraju samog biodizela. U tehnološkom se lancu proizvodnje biodizela pojavljuju aktivnosti koje omogućavaju dodatno zapošljavanje i otvaranje novih radnih mjesta korištenjem nusproizvoda njegove proizvodnje. Naime, proizvodnja biodizela nije rentabilna, ako se ne iskoriste svi nusproizvodi ove proizvodnje, ponajviše pogače uljane repice u hranidbi životinja, pa čak i slame, te glicerola. U potrazi za novim i što jeftinijim sirovinama, proizvođači biodizela okreću se biljkama koje brzo rastu. te koje se jednostavno i jeftino mogu pretvoriti u biogorivo. Primjerice, palmino ulje pokazalo se vrlo pogodnom sirovinom, pa su ulagači krenuli u zemlje jugoistočne Azije, gdje je unatrag nekoliko godina zabilježena prava inflacija nasada uljanih palmi, ali i novoizgrađenih uljara. Ono što posebno zabrinjava jest činjenica da se zbog proširenja plantaža sustavno uništavaju šumska područja. Tropske šume u Maleziji rapidno nestaju, a pritom se ističe da su na 85% posječenih područja posađena polja uljanih palmi. Javnosti nije poznata činjenica da se tek 5% palminog ulja pretvara u biodizel, dok se ostatak koristi za ljudsku prehranu i u kozmetičkoj industriji. Upravo to je natjeralo EU da donese zakon o održivosti proizvodnje biogoriva i zabrani bilo kakvog korištenja prašuma, močvara i zaštićenih površina za proizvodnju biogoriva, kako bi se spriječilo bilo kakvo dovođenje u isti kontekst istrebljenje životinjskog svijeta u prašumama i džunglama s proizvodnjom biogoriva.

""

U novije vrijeme, EU je donijela direktivu u kojoj se daljnje širenje proizvodnje mora orijentirati na razne ostatke poljoprivredne i šumske industrije, te energetske kulture. Budući da većina energetskih kultura uglavnom nema velike zahtjeve u smislu kvalitete zemljišta ili klimatskih uvjeta, preporuka je EU da se takvi nasadi zasnivaju na poljoprivrednim tlima lošije kvalitete, koja su nepogodna za proizvodnju hrane. Budući da Hrvatska ima takvih poljoprivrednih tala napretek, ne treba govoriti koliki je to potencijal.

Uvođenje, npr. Miscanthusa u poljoprivrednu proizvodnju, npr. Ličko-senjske ili Sisačko-moslavačke županije, te dizanje pogona za proizvodnju ne samo goriva već i papira, imalo bi višestruku vrijednost kroz zapošljavanje i zadržavanje stanovništva u tim područjima.

Postavi pitanje autoru klikom ovdje
Prethodni članakAmerički cvrčak – prirodni širitelj zlatne žutice vinove loze
Sljedeći članakKako na proljeće spriječiti pojavu bolesti jabučastog voća?
gospodarski list
Gospodarski list je najstariji hrvatski časopis za poljoprivredu i selo koji i danas izlazi i koji je kroz tri stoljeća usmjeravao stručno, ekonomski i društveno hrvatskog seljaka i selo. Promicao je i čuvao običaje na selu i poljoprivredi i njegovao hrvatsku kulturu i jezik. List danas izlazi kao polumjesečnik na 72 stranice visoke kvalitete papira i višebojnog (kolor) tiska u formatu 210 x 275 mm. Zahvaljujući tradicionalno kvalitetnim i prije svega aktualnim i stručnim člancima, Gospodarski list stekao je vjerne, dugogodišnje pretplatnike i do danas zadržao status najpopularnijeg časopisa o poljoprivredi u Hrvatskoj. Kroz sva tri stoljeća Gospodarski list je izlazio zahvaljujući prije svega svojim vjernim pretplatnicima, poslovnim partnerima i oglašivačima, a u Gospodarskom listu surađuju najnapredniji ljudi pojedinog vremena, mnogi istaknuti znanstvenici, stručnjaci poljoprivredne proizvodnje, te mnogi drugi ugledni ljudi. Važno je napomenuti da Gospodarski list i danas kontinuitrano stvara nove vrijednosti kroz vrijedne projekte i inicijative; Gospodarski kalendar, biblioteka Obitelj i Gospodarstvo, biblioteka Hrvatsko povrće, Gospodarski oglasnik, televizijska emisija Dodir prirode, web izdanja, digitalizacija arhive 1842 – 1910 dostupne javnosti kroz projekt Hrvatska kulturna baština, izbor za najbolju poljoprivrednu ljekarnu, stručni seminar Hrvatsko povrće, stručni seminar CroVin, profilne stranice na društvenim mrežama, Društvo agrarnih novinara Hrvatske… Cilj Gospodarskog lista oduvijek je bio i ostat će prenošenje znanja, informacija i savjeta, kako bi poljoprivredna proizvodnja bila isplativa, a gospodari uspješniji.