Posljedice sve stresnijih uvjeta u kojima živimo kao i ubrzan tempo svakodnevice nastoje se ublažiti radom s biljkama. Hortikulturna terapija počinje se razvijati četrdesetih godina dvadesetog stoljeća, iako najintenzivnije posljednjih dvadeset godina. No, ne možemo je nazvati novom jer je povoljan učinak biljaka na zdravlje ljudi poznat još od Starog vijeka.
Hortikulturna terapija je rad s djecom, starijima, osobama s posebnim potrebama i drugima koji su motivirani na rad s biljkama. Svrha je poboljšanje njihova zdravstvenog stanja i osjećaja zadovoljstva vlastitim životom te stjecanje novih vještina. U gospodarski razvijenim zemljama, Švicarskoj, Austriji, Njemačkoj, Velikoj Britaniji, Kanadi, SAD-u vrtlarstvo je već uobičajena aktivnost u vrtićima, školama. Također bolnicama, staračkim domovima. Dok je kod nas tek rijetkost i iznimka. Vrtovi takvih ustanova najćešće služe za gledanje i pasivni boravak u njima, iako je i to bolje nego ništa.
Dakako da je osim entuzijazma važan i novac za osnivanje takvih vrtova jer prostor valja prilagoditi korištenju i potrebama ljudi. Tako će vrtovi za djecu biti šareni, puni boja i duhovitih natpisa imena biljaka. Nalikovati pomalo na igraonicu, ali biti i poučni. Vrtovi za osobe s posebnim potrebama morali bi imati rampe, rukohvate, povišene gredice, natpise na Brailleovu pismu. Također prilagođen sanitarni čvor i dimenzije staza i vrata. Poželjno je saditi biljni materijal izražene teksture, boje i mirisa, kako bi se lakše spoznao osjetilima. Valja izbjegavati otrovno i trnovito bilje.
