Posljednjih petnaestak godina šećerna repa i šećer bili su najčešće tema u vrijeme određenja potpora te više u jesen, u vrijeme kampanje vađenja i prerade šećerne repe. Ponekada bi se stidljivo pojavilo i pitanje broja šećerana u Hrvatsko. Međutim, brzo bi nestalo pod dojmom značajnih izvoznih količina i postignutih vrijednosti.
Nestanak kvota u proizvodnji šećerne repe sve više je vraća u javnost sa sve većim strahom od onog što dolazi. Posebno je to nakon zatvaranja šećerana po Uniji. Pali se alarm i sve češće se spominje potreba reakcije na strani prerađivača, ali i upozorenja o smanjenju površina pod šećernom repom. Istina, u tome razdoblju dolazi do porasta proizvodnje korijena repe po hektaru te još bržeg porasta digestije zahvaljujući primjeni pravodobnih tehničko-tehnoloških rješenja u proizvodnji.
Slatki sektor
Ovaj, popularno zvani slatki sektor, znatno se razlikuje od drugih sektora u poljoprivredi. Šećerna repa se jedino koristi za dobivanje šećera u odnosu npr. na kukuruz koji se može tržiti, čuvati, preraditi od stočne hrane do korištenja u proizvodnji alkohola i drugih prerađevina. Na proizvodnju šećerne repe znatan utjecaj ima i država preko sustava potpora. Istodobno, prerađivački kapaciteti su u privatnom vlasništvu gdje jedino ekonomska logika, odnosno profit uvjetuju njihov opstanak odnosno zadržavanje i proizvođača šećerne repe na životu.
Mogućnost da bi oni svoju šećernu repu mogli prodati prerađivačima izvan Hrvatske moguć je, ali i teže ostvariv. U tom slučaju logično je i pitanje čemu potpore za proizvodnju koja odlazi izvan Hrvatske i prelijeva se u ekstra profit nekoga drugog. Zašto ta sredstva ne transferirati u npr. veću potporu stočarstvu. Čak neki upozoravaju da je i sadašnji pokušaj povećanja proizvodnje šećerne repe uludo bačen novac u projekt osuđen na propast.
Proizvodnja šećerne repe u Republici Hrvatskoj
Ulaskom Hrvatske u EU dolazi do smanjenja površina pod šećernom repom. Iako postoje godišnja kolebanja površina, ona su manja posljednjih godina jer dolazi od profesionalizacije proizvodnje. Tj. smanjuje se broj proizvođača uz povećanje prosječne površine po proizvođaču.
U razdoblju od 2010. do 2020. godine površine su se smanjile s 23.832 na oko 10.400 ha ili za više od 50 %. Proizvodnja se smanjila za oko 43 % zbog porasta priroda korijena po hektaru. Iako proizvodnja u pravilu prati trend površina, utjecaj klimatskih nepogoda je sve izraženiji. Tako bilježimo i godine s povećanjem površina, ali i smanjenjem proizvodnje, ali i obratno. U posljednjem desetljeću došlo je do velikog smanjenja broja proizvođača šećerne repe, ali i njihove strukture s obzirom na zasijane površine.
Unutar proizvođača veliko je raslojavanje na površinski manje i one veće. Tako je u kategoriji do 10 ha površina pod šećernom repom u 2020. godini bilo njih 19,5 % sa samo 3,3 % ukupnih površina. U kategoriji s više od 100 ha je 4,1 % proizvođača koji su imali 60,6 % površina pod šećernom repom. U narednom razdoblju i dalje se očekuje okrupnjavanje površina po proizvođaču. Za očekivati je da će većina proizvođača i površina biti u kategoriji iznad 20 ha po proizvođaču.
Teritorijalni razmještaj površina pod šećernom repom je logičan. U Osječko-baranjskoj i Vukovarsko-srijemskoj županiji nalazi se 77 % proizvođača s čak 91,3 % ukupnih površina. To pogoduje šećerani u Županji zbog nižih transportnih troškova šećerne repe. Na području Virovitičko-podravske županije je samo 4 % proizvođača s 2,2 % površina. To ukazuje na manju prosječnu površinu po proizvođaču. 
Šećer i proizvodi od šećera su bili značajna stavka vanjsko-trgovinske razmjene Republike Hrvatske. Tako je u 2010. godino ona bila oko 156 miljuna EUR-a, odnosno najveća u 2012. godini s 284 miljuna EUR-a.
Nakon 2016. godine dolazi do smanjenja vrijednosti vanjskotrgovinske razmjene kao posljedice promjena u količini, ali još više u smanjenju cijena na svjetskom tržištu. U 2019. i 2020. godini bilježimo negativnu vanjskotrgovinsku bilancu te dolazi do poznatih problema sa šećeranama.
