Način uzgoja
Nekada su se puževi za konzumaciju skupljali u prirodi. Danas su, zbog onečišćenja i smanjenja prirodnog staništa, te prekomjernog sakupljanja u većini europskih zemalja dovedeni do ruba opstanka, pa je njihovo sakupljanje u prirodi zabranjeno. Stoga se proizvođači okreću uzgoju puževa koji je moguć na tri načina: u zatvorenim, poluzatvorenim i otvorenim sustavima. Zatvoreni sustavi se najviše koriste u Americi i Australiji. Takvim načinom uzgoja cijeli proces je pod punom kontrolom, ali zahtijeva velika ulaganja. Poluzatvoreni uzgoj najzastupljeniji je u Francuskoj. Kod takvih sustava razmnožavanje puževa je u zatvorenom prostoru, a potom se dalje uzgajaju na otvorenom dijelu farme.
Takav sustav skuplji je od otvorenog, ali se njime ostvaruje i veća dobit, te je moguće produžiti sezonu skupljanja puževa na zimsko razdoblje. U otvorenom ili takozvanom talijanskom sustavu cijeli biološki proces i uzgoj su na otvorenoj farmi. Puževi su smješteni u parcele ograđene sigurnosnim ogradama. Potreban je poseban oprez zbog ptica, koje ih rado jedu, kao i zbog glodavaca (krtica, miševa) od kojih se štite ukapanjem pocinčanih ploča na barem 50 cm dubine. Kako je u ovakvom tipu uzgoja potreba za radnom snagom i materijalom minimalna. Uzgoj puževa je znatno jeftiniji u odnosu na druge tipove uzgoja. Nedostatak je što se puževi mogu skupljati samo tijekom nekoliko mjeseci sezone rasta, pa su stoga količine dostupne tržištu sezonski ograničene. Ovaj je sustav uzgoja najčešći kod nas, i u susjednoj Italiji.
Kako početi s uzgojem?
Iako postoji puno vrsta puževa u uzgoju su najčešći Helix Pomatia (puž vinogradnjak) i Helix Aspera (primorski puž). Helix Pomatia je udomaćen u velikom dijelu Europe, uglavnom u kontinentalnim krajevima do 1000 m Dok je u RH potrošnja puževog mesa zanemariva, u svijetu, a posebno u Europi raste interes, a posebno ga vole Francuzi i Talijani, koji su ujedno i najveći proizvođači mesa puževa. Uzgoj u ovim zemljama ne zadovoljava njihove potrebe, pa puževe uvoze, i to najčešće iz zemalja istočne Europe. nadmorske visine. Hrani se raznovrsnim biljkama, i nije ga teško uzgajati, ali je neotporniji od Helix Asperse, te sporijeg prirasta.
Helix Aspersa je najrasprostanjenija europska vrsta puža, koja je iz Europe prenesena u Ameriku, Afriku i Australiju. Ne podnosi temperature ispod -10° C, te mu u Hrvatskoj najviše odgovara priobalje, obalni pojas i otoci. Ima dobar prirast i brzu reprodukciju, a konzumnu veličinu može postići već kroz godinu dana ispaše. Za početak uzgoja puževa potrebno je nabaviti matično jato (obično od otkupljivača), izabrati mjesto za uzgoj s kvalitetnim tlom, bez pesticida koji bi štetio puževima. Potrebna je priprema 
tla, sadnja odgovarajućeg bilja za zaklon i prehranu puževa (kupusnjače, suncokret, salate, krmno bilje, blitva), te izgradnja zaštitnih ograda protiv bježanja puževa i za zaštitu od nametnika. Prema podacima „International Institute of Breeding of edible snails in Cherasco (Cuneo)“ iz Italije potrebna početna ulaganja u farmu veličine 5000 m2 iznose 12.000-14.300 eura. Najveći dio iznosa otpada na trošak matičnog stada (37%) i unutrašnje ograde (33%). Potreban ljudski rad za farmu ove veličine iznosi oko 400 radnih sati.
Dobro je znati, da ako se želi sklopiti kooperantski ugovor s nekim od otkupljivača, potrebna je minimalna površina farme od 500 m2, jer manje površine nisu rentabilne.
Na farmi mora postojati mogućnost natapanja, posebno u ljetnim mjesecima. To na način da voda pada odozgo, poput kiše, pomoću prskalica ili slično. Voda može biti izvorska, bunarska, s rijeka, jezera, samo ne smije biti zagađena. U ljetnim mjesecima je za farmu veličine 2000 m² dovoljno 1,5 m3 vode dnevno.
Troškovi i prihodi- uzgoj puževa
Do prve berbe puževa potrebno je od godinu i pol dana, ponekad i dulje, i u tom razdoblju nema prihoda. Nakon što se proizvodnja uspostavi ostvaruje se prinos od oko 1.000-1.100 grama puževa/m2 farme (uzima se u obzir uzgojni i neuzgojni dio farme), uz vrlo niske troškove proizvodnje. Troškovi u godinama eksploatacije farme obuhvaćaju trošak ljudskog rada, sjemena za uzgoj hrane i amortizaciju farme. Ukupno trošak nikada ne prelazi 50% prodajne cijene puževa. 
Cijena puževog mesa se formira na burzama u Francuskoj i Italiji. Burza u gradu Cherascu u Italiji osnovana je 1980.g. Naravno, pojedinačnim proizvođačima nije isplativo plasirati proizvod izravno na burzu zbog velikih troškova prijevoza, i malih količina koje nude. Zbog toga je preporučljiv plasman preko otkupljivača ili zadruga proizvođača koji bi plasirali proizvod zajedno, i dijelili troškove prijevoza.
U Hrvatskoj postoji više otkupnih centara puževog mesa, a nalaze se na području Zadarske i Primorsko-goranske županije. U okolici Rijeke nalazi se i naš, za sada jedini, centar za preradu puževog mesa koji svoje proizvode plasira u trgovine i ugostiteljske objekte, te vlastiti agroturistički objekt.
Prosječna cijena vinogradarskog puža je 2012. narasla u odnosu na 2011.g. za 14%. Zbog iznimno nepovoljnih klimatskih uvjeta koji su vladali prošle godine (velika suša). Tako je 2011.g. iznosila 2,8 €/kg, a 2012.g. 3,2 €/kg. Cijena mesa varira ovisno o vrsti puža koja se uzgaja, ali i zavisno o samoj veličini puža (kalibracija). Tako puževi većeg kalibra postižu bolju cijenu od onih manjeg kalibra, a bolju cijenu postiže i primorski puž u odnosu na kontinentalnog.
U registru farmi puževa u RH je 2012.g. zabilježeno 48 farmi, od kojih se većina nalazi u Istarskoj županiji. Jedna od farmi nalazi se i u Krapinsko zagorskoj županiji, i u nju je investirano oko 40.000 kn (uz veliki udio vlastitog rada vlasnika), od čega većina investicije otpada na matično leglo i zaštitne mreže. Vlasnici prvi prinos očekuju 2014.g., te na površini od 1500 m2 očekuju 2-2,5 tone puževa. Uzgoj puževa je perspektivna grana poljoprivrede, koju je zbog blizine inozemnog tržišta svakako potrebno dalje razvijati. Kako ulaganja nisu prevelika, a prodajne cijene su dobre, za očekivati je dalji razvoj ove grane proizvodnje.
