Crni papar (Piper nigrum L.) je višegodišnja drvenasta vazdazelena biljka penjačica iz porodice Piperaceae. Domovina papra su vlažne prašume zapadne indijske obale, nazvane Malabar, gdje godišnje padne 120 – 350 cm kiše, a temperatura se kreće između 10 i 40 °C. Već prije 2000 godina odatle se raširio na Malajski poluotok i susjedne indonezijske otoke, kasnije i u Brazil, gdje su nastale goleme plantaže papra koje se mogu uspoređivati s najvećim svjetskim proizvođačima – Indijom, Indonezijom i Malezijom.
Papar je najznačajniji začin u Europi, poznat možda i prije rimskog doba. Biljke počinju davati plodove nakon tri do četiri godine, a žive do 15 godina.
Kako nastaje papar?
Crni papar nastaje fermentacijom ubranih nezrelih plodova koji ostaju zeleni ako ih se brzo osuši ili konzervira. Kod bijelog papra radi se o košticama zrelih plodova. Sušeni zreli plodovi daju ružičasti papar koji se često miješa s peruanskim paprom. Od ukupno 2000 vrsta, mnogo vrsta se komercijalno uzgaja. Tako se koriste i plodovi afričkog papra (Piper guineense), bengalskog papra (Piper longum) i kubeba papra (Piper cubeba), a kod betle papra (Piper betle) koriste se listovi. Iz korijena kawa grma (Piper methysticum) priprema se u Polineziji opojni napitak.
Papar je donesen iz Azije još u antičko doba te se uzgaja u svim zemljama s toplom tropskom klimom. S otkrićem morskih puteva postao je najtraženiji začin koji se u vrijeme kuge i kolere plaćao u zlatu. Poznavali su ga još i stari Grci, koji su ga, uz dodatak hrani, primjenjivali i kao lijek. Rimljani su ga stavljali gotovo u svako jelo, pa i u mlijeko, med i kolače. Jedno vrijeme papar je služio i kao platežno sredstvo. U srednjem vijeku je, uz sol i ocat, bio najrašireniji dodatak hrani, usprkos njegovoj visokoj cijeni koja je dosezala i trotjednu poljoprivrednu nadnicu za pola kilograma papra. Papar je jedan od jačih digestiva, te se nekoć davao kao laksativ za kroničnu konstipaciju.
Raste poput ribiza
Crni papar je višegodišnja penjačica koja dosiže visinu od 5 metara ili više. Najprije cvjeta malim, bijelim cvjetovima, a zatim daje plodove crvene bobice koje sazrijevanjem postaju crne. Oko sedme godine rađa punim rodom. Grozdovi papra su vrlo sitni, s plodovima promjera oko 5 mm, a rastu poput ribiza u plodištu dugom do 14 cm. Bobice mogu biti crvene, žute ili zelene boje, što ovisi o stupnju zrelosti.
Suhe bobice ili zrna papra koriste se kao pikantan začin više od četiri tisuće godina u istočnim i zapadnim kulturama. Bobice papra (čitave ili mljevene) služe kao začin za pripravljanje mnogih vrsta jela. Bobice se skupljaju kad postanu crvene, a zatim se suše na suncu. Kako bi se dobio bijeli papar plodovi se namaču u vodi da bi se odstranila ovojnica, a potom se suše. Tako postaje aromatičniji i manje oštar. Bobice uz škrob, smolu i ulje sadrže i piperinsku kiselinu, koja papru daje prepoznatljiv okus. Dobar je izvor vitamina A, C, E, K i B6, željeza, kalcija i u sebi ne sadrži kalorije. Miris papra potječe od pelandrena, kariopilena i seskviterpena u eteričnom ulju. Ulje crnog papra se ekstrahira iz osušenih nezrelih plodova.
Miris eteričnog ulja poznat je i kao afrodizijak. Glavni sastojci eteričnog ulja su tujon, pinen, kamfen, sabinen, karen, mircen, limonen, felandren i betakariofilen. Beta-kariofilen čini oko jednu trećinu sastava ulja crnog papra. Ima protuupalna svojstva i daje ulju toplo drvenast miris. Limonen potiče rad žuči, dok su pineni blagi antiseptici i korisni su u mješavini za masažu. Eterično ulje papra ima svojstva kao analgetik, antiseptik, antispazmolitik, antitoksik, potiče tek, baktericid, karminativ, digestiv, diuretik, antipiretik, laksativ, potiče živčani sustav, cirkulaciju, probavu i znojenje. Ulje crnog papra koristi se kao rubefacient (sredstvo za zagrijavanje kože). Rubefacient je koristan kod bolova u mišićima i artritisa.
Uzgoj papra
Papar u uzgoju zahtijeva visoke temperature, obilne i česte kiše te tlo koje se brzo isušuje. Takvi uvjeti su prirodno mogući u Indiji, Indoneziji i Brazilu te su zbog toga ove zemlje među najvećim komercijalnim izvoznicima. Ova biljka voli sunce, pa tako raste u tropskim džunglama koje su tople i vlažne te dobiva krošnjama drveća filtriranu svjetlost. Ne bi trebalo uzgajati biljke na mjestu na kojem temperatura pada ispod 10°C jer bi mogle prestati cvjetati i rasti. Mogu tolerirati temperature između 10° C i 40° C. Ako se uzgajaju u toploj klimi neophodna je zaštita od sunca. Papar najbolje raste na bogatom ilovastom tlu koje je blago kiselo (optimalna pH vrijednost 5.5 – 7) i dobro zadržava te propušta vlagu.
Na prirodnim staništima papar raste na crvenim lateritnim podlogama koje se lako isušuju. Biljka crnog papra najčešće se razmnožava vegetativnim reznicama. Obično se sadi putem sadnica. Sadi se kada je temperatura tla minimalno 20 °C. Metoda uzgoja papra iz sjemena se isplati, ali ga je potrebno rasađivati. Sjeme papra koje se može naći u trgovinama često je previše procesirano te je slabe klijavosti. Za najbolji rast birajte sjemenke koje su uzgojene organski. Pri ovoj metodi uzima se sjeme papra koje se preko noći namače u mlakoj vodi kako bi se hidratiziralo i lakše upilo hranjive tvari iz supstrata ili tla. Za uzgoj treba koristiti svježe ubrane sjemenke. Siju se na dubini od jednog centimetra, dok je potreban razmak između sjemenki 2,5 – 8 cm. Uz redovito zalijevanje i uz povoljne temperature 24-30 °C proklijat će za otprilike 30 – 45 dana. Može proći i nekoliko godina prije nego što se pojave prve bobice. Kada sadnice pređu visinu od 10 cm presađuju se van ili u veće posude.
Ako sadite sadnice u vrtu osigurajte im mjesto na kojem će imati djelomičnu svjetlost. Previše jaka sunčeva svjetlost tijekom cijelog dana mogla bi spaliti listove papra.
Kako bi se biljke kvalitetno razvijale potrebno je osigurati razmak u sadnji 30 cm te obavezno nakon sadnje zaliti. U područjima s hladnijom klimom, plastenik je pravo mjesto za sadnju. Uzgojem papra u plasteniku osigurat će se dobro ukorjenjivanje kao i uspješniji početak rasta biljke. Ako se papar uzgaja u uzgojnim posudama u kućnom ambijentu, osigurajte mu mjesto na kojem će imati najviše svjetla te veliku posudu zbog korijena koji zauzima dosta prostora. Papar ne podnosi hladnoću, pa mu je lakše osigurati potrebne uvjete ako se nalazi u kontroliranom okruženju u posudi. Ispod posude obavezno stavite tanjurić s vodom koji s vremena na vrijeme može pomoći u postizanju odgovarajuće vlažnosti. S obzirom na to da papar voli vlažne uvjete prakticira se redovno prskanje vodom. Ako raste na visokim temperaturama pod jakim svjetlom, potrebna mu je veća količina gnojiva.
Odgovara mu tekuće gnojivo. Vrtnu zemlju treba dopuniti s malo više komposta, a poželjno je dodati odgovarajući prekrivač od gnojiva sa zelenim lišćem ili organskim tvarima. Treba paziti da ne dođe do izravnog kontakta gnojiva s korijenom papra. Ako se papru osiguraju tropski uvjeti kakvi odgovaraju biljkama na prirodnim staništima, održavanje tijekom vegetacije bit će jednostavnije. Papar rijetko treba presađivati i generalno neće se utrošiti previše vremena za održavanje biljaka. Listovi papra mogu rasti uspravno, ali u uzgoju zahtijevaju oslonac jer biljka raste kao penjačica. Papar nije potrebno redovno orezivati, već samo ukloniti mrtvo ili umiruće lišće te kontrolirati pravac rasta.
Preporuča se orezivanje dva puta godišnje. Plodovi papra mogu se brati u više vremenskih razdoblja tijekom vegetacije. Rani zeleni plodovi manje su ljuti te se koriste ukiseljeni, a mogu se i sušiti. Nakon određenog vremena zelene bobice će postati blago crvenkaste, a sušenjem na suncu postaju crni papar. Suše se sve dok ne postanu tvrde i tamne. Ako se beru kada su potpuno crvene, u njihovoj zreloj fazi, može se oguliti crveni dio i ostat će bijela koštica u unutrašnjosti. Obično se ovaj proces obavlja natapanjem bobica u ključaloj vodi. Crna i bijela verzija papra se mogu usitniti mljevenjem. Nakon sušenja poželjno je papar čuvati u zatvorenoj posudi na suhom i hladnom mjestu. Svoju svježinu bolje će zadržati u obliku bobica, aromu može izgubiti nakon četiri godine.
Papar nije biljka koja je izložena bolestima, ali zbog svoje tropske prirode zahtijeva dosta vode, što dovodi do raznih gljivičnih bolesti te truljenja korijena ako nije osiguran sustav za otjecanje vode. Mogu se pojaviti tamne crne ili smeđe mrlje na stabljici i listovima, a bobice postaju trule. Da bi se izbjegao ovaj problem, papar je potrebno uzgajati na manjoj visini te obavezno odstraniti dio koji je bolestan. Pri rukovanju biljkama potrebno je dezinficirati alat kako bi se spriječio prijenos bolesti. Bolest korijena je bolest koja rezultira truljenjem biljke. Najčešće pogađa papar kojem su svi dijelovi osjetljivi na ovu bolest.
Ako su se na listovima pojavile crne mrlje i brzo se povećavaju ili ako su mladice crne boje, tipični su simptomi za ovu bolest. Simptomi mogu biti i žuta boja biljke kao i isušivanje. Papar može živjeti s ovom bolešću neko vrijeme, a onda, kada bolest dođe do korijenja, uvenuti. Ovo se često događa u zimskom razdoblju, a može se prevenirati tako da se spriječi da se voda ne zadržava oko korijenja biljke. Mladice je uvijek poželjno dignuti od tla na koje prirodno padaju. Smanjena vlaga i prisustvo sunčeve svjetlosti smanjuje intenzitet zaraze lišća. Antraknoza je bolest uzrokovana gljivicama koja je prisutna ako bobice na sebi imaju smeđe pukotine. U kasnijim fazama bolesti bobice u potpunosti mijenjaju boju dok ne postanu crne i suhe. Ove gljivice također uzrokuju i smeđe mrlje raznih oblika na lišću. Virusne bolesti se šire upotrebom zaraženih stabljika, zaraženog materijala za sađenje ili putem lisnih uši.
Listovi postaju sitni i tekstura im je ispucala i naborana, a moguće je i pojavljivanje mrlja. Moljac (Cydia hemidoxa) je ozbiljna štetočina papra. Odrasla jedinka je moljac s rasponom krila od 10 – 15 mm s grimiznim i žutim prednjim krilima. Ličinke su sivkaste boje duljine oko 12 mm. Napadaju biljku u vrijeme plodonošenja. Ličinke se pojavljuju na nezrelim izbojcima, a hrane se unutrašnjim tkivom što rezultira crnilom i propadanjem pogođenih izdanaka. Resokrilci vole mladi papar koji raste na nešto većoj nadmorskoj visini. Odrasle jedinke mogu narasti do 3 mm u duljinu i bijele su boje. S obzirom na to da se hrane listovima papra, listovi se suše i savijaju se prema dolje.
 je višegodišnja drvenasta vazdazelena biljka penjačica iz porodice Piperaceae.){kind=link}