Trešnja je podrijetlom iz Male Azije, odakle se proširila dalje po svijetu. U Europu je došla preko Grčke. Kultivirane trešnje se spominju već u Rimskom Carstvu. Plinije Stariji je napravio prvu podjelu trešanja prema čvrstoći mesa te dobio dvije grupe: meke i hrustavke. Isti autor je opisao 10 sorata trešanja.
Osjetljivost na niske temperature– trešnja
Danas je u svijetu poznato oko 1500 sorata trešanja, a vrijedni istraživaći neprekidno rade na selekciji novih visokovrijednih sorata. Tako danas gotovo da ne postoji uzgojno područje koje ne bi bilo dobro za neku od sorata trešnje. No, ako se razmišlja o intenzivnom, plantažnom uzgoju, gdje nije svejedno imati lijepo, veliko stablo sporadične, povremene rodnosti nego stablo dobre i redovite rodnosti, tada se moraju poštovati neke potrebe ove voćne vrste. Glede niskih zimskih temperatura, ova voćna vrsta nije posebno osjetljiva. Stabla u dobroj kondiciji i s kvalitetnim ulaskom u duboko zimsko mirovanje bez problema mogu izdržati -30 °C, a rodni pupovi -25 °C. No, ako su stabla neodržavana, ako rezidbom nije postignut kvalitetan odnos vegetativnog i generativnog dijela krošnje. Tada će se dogoditi situacija prerodnih godina i slabo rodnih godina.
Takvog uzgoja na plantažama nesmije biti, ali isto tako takva stabla su slabe kondicije i lako stradavaju tijekom zime i od viših temperatura nego što su navedene vrijednosti. Naj kritičnije razdoblje za trešnju predstavlja period prije ulaska u zimsko mirovanje, dakle kasna jesen. Kada već pri -15 do -17 °C mogu stradati čak i deblo i debele grane. Dolazi do pucanja kore, a tada znamo da je ugroženo cijelo stablo. Kao i kod ostalih voćnih vrsta, sljedeći za smrzavanje kritičan trenutak je, uvjetno rečeno, druga polovina zime, odnosno vrijeme kada nakon perioda niskih temperatura (dostatnih za prolazak faze jarovizacije) zareda nekoliko dana za zimu visokih temperatura dostatnih da pobude sokove (život u voćki) i tada u slučaju ponovnog pada temperatura nasta je katastrofa.
Smrzavanje– trešnja
Prema otpornosti na niske zimske temperature, trešnja ima jednu specifičnost spram ostalih voćnih vrsta. Njena otpornost ovisi i o boji kore. Dokazano je da sorte svjetlije boje kožice (žute, ružićaste) imaju i svjetliju boju kore koja je otpornija na niske zimske temperature. Naime, kada smo pisali o funkciji bijeljenja voćaka, tada smo naveli ključan razlog, a to je smanjenje temperaturnih oscilacija kore voćke. Voćke s tamnijom korom mnogo jače upijaju Sunčevu toplinu od onih sa svjetlijom bojom. Tako se za vrijeme podnevnih sati ona zagrije i s padom temperatura tijekom noći dolazi do velikih oscilacija koja izazivaju pucanje kore. Kora debla ima određenu “elastičnost”, no ovakve temperaturne razlike su joj ipak prevelike i ona puca. Osim debla, vrlo kritično je i račvište grana te se pri bijeljenju obvezno taj dio treba također pobijeliti.
Istraživanja su dokazala da pri kretanju vegetacije svijetle trešnje opet podnose “veći minus” od onih tamne boje kože. Tako cvjetni pupovi žutih trešanja izdrže od -2 do -3 °C. Dok od onih tamnijih stradaju već na -1 °C
