Isplativost uzgoja koza (2)

0
0

""Prema podacima Svjetske organizacije za hranu i poljoprivredu (FAO) za 2012. godinu u svijetu se uzgaja 996 milijuna koza. U zemljama u razvoju uzgaja se oko 93% ukupne svjetske populacije koza, ali svega oko 60% ukupnog broja pasmina u svijetu.
U skladu s time poduzimaju se određene mjere inventarizacije postojećeg pasminskog sastava, standardizacije i zaštite izvornih pasmina. Tako su u Europi nastale sve današnje važnije mliječne pasmine koza, odakle su se, manje ili više, raširile po cijelom svijetu. Naime, europske pasmine koza sudjelovale su i sudjeluju u brojnim križanjima u svrhu proizvodnje poželjnih genotipova pogodnih za pojedina područja, ponajviše u cilju povećanja mliječnosti lokalnih pasmina.
Iako je u Europi manje od 2% od ukupnog svjetskog broja koza, u njoj je najveći udio genetskih resursa te vrste. Naime, 187 pasmina ili oko 33% od ukupnog broja pasmina koza (570) u svijetu, uzgaja se u Europi. U Europi se prosječno uzgaja 7,2 pasmine koza na milijun grla. Jedan od navedenog razloga jest i u činjenici da se u Europi najranije razvila svijest stručne i šire javnosti o potrebi očuvanja autohtonih pasmina domaćih životinja kao jedinstvenog kulturnog naslije đa.

                       Značajnije pasmine koza u svijetu

Švicarska sanska koza

""Švicarska sanska koza jedna je od svjetskih najvažnijih i najpoznatijih pasmina koza. Primarno se uzgaja radi proizvodnje mlijeka i smatra ju se najmliječnijom, ili uz alpinu i togenburšku kozu, jednom od najmliječnijih pasmina koza u svijetu. Zbog visoke plodnosti (180-200%), dobrih prosječnih dnevnih prirasta jaradi (iznad 200 grama) i tjelesne razvijenosti odraslih grla (oko 70 kg), ta pasmina zahvalna je i u proizvodnji kozjeg mesa. Švicarska sanska koza nastala je sustavnom selekcijom za mliječnost, u kantonu Bern u Švicarskoj, u dolinama rijeka Simme i Saane, po kojoj je i dobila ime. Zbog izvrsnih proizvodnih odlika i velikih mogućnosti prilagodbe, ta se pasmina proširila u gotovo sva područja svijeta. Na temelju nje, brojne su zemlje formirale vlastite uzgoje i tipove sanske koze, npr. Belgija, Bugarska, Češka, Slovačka, Francuska, Njemačka, Nizozemska, Poljska, Rusija, Velika Britanija, Italija, Australija i Kanada. Poželjna je u cijelom svijetu, radi poboljšanja osobina mliječnosti lokalnih pasmina ili radi uzgoja u čistoj krvi. Uvezena je, a i danas se još uvozi i u Hrvatsku iz različitih uzgoja (najviše iz Francuske). Sanska je koza mirna, dobro prilagođena intenzivnom sustavu i drži se komercijalno vrlo podobnom pasminom. Nije podobna u uvjetima tropskog sunca, te u tim područjima mora uvijek imati mogućnost zaklona. Prema konformaciji trupa pripada skupini tjelesno najrazvijenijih koza. Izvorna (Švicarska) sanska koza nema rogova. Glava koza osrednje je veličine, fina, izdužena, ravnog profila i plemenitog izgleda, za razliku od jaraca u kojih je kraća, šira i malo grublja. Uši su dulje, pokretljive i položene naprijed, a ne gore. Koža je tanka i elastična. Vrat je dugačak, tanak, osrednje mišićav, a s obje mu strane vise resice, što ne mora biti pasminska odlika. Postoje muška i ženska grla sanske koze s resama i bradom, ali i bez njih. Trup sanske koze dosta je dug, ali nešto uži. Prsni je koš dubok, osrednje širine i dužine s dobro razvijenim zaobljenim rebrima i istaknutim grebenom. Plećke su široke i dobro povezane s trupom. Leđna je linija duga i ravna, a završava blago oborenim sapima. Leđa, sapi, slabine slabije su mišićavi. Trup se nalazi na snažnim nogama, srednje visine paralelnih pri hodanju, koje završavaju čvrstim papcima sivosmeđe boje. Odlika te pasmine jest dobra razvijenost vimena, koje je najčešće okruglastog oblika, sisa pogodnih za strojnu mužnju.

""Tjelesna masa odraslih tjelesno potpuno razvijenih grla iznosi prosječno oko 60 kg (50-70 kg) za koze, a za jarčeve oko 80 kg (70-90 kg). Odlika te pasmine jest izražena duljina trupa, oko 80 cm u odraslih koza, te oko 95 cm u jarčeva. Plodnost je koza 180-200%. Porodna masa ženske jaradi jest oko 3,5 kg, a muške oko 4 kg. Jarad bez problema u normalnim hranidbenim uvjetima od poroda do klanja ostvaruje dnevne priraste od 200 grama u prosjeku. U Švicarskoj je za tu pasminu utvrđena prosječna proizvodnja mlijeka između 750 i 800 kg u laktaciji od osam mjeseci, a najbolja grla daju i više od 2 000 kg mlijeka u laktaciji od 280 do 300 dana. Sanska koza je dobro prilagođena intenzivnom sustavu uzgoja i smatra ju se komercijalno vrlo učinkovitom pasminom, pri čemu u povoljnim uvjetima smještaja, hranidbe i njege njezin genetski potencijal u potpunosti dolazi do izražaja. Upravo radi toga, i unatoč njezinoj dobroj prilagodljivosti, ovu pasminu se preporuča uzgajati u područjima koja osiguravaju dobru krmnu osnovu čime se omogućava intenzivni hranidbeni program u cilju visoke proizvodnje mlijeka. Također, osim iznimnih mliječnih odlika sanska koza je, zbog visoke plodnosti, dobrih prosječnih dnevnih prirasta jaradi i tjelesne razvijenosti odraslih grla, zahvalna i u proizvodnji mesa.
Švicarska sanska koza nešto je viša, finija i nježnije tjelesne konformacije od, npr. sanske koze u Njemačkoj (njemačke bijele), koja je niža, zdepastija i deblja. Potpuno je bijele boje (katkad kremaste ili boje biskvita, sa sivim ili crnim pjegama na nosu ili oko očiju), profinjenog je izgleda, nježne kratke dlake, koja je u jarčeva obilnija i grublja, osobito u predjelu vrata, grebena i glave.

Francuska alpska koza (alpina)

""Francuska alpska koza podrijetlom je iz francusko-švicarskih Alpa. Rasprostranjena je na cijelom području Francuske, a njenim najvažnijim središtem drži se područje Pays de Loire. Alpina je najmliječnija pasmina koza u Francuskoj i zbog toga se mnogo izvozila, osobito u područje Sredozemlja. Zahvalna je u ekstenzivnom i intenzivnom sustavu proizvodnje, u nizinskim područjima i u gorju. Alpina koze su srednje tjelesne razvijenosti, dobro izraženih dubina trupa. Tjelesna masa odraslih ženskih grla je između 50 i 80 kg, jarčeva od 80 do 100 kg. Trup je čvrst, s dobro razvijenim prsnim košem i jakim udovima, što je naslijedila od svojih predaka. Životinje su kratkih uspravnih ušiju, s rogovima ili bez njih. Rogovi rastu prema nazad u obliku jako svijenih sablji. Neka grla imaju bradu i resice. Soj šamoise u Francuskoj zapravo je alpska koza, a ako se nađu grla koja na bilo koji način odstupaju od navedenog opisa, ona su rezultat različitih križanja. Mliječnost francuske alpina koze vrlo je dobra i posljedica je višegodišnje sustavne selekcije. Koze u laktaciji proizvode od 600 do 900 litara mlijeka. Plodnost im je također dobra i već pri prvom jarenju oko 30% koza ima dvoje jaradi u leglu. S dobi se plodnost povećava i iznosi oko 180%. Alpina koze su otporne i prilagodljive. Dobro podnose uzgoj u staji i na otvorenom i mogu se uzgajati u svim klimatskim uvjetima. Međutim, hranidbeni program alpina koza za visoku proizvodnju mlijeka mora biti intenzivan od posljednje faze gravidnosti do kraja laktacije. Naime, jedan od osnovnih preduvjeta dobre proizvodnosti mlijeka visoko mliječnih pasmina koza, općenito, je održavanje visokog stupnja tjelesnih energetskih pričuva prije početka laktacije, odnosno izbjegavanje ranih energetskih pričuva u kasnoj fazi gravidnosti. Francuska alpska koza danas dominira u hrvatskom mliječnom kozarstvu, odnosno najbrojnija je u uzgojno valjanoj populaciji koza u Hrvatskoj. Stoga su velike mogućnosti jačanja i razvitka mliječnog kozarstva u gorsko-planinskim i primorskim krškim područjima, koje podrazumijeva poslovno udruživanje uzgajivača u zadružne preradbene pogone.
Alpina koze pojavljuju se u nekoliko boja. Najpoznatiji i najrašireniji tip je chamois (šafran) svijetložute, odnosno sme đe boje, s crnim trbuhom i donjim dijelovima nogu te prepoznatljivom prugom koja se pruža od glave preko vrata i leđ a sve do vrha repa i više manjih pruga na glavi. Postoje crna, bijela i šarena grla alpine, s tim da se bijela grla svrstava odmah u sansku pasminu. Ostale varijacije uključuju pojavu bijelih pjega na crnoj ili smeđ oj podlozi, crno sa ili bez svijetlih nogu, te la mantelee tip (s plaštom) u kojega su leđ a i slabine tamni, a vrat i plečke svjetliji. Koža im je fina i glatka, prekrivena kratkom dlakom koja je u jarčeva nešto dulja na području vrata i plećki. Glava je srednje duga, blago ugnutog profila, širokog čela. Vime je pravilno razvijeno i dobro povezano s trbuhom.

 

Njemačka oplemenjena bijela koza

""Godine 1850. godine u Stuttgartu je osnovana uzgojna stanica za koze čiji je cilj bio oplemenjivanje različitih lokalnih tipova koza. U tu svrhu prvenstveno su uvezene koze iz Švicarske, osobito sanska. Smatra se da je navedene godine počelo formiranje njemačke oplemenjene koze. Ona je danas najbrojnija pasmina koza u Njemačkoj i čini oko 2/3 ukupne populacije koza u toj zemlji. Njemačka oplemenjena bijela koza nastala je sustavnim križanjem lokalnih bijelih koza sa švicarskim sanskim kozama pa je, stoga, eksterijerno i proizvodno jako slična sanskoj kozi iz Švicarske. Proizvodnja mlijeka umatičenih grla je između 1000 i 1200 litara u laktaciji. Ta pasmina se dosta izvozi, prije svih u europske i mediteranske zemlje, zatim u Kinu, Brazil i neke dijelove Afrike.
Tijelo koza prekriveno je bijelom mekanom dlakom, s tim da se nerijetko preko le đa i vrata pruža svijetlo žuta, ili riđ a pruga. Glava je nježna, ravnog profila i u pravilu bez rogova. Vrat je srednje dug, dobro povezan sa srednjim dijelom trupa. Prsni koš je dubok i širok. Le đna je linija duga i ravna, završava kratkim repom. Sapi su blago spuštene. Prosječna tjelesna masa odraslih ženskih grla kreće se izmeđ u 55 i 75 kg, s tim da su jarčevi, naravno, nešto teži.

Njemačka srnasta koza

""Izvorni njemački naziv za tu pasminu je Bunte deutsche Edelziege, a engleski German Improved Fawn. U nas je za tu pasminu uvriježen naziv srnasta, s tim da bi bilo primjerenije zvati je njemačka srnasta, jer postoji više sličnih pasmina, naziva i u nekim drugim europskim zemljama. Ona se pojavljuje u tri tipa boja, a prvi je Franconian tip, crvenkastosmeđe boje do boje čokolade s crnim flekama na glavi i oko očiju, crnom prugom uzduž leđa, crnim trbuhom i donjim dijelovima noge, iz čega proizlazi očit utjecaj švicarske šamoise koze. Schwarzwald ili Black Forest tip je svijetlo smeđi s manje tamnijih fleka, sa svijetlo smeđim trbuhom i svijetlom prugom na licu. Ovako je bio opisan već krajem 19. stoljeća. Thuringian ili šumski tip je sivosmeđe do boje čokolade sa svjetlijom ili bijelom prugom na licu i donjim dijelovima nogu. Ova pasmina je znatno manje zastupljena u hrvatskoj nego alpina i sanska koza, pri čemu je u uzgojno valjanoj populaciji svega 61 jedinka ove pasmine kod dva uzgajivača u Istri (HPA, 2014).
Pasmina je visoko plodna (prosjek 1,7 jaradi), dugovječna i visoke mliječnosti. Koze u laktaciji od 300 dana u prosjeku proizvedu 975 l mlijeka s 3,42% mliječne masti i 2,8% bjelančevina. Zamjera joj se niži sadržaj bjelančevina u mlijeku, po čemu je lošija od njemačke oplemenjene bijele koze.

Togenburška koza

""Togenburška koza, poznata kao „Alemu“, je uz sansku, jedna od najvažnijih švicarskih mliječnih pasmina koja potječe iz Gornjeg Togenburga u Švicarskoj. Smatra ju se najstarijom mliječnom pasminom koza u Švicarskoj. Zbog visoke plodnosti i mliječnosti, skromnosti i otpornosti, poprilično se izvozila u druge zemlje, ponajviše u Veliku Britaniju, Nizozemsku, Njemačku i u SAD, gdje se koristi za oplemenjivanje (povećanje mliječnosti) autohtonih pasmina, ali i radi uzgoja u čistoj krvi. Navedene zemlje danas imaju svoje tipove togenburške koze. Togenburška pasmina je osrednje tjelesne razvijenosti i neznatno sitnija od drugih alpskih pasmina. Prosječ- na tjelesna masa odraslih koza je oko 60 kg, a jarčeva od 75 do 85 kg. Prosječna visina do grebena odraslih koza je 68 cm, a jarčeva 83 cm. Glava joj je lagana, ravnog do blago ugnutog profila lica, širokog čela i gubica, plemenitog izgleda. Uši togenburške koze srednje su veličine, iznutra bijele i najčešće uspravne. Koze i jarčevi mogu biti s rogovima, ali i bez njih, s resicama i bez brade. Vrat koza je srednje dug, dobro povezan, a prsni koš dug, plitak i zaobljen. Leđa su duga, ravna i široka, a sapi dobre širine. Noge su čvrste, snažne, srednje visoke i pravilnoga stava. Do navedenih tipova boja došlo se selektivnim parenjem tijekom 20. stoljeća. Izvorni tipovi su bili tamniji. Po proizvodnim osobinama togenburška koza vrlo je slična sanskoj pasmini. Za prosječnog trajanja laktacije od 280 do 300 dana proizvede od 700 do 900 l mlijeka dobre kakvoće. Odlikuje se dobrom plodnošću (1,77 do 1,89 jaradi u leglu).
Vime togenburške koze je prilično razvijeno, srednje veličine i žlijezdasto. Tijelo je prekriveno finom, tankom i pigmentiranom kožom obraslom kratkom i sjajnom dlakom. Boja može biti osrednje smeđ a do žućkasta, mišje siva do gotovo srebrnasta, sa svjetlijom prugom duž glave. Ima bijelu prugu iznad očnih lukova sve do usta, a vrh nosa, rubovi ušiju, donji dijelovi nogu i repa sivobijele su boje.

Burska koza

""Po ukupnoj veličini populacije od samo 368 grla, burska koza jedna je od najmalobrojnijih pasmina zastupljenih u hrvatskoj kozarskoj proizvodnji. Uz to, burska koza „najmlađa“ je pasmina koza u Hrvatskoj, jer se na našim prostorima uzgaja u posljednja dva, tri desetljeća. Za sada ju uzgaja manji broj uzgajivača (samo 12) i to uglavnom u manjim stadima u čistoj krvi, a postoje i određeni pokušaji nesustavnog križanja burske koze s drugim pasminama (hrvatska šarena, alpina, sanska), u cilju poboljšanja prinosa i kakvoće mesa. U posljednja tri desetljeća burska koza (boer goat) privlači sve veću pozornost naših uzgajivača, kao i stručne javnosti. Burska koza autohtona je pasmina Južne Afrike koja je nastala početkom dvadesetog stoljeća u cilju dobivanja veće količine mesa po grlu visoke kakvoće. Ukupnu populaciju burske koze u svijetu procjenjuje se na oko pet milijuna grla. Burska koza prepoznatljiva je po visokoj plodnosti, skromnosti i ranozrelosti, a njena najvažnija odlika je brzi rast i izvrsna kakvoća mesa, zbog čega ju se smatra najpopularnijom pasminom koza za proizvodnju mesa u svijetu. Burska koza prva je pasmina koza u svijetu selekcionirana za proizvodnju mesa. Vrlo je otporna na bolesti i prilagodljiva, osobito dobro podnosi visoke temperature i sušu. Iako su se u izvornoj populaciji burskih koza razlikovala tri tipa, današnji (suvremeni) tip burske koze pojavljuje se početkom dvadesetog stoljeća kada farmeri u Easter Cape provinciji počinju provoditi sustavnu selekciju za formiranje mesnog tipa burske koze. U posljednje vrijeme ulaže se puno napora, kako u izvornom uzgojnom području tako i u inozemstvu, u svrhu povećanja učinkovitosti pasmine u proizvodnji mesa. Burska koza svrstana je u skupinu tjelesno najrazvijenijih pasmina koza u svijetu. Za proizvodnju mesa najpoželjnijim se smatra tip smeđe ili smeđobijele glave i vrata te bijelog trupa i nogu. Na dijelovima izloženim suncu (glava, vrat, greben) koža je pigmentirana kao štit od jakih sunčevih zraka. Glava burske koze je snažna, čak malo i gruba (osobito u jarčeva), osrednje duga i široka, u ženskih grla ravnog, a u jarčeva konveksnog nosnog profila. Oči su velike i živahne, a očni kapci su bez dlake i pigmentirani. Rogovi su tamni, jaki i dobro razvijeni, s tim da se od 1982. godine favoriziraju grla bez rogova. Uši su široke, duge i obješene. I upravo je po izgledu ušiju i konveksnom profilu glave burska koza nalik nubijskoj pasmini. Vrat burskih koza je širok i mišićav, prsa široka s jako zaobljenim rebrima. Greben je širok i vidno izražen. Trup je širok i dubok s dobro razvijenim i zaobljenim sapima. Križa su duga, široka i mišićava. Prednje noge su čvrste i osrednje duge. Koža je mekana, glatka i sjajna, a u jarčeva na vratu naborana. Tijelo koza prekriveno je kratkom, ali izrazito gustom dlakom. U odraslih koza vime i sise dobro su razvijeni. Odrasli, tjelesno potpuno razvijeni burski jarčevi teški su između 90 i 130 kg, a koze od 80 do 100 kg. Prosječna porodna masa jaradi je od 3,5 do 4 kg, pri odbiću je teška između 20 i 25 kg, ovisno o načinu odbića, namjeni uzgoja (rasplod ili klanje) i hranidbenim uvjetima u stadu. Sa sedam mjeseci mlada muška šiljež (jarčići) teška je od 40 do 50 kg, a jarice od 35 do 45 kg. S navršenih godinu dana jarčići postižu tjelesnu masu od 50 do 70 kg, a jarice od 45 do 65 kg. Iz navedenog proizlazi da je riječ o ranozreloj pasmini, pri čemu se muška i ženska grla burske koze, sudeći prema tjelesnoj razvijenosti, mogu pripustiti prije navršenih šest mjeseci. Općenito, u proizvodnji mesa manje se primjenjuje intenzivni sustav hranidbe koza, za razliku od intenzivne proizvodnje mlijeka. Za proizvodnju mesa, koze se intenzivnije hrane u osjetljivim proizvodnim fazama: pripustu, kraju gravidnosti i početku laktacije. Zbog izražene otpornosti na bolesti i prilagodljivosti, te dobrog podnošenja visokih temperatura u suše, burska koza je pogodna za uzgoj na gotovo cije- lom području RH, ali uz osiguranje dovoljnih količina kvalitetne voluminozne krme, ali i dostatnih količina krepkih krmiva, koja su nužna u obroku koza, osobito u osjetljivim fiziološkim (proizvodnim) fazama.
U prosjeku burske koze imaju 11,7 spolnih ciklusa godišnje što je znatno duže od tipičnih sezonski poliestričnih koza. Burske koze prosječno ovuliraju 1,72 jajne stanice, odnosno oko 50% koza jari dvoje jaradi, a 10 do 15% njih jari trojke, dok je pojava četvorki rijetkost. U boljim uvjetima i 60% koza jari blizance. Odlika pasmine je produljena pripusna sezona koja omogućava tri jarenja u dvije godine. U prosjeku se od 100 ojarenih koza može dobiti 160 odbijene jaradi.

                     Uzgoj hrvatskih izvornih pasmina koza –
                              prednosti i zaštita izvornosti

Hrvatska šarena koza

""Unatoč dugogodišnjoj zabrani ekstenzivnog sustava uzgoja, primarno utemeljenog na napasivanju i brstu koza, te slobodnim, manje više neograničenim kretanjima na otvorenom, hrvatska šarena koza je najbrojnija hrvatska izvorna pasmina koza. Procijenjena veličina populacije ove pasmine je oko 25000 grla. Nastala je na krševitim, škrtim i nepristupačnim područjima južnog Velebita, Dinare, Kamešnice i Biokova, gdje ju se i danas najviše uzgaja. Nije zabilježeno da je u nekom razdoblju u prošlosti ova pasmina znatnije i planski oplemenjivana, bilo je tek sporadičnih pokušaja pa se, stoga, može zaključiti kako je izvorno oblikovana na navedenim područjima. U starijoj literaturi, kao i „u narodu“ još ju se naziva balkanska, domaća, dinarska, šara, šarena, bukovica i sl. Pripada skupini mediteranskih pasmina, a njene najvažnije odlike su otpornost, izdržljivost i skromnost, ali i spretnost te snalažljivost u kretanju, kao i hranidbi, pretežno brstom i mediteranskom vegetacijom. Gotovo isključivo je namijenjena proizvodnji mesa, ponajviše jaretine, te kozje kaštradine. Vrat je dug, tanak i osrednje mišićav, a na njemu se ponekad na donjem dijelu nalaze resice. Prednji dio trupa slabije je razvijen, s izrazito uskim i plitkim prsima. Greben je izražen, dok su sapi strme i umjereno široke. Prosječna visina do grebena, odraslih, potpuno razvijenih koza, je 61,3 cm, dok prosječna tjelesna masa ženskih grla iznosi 44 kg, a muških od 50 do 65 kg, rjeđe do 70 kg. Noge su tanke i čvrste, a papci tvrdi i prilagođeni dugotrajnom hodanju na kamenitim, krškim terenima. Vime je slabo razvijeno, većinom pigmentirano ili pjegavo, obraslo dugom dlakom. Koze se najčešće pripuštaju u jesen, jare u proljeće, uz prosječnu veličinu legla od 1,25 jaradi i prosječne porodne mase oko 2,3 kg. Jarad tijekom razdoblja od partusa do klanja, odnosno do klaoničke mase od 24 kg, prosječno dnevno prirasta oko 110 g. Prosječni randman klanja je 48%, a masa toplog trupa 11,6 kg. Hrvatska šarena koza prvenstveno se uzgaja za proizvodnju mesa, dok laktacija najčešće traje onoliko dugo koliko jarad siše. Ranije se ta pasmina koristila i za proizvodnju kozje dlake (kostrijeti), i od jednog grla u prosjeku se moglo dobiti i do 1000 grama grubog kozjeg vlakna. Osim jedinstvenosti i vrijednosti genoma, ova pasmina je u prvom redu značajna: a) zbog proizvodnje mesa (jaretina, kozletina) visoke kakvoće, b) zbog izrazite učinkovitosti u iskorištavanju vegetacije na škrtim i nepristupačnim kamenjarskim pašnjacima, c) ekonomičnog i održivog načina održavanja raznovrsnosti i raznolikosti staništa, d) zbog činjenice da razvoj ruralnog turizma, ali i blizina tržišta za proizvode (meso, mlijeko, sir) nudi značajne prihodovne mogućnosti uzgajivačima koza (današnjim i budućim).
Koze su iznimno skladne tjelesne građ e, čvrstog okvira i nešto dužeg trupa. Tijelo hrvatske šarene koze obraslo je (osim nogu) dugom, sjajnom i gustom kostrijeti različite boje. Unutar pasmine prevladavaju šarena (crnobijela) grla, dok su potpuno crna, sme đa i siva grla znatno rjeđ a. Koža hrvatske šarene koze je pigmentirana, elastična i na opip poprilično tvrda. Glava je srednje duga, ravna ili u pojedinih grla blago ugnuta. Koze i jarčevi mogu biti šuti ili rogati, s tim da je pojavnost rogatih jarčeva znatno češca. Rogovi su prosječne dužine 29 cm, uglavnom rastu unazad, poput sablji, tamne su boje, grubi, bez sjaja i izbrazdani, s tim da su im vrhovi u starijih grla znatno udaljeniji jedan od drugog. Karakteristična je pojava brade u ženskih i muških odraslih grla, s tim da je u jarčeva duža i bujnija.

Hrvatska bijela koza

""Točno vrijeme, mjesto i način nastanka hrvatske bijele koze nije poznato. Međutim, pretpostavlja se da je nastala oplemenjivanjem autohtonih (lokalnih) koza s uvezenim bijelim (sanskim) jarčevima u cilju povećanja mliječnosti. Osnovne odlike ove pasmine jesu otpornost, prilagodljivost, skromnost, pokretljivost, živahnost i izdržljivost. Naime, prema konformaciji trupa, otpornosti i prilagodljivosti, poprilično je slična hrvatskoj šarenoj kozi od koje je znatnije mliječnija, s tim da je malo nježnije konstitucije. Hrvatska bijela koza u prošlosti je uglavnom uzgajana u manjim stadima, radi proizvodnje mlijeka za potrebe kućanstva, dok je danas prvenstveno namijenjena proizvodnji mesa, ponajviše jaretine. Procijenjena veličina populacije hrvatske bijele koze je oko 5000 grla, dok je u populaciji uzgojno valjanih grla trenutno svega 87 jedinki, i to 72 koze, 11 jarica i 4 jarca (HPA, 2014).Vrat je nešto duži, nježniji i osrednje mišićav. Na njemu se u pojedinih grla s donje strane mogu vidjeti resice. Kao posljedica skromnijih hranidbenih uvjeta, tijelo hrvatske šarene koze je nešto kraće, pliće i laganije od izvornih tipova sanske koze. Naime, prosječna visina do grebena hrvatske bijele koze je 58 cm, dok je prosječna tjelesna masa odraslih koza od 35 do 45 kg, a jarčeva od 50 do 60 kg. U boljih gospodara i na kvalitetnijim pašnjacima koze su razvijenije, dok su u lošijim uvjetima sitnije. Koze su dosta plodne i dobre su majke, ranozrele su i prvi se puta mogu pripustiti već u godini jarenja. Najčešće jare dvojke, a prosječna plodnost je od 100 do 180%. Nakon jarenja ženska jarad je teška u prosjeku od 2,5 do 3 kg, a muška od 3 do 3,5 kg. S dva mjeseca jarad je teška od 12 do 15 kg, kada najčešće ide na klanje. Gospodarska važnost pasmine ogleda se kroz: a) proizvodnju animalnih namirnica visoke kakvoće: mlijeka (koje se većinom prerađuje u sir) i mesa (jaretine), b) mogućnost proizvodnje organske hrane, čija uloga u suvremenoj prehrani poprima prvorazredno značenje, c) napasivanjem i brstom na škrtim, kamenjarskim površinama trajno se pridonosi održavanju ekosustava i sprječavanju nastanka požara.
Koze ove pasmine osrednje su mliječnosti i u laktaciji od 250 do 280 dana proizvedu 250 do 300 litara mlijeka. Mlijeko sadrži prosječno oko 4% mliječne masti. Od mlijeka, često miješana i s ovčjim, tradicionalno se u Dalmaciji proizvode tvrdi i polutvrdi aromatični sirevi, koji se čuvaju u kamenicama u maslinovom ulju. Mnogi drže da je genetski kapacitet za proizvodnju mlijeka veći i da se selekcijom na mliječnost, te povećanjem količine i poboljšanjem sastava i kakvoće obroka mogu postići bolji proizvodni rezultati.
Koze ove pasmine su potpuno bijele, katkad kremaste do svijetlo žućkaste boje. Za razliku od ostalih bijelih europskih pasmina dlaka je nešto duža i grublja, osobito na stražnjim bokovima. Glava koza je mala i suha, najčešće s rogovima i stršećim ušima. S donje strane glave u jarčeva i u koza raste bijela brada, s tim da muška grla imaju više kostrijeti nego ženska.

Istarska koza

""Istarska koza hrvatska je izvorna pasmina nastala na području istarskog poluotoka, a čije su odlike i status dijelom definirani. Naime, nepovoljnim Zakonskim propisima za kozarstvo kao i određenim gospodarskim, sociološkim i društvenim zbivanjima tijekom 20. stoljeća gotovo u potpunosti je uništena populacija koza u Istri, a bilo je upitno i postojanje istarske koze. Međutim, ponajviše zahvaljujući entuzijazmu, privrženosti i stočarskoj tradiciji pojedinaca, sačuvan je manji broj grla u tipu tradicijske istarske koze sve do današnjih dana. Pretpostavku duge tradicije uzgoja koza na Istarskom poluotoku potkrepljuju i određeni arheološki nalazi. Prosječna visina do grebena, odraslih tjelesno potpuno razvijenih koza je 65,25 cm, dužina trupa 73,29 cm dok je prosječna tjelesna masa 56 kg. Istarska koza se odlikuje, općenito, slabijom razvijenošću prednjeg dijela trupa u odnosu na stražnji. Prsa su relatvno plitka (33,55 cm) i uska (19,48 cm), prosječnog opsega 90,14 cm. Po razvijenosti prsnog koša istarska koza znatno je razvijenija od dviju ostalih hrvatskih autohtonih pasmina koza. Pasminske odlike vanjštine su postojanost brade u koza i u jaraca te rogovi i resice u muških i ženskih grla. Istraživanja provedena u izradi studije o rekonstrukciji i revitalizaciji tradicijskog uzgoja koza, poslužit će za iniciranje daljnjih koraka u provedbi programa zaštite, promocije i očuvanja istarske koze kao jedinstvene pasmine. Program za istarsku kozu se treba postupno uvoditi, uvrstiti jedinke u tipu, te raditi na povećanju populacije (HPA, 2014).
Tijelo istarskih koza prekriveno je kostrijeti temeljno bijele boje s mogućim sivkastim i svijetlosmeđ im nijansama, te možebitnim pojavama pigmenta na vrhu njuške, unutarnjoj strani ušiju, te na vimenu. Po razvijenosti tjelesnog okvira istarsku kozu može se svrstati u tjelesno razvijenije pasmine koza.

Ostvarivanje potpora za koze u 2014. godini

""Dopunska premija za ovce i koze isplaćuje se korisnicima čija gospodarstva imaju najmanje 50% površina koje se koriste za poljoprivrednu djelatnost na područjima s težim uvjetima  gospodarenja u poljoprivredi.
• specifična potpora za unapređenje kozjeg mesa (maksimalni jedinični iznos – 150,00 kn/grlu)
• potpora za očuvanje izvornih i zaštićenih pasmina (maksimalni jedinični iznos – 350,00 kn/grlu)
• premija za koze (8,4 eura u kunskoj protuvrijednosti po grlu)
• dopunska premija za koze (3,5 eura u kunskoj protuvrijednosti po grlu)
Stoka prihvatljiva za potporu je ona koja je upisana u Jedinstveni registar domaćih životinja, te ostale propisane upisnike i propisno označena, koja se nalazi se na gospodarstvu upisanom u Upisnik poljoprivrednih gospodarstava, za koju je pravodobno podnesen Zahtjev i potrebna dokumentacija, za koju nositelj PG-a ispunjava minimalne poticane količine, te ukoliko nositelj PG-a omogućava provedbu kontrola na terenu i pridržava se uvjeta višestruke sukladnosti. Ukoliko su zadovoljeni navedeni uvjeti, prihvatljiva grla su rasplodne koze koje su se najmanje jednom jarile ili druga ženska grla starija od godine dana. Minimalno poticana količina je 10 grla.
Više informacija na info@apprrr.hr , ili broj telefona 01/6002 711

Potencijal je u udruživanju i oznakama izvornosti
Velike su mogućnosti jačanja i razvitka mliječnog kozarstva u gorsko-planinskim i primorskim krškim područjima, koje podrazumijeva poslovno udruživanje uzgajivača, zadružne preradbene pogone, i proizvode dodane vrijednosti s ekološkim bonusom i oznakama izvornosti i zemljopisnog podrijetla (npr. dalmatinska, bukovačka, ili vrgoračka jaretina). Zbog svega navedenoga, jasno je da je uzgoj koza isplativ, samo treba puno dobre volje, znanja i ljubavi prema ovim životinjama.

Za premiju za koze prihvatljive su sve pasmine koza, a za 2013. godinu zatražena je premija za 40 828 grla koza (podaci za 2014. su u obradi). Sukladno Popisu izvornih i zaštičenih pasmina i sojeva domaćih životinja prihvatljive su za potporu hrvatska šarena koza te hrvatska bijela koza. Rasplodnim životinjama za potporu za očuvanje izvornih i zaštičenih pasmina domaćih životinja smatraju se ženska grla koja su se najmanje jednom ojarila (koze) te rasplodnjaci (jarčevi) koji su upisani u matičnu knjigu jarčeva koju vodi Hrvatska poljoprivredna agencija (HPA). Za 2013. godinu zatražena je potpora za 718 grla izvornih i zaštičenih pasmina koza (podaci za 2014. su u obradi).

 

Prvi dio priloga pročitajte OVDJE

Prethodni članakIPARD-om sufinancirani solarni paneli
Sljedeći članakNajbolji plugovi na svijetu
Avatar
Rođen je u Bjelovaru 1979. godine. Kao autor ili koautor objavio je više od 40 znanstvenih i stručnih radova od kojih je 15 indeksirano u skupini A1. Član je Hrvatske mljekarske udruge, Povjerenstva za zaštitu životinja (Ministarstvo poljoprivrede RH) i Odbora za ovčarstvo i kozarstvo (Hrvatska poljoprivredna komora). Bio je suradnik na dva znanstvena nacionalna projekta i na dva VIP projekta. Doc. dr. sc. Zvonimir Prpić je rođen 1979. godine u Bjelovaru, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju općeg smjera. Diplomirao je 2004. godine na Agronomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu (studij „Stočarstvo“, usmjerenje „Mljekarstvo“). Od 2004. radi kao znanstveni novak – asistent na Zavodu za specijalno stočarstvo Agronomskog fakulteta u Zagrebu. Područje njegovog znanstvenog i stručnog interesa je uzgoj i korištenje ovaca i koza, zaštita i očuvanje izvornih pasmina, kao i tehnologije proizvodnje ovčjeg i kozjeg mlijeka i mesa. Doktorski disertaciju naslova „Povezanost pasmine s mliječnošću, morfologijom i zdravljem vimena ovaca“ obranio je 2011. godine na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. 2013. godine izabran je u znanstveno zvanje viši znanstveni suradnik u području biotehničkih znanosti, polje poljoprivreda, grana stočarstvo. Trenutno je u postupku izbora u znanstveno-nastavno zvanje docent. U dosadašnjem radu na Agronomskom fakultetu sudjelovao je u izvođenju nastave na više modula na preddiplomskim i diplomskim studijima Agronomskog fakulteta u Zagrebu. Bio je suradnik na dva znanstvena nacionalna projekta i na dva VIP projekta (Vijeće za istraživanja u poljoprivredi, Ministarstvo poljoprivrede), a trenutno je glavni istraživač na stručnom projektu „Unaprjeđenje uzgojno-tehnoloških postupaka u proizvodnji ovčjeg mesa i mlijeka na poljoprivrednim gospodarstvima grada Bjelovara“. U sklopu projekta „Genetic characterisation of the Croatian sheep breed based on microsatellite and mtDNA data“, boravio je na stručnom usavršavanju na Zhejiang University, College of Life Sciences, Hangzhou – Kina. Koautor je sveučilišnog priručnika „Istarska ovca – hrvatska izvorna pasmina“, te Programa uzgoja ovaca u Republici Hrvatskoj“ i „Programa uzgoja koza u Republici Hrvatskoj“. Kao autor ili koautor objavio je više od 40 znanstvenih i stručnih radova od kojih je 15 indeksirano u skupini A1. Sudjelovao je prezentirajući radove na više domaćih i međunarodnih znanstvenih i stručnih skupova. Član je Hrvatske mljekarske udruge, Povjerenstva za zaštitu životinja (Ministarstvo poljoprivrede RH) i Odbora za ovčarstvo i kozarstvo (Hrvatska poljoprivredna komora).