Kokotac pripada porodici Fabaceae (Leguminosae). Ima više vrsta kokotaca, za nas su značajne dvije; Melilotus albus Lam. – bijeli kokotac i Melilotus officinalis (L.) Desr. – ljekoviti ili žuti kokotac.

Kokotci su dvogodišnje biljke. U prvoj godini razvijaju vegetativnu masu (prizemnu rozetu i stabljiku), a u drugoj ponovno formiraju razgranatu stabljiku, list, cvijet, plod i sjeme. Po morfološkim i ekološkim svojstvima ljekoviti kokotac ne razlikuje se bitno od bijelog kokotca, samo što ima žute cvjetove. Bijeli kokotac je značajniji za stočnu hranu. Kokotci sadrže kumarin, što im daje ugodan miris, ali gorak okus. Kumarin dijelom prelazi u dikumarol koji je otrovan. Nedovoljno osušeno ili trulo sijeno kokotca otrovno je za stoku. Postoje sorte s nižim sadržajem kumarina koje se koriste za hranidbu stoke.

Kokotci su dosta rasprostranjeni u prirodi. U našoj zemlji najviše su rasprostranjeni na suhim i pjeskovitim terenima, na neobrađenim zemljištima, pored puteva, rijeka, željezničkih pruga, nasipima te na planinskim proplancima. Kokotac se smatra korisnom biljkom za popravljanje nepovoljnih svojstava tla, prvenstveno njegove plodnosti. Kao pokrovni usjev, u prosjeku ostavlja 3,92 t/ha suhe tvari i 135 kg/ha dušika. Dobro razvijenim korijenovim sustavom koji prodire u tlo i do 2,2 m dubine, čini ga rastresitim i obogaćenim organskom tvari. Zbog toga kokotac predstavlja jednu od najpogodnijih leguminoza za zelenu gnojidbu. Kokotac je vrlo dobra medonosna biljka, a njegov med ima izvanrednu kvalitetu i aromu. Cvjeta u srpnju ili kolovozu i daje mnogo nektara i malo peluda. Jake pčelinje zajednice mogu na ovoj paši prikupiti do 15 kg nektara po košnici. Žuti kokotac je ljekovita biljka. U ljekovite svrhe se koriste pažljivo osušeni vršni dijelovi biljke.

Žuti kokotac
Bijeli kokotac

Što podnosi, a što ne?

Od svih mahunarki kokotac najbolje podnosi mrazeve, kao i sušu. Ne podnosi zasjenu, zato nije pogodan za uzgoj u voćnjacima. Dobro uspijeva skoro na svim tipovima tla i klime. Uspijeva i u toplijim i u hladnijim područjima. Može se uzgajati na slanim i pjeskovitim tlima. Najbolje uspijeva na tlima neutralne i alkalne reakcije. Na kiselim tlima daje veću količinu organske mase od drugih biljaka te je pogodniji za zelenu gnojidbu. U proljetnom razdoblju vegetacije se nešto sporije razvija, a nakon 3 – 4 tjedna naglo raste i postiže veliku masu.

Dobro je znati!

Kokotac u plodoredu zauzima mjesto slično kao i druge leguminoze. Najčešće se uzgaja iza strnih žitarica. Izvrstan je predusjev krumpiru i kukuruzu. Osnovna obrada tla i priprema za sjetvu vrlo su slične kao kod lucerne i djetelina. Dobro reagira na gnojidbu, osobito fosforom. Obično se primjenjuje  oko 50 kg/ha N, 60 – 80 kg/ha P2O5 i 80 – 100 kg/ha K2O.

Osobito dobro reagira na gnojidbu kalcijem, na kiselim tlima. Na kiselim tlima sva gnojiva najbolje je primijeniti pri osnovnoj obradi tla, a na neutralnim polovicu kod osnovne i polovicu kod dopunske (predsjetvene) obrade, gdje nije potreban kalcij. Sjetva kokotca se obavlja ranije u proljeće, u isto vrijeme kad se sije i lucerna jer zahtijeva dosta vlage i niže temperature za klijanje i početni porast. Može se sijati i u kasno ljeto. Za proizvodnju stočne hrane ili za zelenu gnojidbu sije se žitnim sijaćicama na međuredni razmak 15 – 25 cm. Sije se na širi međuredni razmak jer formira veliku razgranatu stabljiku.

Za sjetvu treba 15 – 20 kg/ha sjemena. Vrlo je važna dubina sjetve jer kokotac traži vrlu plitku sjetvu (1 – 2 cm). Poslije sjetve je obavezno valjanje. Kokotac se može uzgajati i u smjesama sa žitaricama ili nekim travama (francuski ljulj, klupčasta oštrica, talijanski ljulj, stoklasa bezosata). Kokotac se može koristiti za zelenu stočnu hranu, za sijeno, ispašu i silažu. Kvaliteta krme je visoka ako se košnja obavi u fazi pupanja. Najmanje se koristi za sijeno zbog otežanog sušenja jake i sočne stabljike, jer dok se ova suši, list se presuši i otpada. Korištenje kokotca u prvoj godini treba svesti na minimum, radi jačanja biljaka, posebice korijena kako bi iduće godine dao veći prinos.

Sve stručne tekstove objavljene u Gospodarskom listu u razdoblju od 2016. do 2020. godine čitajte i u našoj Digitalnoj kolekciji koju možete naručiti ovdje

Pretplatnici na sadržaj Gospodarskog lista ostvaruju pravo na besplatne savjete. Ako ste pretplatnik postavite pitanje klikom ovdje
Ako se želite pretplatiti to možete učiniti ovdje
Prethodni članakKunić dalmatiner
Sljedeći članakKako mjesečeve mijene utječu na rast biljaka?
Avatar
Redoviti profesor Sveučilišta u Zagrebu Agronomskog fakulteta. Uža specijalnost: tehnologije proizvodnje industrijskog bilja za različite namjene, očuvanje starih populacija/sorata industrijskog bilja, uzgoj medonosnog bilja. Rođen je 1962. godine u Starom Petrovom Selu. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, a srednju poljoprivrednu u Slavonskom Brodu. Diplomirao je 1987. na Agronomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Na istom fakultetu je završio poslijediplomski studij „Specijalna proizvodnja bilja – ratarske kulture“ obranom magistarskog rada 1990. godine. Akademski stupanj doktora znanosti stekao je 1996. godine također na Agronomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Nedugo nakon završetka studija, zapošljava se na Agronomskom fakultetu, Zavodu za specijalnu proizvodnju bilja, gdje i danas radi. U znanstveno-nastavno zvanje redovitog profesora u trajnom zvanju izabran je 2013. godine. Od početka zaposlenja, aktivno sudjeluje u nastavi te u znanstveno-istraživačkom radu. Trenutno je voditelj preddiplomskog studija Biljne znanosti te koordinator više predmeta na preddiplomskim, diplomskim i doktorskom studiju Agronomskog fakulteta. Težište znanstvene i stručne djelatnosti prof. dr. sc. Milana Pospišila je unapređenje tehnologije proizvodnje industrijskog bilja za različite namjene. Kao autor ili koautor objavio je 90 znanstvenih i 76 stručnih radova u domaćim i stranim časopisima te veći broj studija i idejnih projekata. Autor je sveučilišnog udžbenika „Ratarstvo II. dio - industrijsko bilje“ te koautor sveučilišnog priručnika „Ratarstvo – praktikum“, znanstvene knjige „Suncokret Helianthus annuus L.“ i srednjoškolskog udžbenika „Specijalno ratarstvo“. S rezultatima svojih istraživanja sudjelovao je na 20 međunarodnih i 27 nacionalnih znanstvenih skupova. Bio je voditelj dva i istraživač suradnik na pet domaćih te jednom međunarodnom znanstvenom projektu. Član je nekoliko stručnih Povjerenstava osnovanih od strane Ministarstva poljoprivrede Republike Hrvatske. Dobitnik je Nagrade za uzoran rad i posebno vrijedan doprinos u radu (2009.) i medalje Sveučilišta u Zagrebu Agronomskog fakulteta (2014.).