Početkom 2001. godine Michael von Lüttwitz posvetio je članak dalmatinskoj kokoši u cijenjenom njemačkom časopisu o peradarstvu. U članku navodi kako je ova pasmina unatoč brojnim kvalitetama pred izumiranjem te ističe važnost očuvanja starih autohtonih pasmina među njemačkim uzgajivačima. Dalmatinska kokoš, tradicionalna pasmina na području Dalmacije poslužila je tada njemačkim uzgajivačima peradi kao primjer zanemarivanja tradicionalnih pasmina, ali je potaknula i neke naše uzgajivače na promišljanje o dalmatinskoj kokoši i očuvanju tradicionalnih pasmina.

Tvrdnja o izumiranju ove pasmine potaknula je Franka Žižića iz Solina na pronalazak i prikupljanje nekolicine preostalih primjeraka dalmatinske kokoši te njihovo daljnje razmnožavanje, a time i očuvanje.  Dalmatinska kokoš je pasmina koja je rasprostranjena po cijeloj Dalmaciji i uzgaja se na tom području više od 3000 godina. Točno podrijetlo ove pasmine nije poznato. Prema nekim izvorima dalmatinska kokoš vuče korijene od grčke domaće kokoši koja je prema legendi donesena s grčkog otoka Delosa, a starim Rimljanima je bila sveta kokoš. Druga je pretpostavka da potječe od srednjoeuropske seoske kokoši.

Jedna od karakteristika koja ukazuje na arhaičnost ove pasmine je spavanje na granama stabala, a zbog toga je u narodu dobila naziv dalmatinska pogrmuša, no poznata je i pod nazivima domaća kokoš, primorska kokoš te dinarska kokoš. Prvi opis i crtež dalmatinske kokoši daje austrijski peradarski stručnjak Armin Arbeiter nakon putovanja kroz države tadašnje Austro-Ugarske u knjizi „Handbuch der Nutzgeflügelzucht für Österreich und die Donauländer“ iz 1914. godine.

Početkom 20. stoljeća zadarski uzgajivač peradi Milivoj Koludrović započeo je sa selekcijom s ciljem stvaranja i priznavanja pasmine dalmatinske kokoši, no nepovoljna situacija izazvana Prvim svjetskim ratom spriječila ga je, kao i nekoliko uzgajivača peradi u okolici Knina koji su imali istu namjeru. Nakon toga nastupilo je razdoblje industrijske proizvodnje jaja i mesa te su tradicionalne pasmine zamijenile hibridne pasmine prilagođene industrijskoj proizvodnji. Osim pojave hibridnih pasmina, čimbenik koji je pridonio skorom izumiranju dalmatinske kokoši, kao i brojnih drugih tradicionalnih pasmina je napuštanje sela i prestanak proizvodnje hrane za vlastite potrebe. 

Kokoš može težiti do 2, a pijetao do 3 kilograma što dalmatinsku kokoš svrstava u malu do srednje veliku pasminu. Dalmatinska kokoš je srednje visokog rasta, tijelo joj je izduženo, elegantno i lagane je konstitucije. Ima manju glavu i tamne oči, gotovo crne boje.  Krijesta je crvene boje, uspravna i nazubljena, često savinuta u stranu, a može imati i kukmu. Kljun može biti u nijansama od bijele do tamnosive boje, srednje je dug i blago savijen te jak u korijenu. Lice je neoperjano i intenzivno crveno. Dalmatinska kokoš ima široka i duboka prsa te široka leđa, spuštena pod pravim kutom prema repu. Noge su srednje duge, neoperjane te zelene boje. Perje je sjajno i priljubljeno uz tijelo, a može biti različitih jarkih boja, no gotovo nikada nije jednobojno, nego bijele, crvenkaste do smeđe ili crne, a često i jarebičaste boje. Kokoši nesu jaja već nakon 6 do 7 mjeseci i dobre su nesivosti, odnosno jedna kokoš snese i do 200 jaja godišnje. Ljuska jajeta je bijele boje, a žumanjak je narančast. Jaja mogu težiti između 50 i 65 grama, a kokoš ih uglavnom nese vani, na skrovitim mjestima poput grmlja. Kvočka se vrlo dobro raskvocava i ustrajna je u sjedenju na jajima, a izvaljene piliće dobro vodi i brani.

Pilići dalmatinske kokoši

Zašto je važno držati autohtone pasmine?

Dalmatinska kokoš vrlo je temperamentna pasmina koja se voli kretati, boraviti u otvorenom prostoru, a može i poletjeti. Vrlo je otporna pasmina i lako se prilagođava različitim stanišnim uvjetima. Kao i druge arhaične pasmine, dalmatinska kokoš važna je za suzbijanje invazivnih vrsta biljaka, populaciju beskralježnjaka te za rasprostranjivanje različitih vrsta biljaka. Voli sama tražiti hranu i u prirodi se ponaša kao predator, odnosno lovi kukce, guštere i druge gmazove te sama pronalazi travu, djetelinu i otpalo voće.

Nema velike zahtjeve za hranom poput posebnih smjesa za nesilice, a dodatno od hrane joj se može davati prekrupa, salata, kupus, a malim pilićima daju se koprive, jaja, kuhana riža i mljeveni kukuruz. Unatoč svojoj temperamentnosti, u zatvorenom prostoru vrlo je pitoma.

Pijetao i kokoš dalmatinske kokoši

Dalmatinska kokoš je za sada, zahvaljujući nekolicini ljudi koji su prepoznali potencijal i vrijednost ove autohtone pasmine, još uvijek živa. Najveći problem uzgajivačima predstavlja to što još uvijek nije uvrštena na službeni Popis izvornih i zaštićenih pasmina i sojeva domaćih životinja te nije poznato brojno stanje populacije. Dalmatinska kokoš je zbog svojih karakteristika koje su prilagođene uvjetima krša, vrlo otporna i nezahtjevna za uzgoj, a brojnost i kvaliteta jaja i mesa je izvrsna. Karakteristike ove pasmine ne ulaze u standard suvremenog industrijskog peradarstva, no brojne su one koje je čine idealnom pasminom za slobodni i ekološki uzgoj. Više od dvadeset godina nekolicina uzgajivača peradi prikuplja primjerke, međusobno razmjenjuje i poklanja piliće te radi na dobivanju čiste linije dalmatinske kokoši. Zahvaljujući tome danas su primjerci ove pasmine rasprostranjeni ne samo u Dalmaciji, nego i u kontinentalnom dijelu Hrvatske. Čini se kako u znanstvenim krugovima zasada nema interesa za istraživanjem populacije i slijedom toga uvrštavanjem dalmatinske kokoši na službeni Popis izvornih i zaštićenih pasmina i sojeva domaćih životinja te određivanja njihovog potrebitog broja. Očito je da među uzgajivačima peradi postoji volja i želja za očuvanjem ove pasmine, no potrebno je provesti znanstvena istraživanja i priznati pasminu kako bi šira javnost prihvatila dalmatinsku kokoš jednako kao i druge tradicionalne pasmine. Danas sa sigurnošću možemo reći da je dalmatinska kokoš spašena od izumiranja i ima velik potencijal postati pasmina koja će svojim specifičnim izgledom, temperamentom i kvalitetom predstavljati peradarstvo u Dalmaciji, ali i drugim dijelovima Hrvatske.

Postavi pitanje autoru klikom ovdje