Kokotac pripada porodici Fabaceae (Leguminosae). Ima više vrsta kokotaca, za nas su značajne dvije; Melilotus albus Lam. – bijeli kokotac i Melilotus officinalis (L.) Desr. – ljekoviti ili žuti kokotac.
Kokotci su dvogodišnje biljke. U prvoj godini razvijaju vegetativnu masu (prizemnu rozetu i stabljiku), a u drugoj ponovno formiraju razgranatu stabljiku, list, cvijet, plod i sjeme. Po morfološkim i ekološkim svojstvima ljekoviti kokotac ne razlikuje se bitno od bijelog kokotca, samo što ima žute cvjetove. Bijeli kokotac je značajniji za stočnu hranu. Kokotci sadrže kumarin, što im daje ugodan miris, ali gorak okus. Kumarin dijelom prelazi u dikumarol koji je otrovan. Nedovoljno osušeno ili trulo sijeno kokotca otrovno je za stoku. Postoje sorte s nižim sadržajem kumarina koje se koriste za hranidbu stoke.
Kokotci su dosta rasprostranjeni u prirodi. U našoj zemlji najviše su rasprostranjeni na suhim i pjeskovitim terenima, na neobrađenim zemljištima, pored puteva, rijeka, željezničkih pruga, nasipima te na planinskim proplancima. Kokotac se smatra korisnom biljkom za popravljanje nepovoljnih svojstava tla, prvenstveno njegove plodnosti. Kao pokrovni usjev, u prosjeku ostavlja 3,92 t/ha suhe tvari i 135 kg/ha dušika. Dobro razvijenim korijenovim sustavom koji prodire u tlo i do 2,2 m dubine, čini ga rastresitim i obogaćenim organskom tvari. Zbog toga kokotac predstavlja jednu od najpogodnijih leguminoza za zelenu gnojidbu. Kokotac je vrlo dobra medonosna biljka, a njegov med ima izvanrednu kvalitetu i aromu. Cvjeta u srpnju ili kolovozu i daje mnogo nektara i malo peluda. Jake pčelinje zajednice mogu na ovoj paši prikupiti do 15 kg nektara po košnici. Žuti kokotac je ljekovita biljka. U ljekovite svrhe se koriste pažljivo osušeni vršni dijelovi biljke.
Što podnosi, a što ne?
Od svih mahunarki kokotac najbolje podnosi mrazeve, kao i sušu. Ne podnosi zasjenu, zato nije pogodan za uzgoj u voćnjacima. Dobro uspijeva skoro na svim tipovima tla i klime. Uspijeva i u toplijim i u hladnijim područjima. Može se uzgajati na slanim i pjeskovitim tlima. Najbolje uspijeva na tlima neutralne i alkalne reakcije. Na kiselim tlima daje veću količinu organske mase od drugih biljaka te je pogodniji za zelenu gnojidbu. U proljetnom razdoblju vegetacije se nešto sporije razvija, a nakon 3 – 4 tjedna naglo raste i postiže veliku masu.
Dobro je znati!
Kokotac u plodoredu zauzima mjesto slično kao i druge leguminoze. Najčešće se uzgaja iza strnih žitarica. Izvrstan je predusjev krumpiru i kukuruzu. Osnovna obrada tla i priprema za sjetvu vrlo su slične kao kod lucerne i djetelina. Dobro reagira na gnojidbu, osobito fosforom. Obično se primjenjuje oko 50 kg/ha N, 60 – 80 kg/ha P2O5 i 80 – 100 kg/ha K2O.
Osobito dobro reagira na gnojidbu kalcijem, na kiselim tlima. Na kiselim tlima sva gnojiva najbolje je primijeniti pri osnovnoj obradi tla, a na neutralnim polovicu kod osnovne i polovicu kod dopunske (predsjetvene) obrade, gdje nije potreban kalcij. Sjetva kokotca se obavlja ranije u proljeće, u isto vrijeme kad se sije i lucerna jer zahtijeva dosta vlage i niže temperature za klijanje i početni porast. Može se sijati i u kasno ljeto. Za proizvodnju stočne hrane ili za zelenu gnojidbu sije se žitnim sijaćicama na međuredni razmak 15 – 25 cm. Sije se na širi međuredni razmak jer formira veliku razgranatu stabljiku.
Za sjetvu treba 15 – 20 kg/ha sjemena. Vrlo je važna dubina sjetve jer kokotac traži vrlu plitku sjetvu (1 – 2 cm). Poslije sjetve je obavezno valjanje. Kokotac se može uzgajati i u smjesama sa žitaricama ili nekim travama (francuski ljulj, klupčasta oštrica, talijanski ljulj, stoklasa bezosata). Kokotac se može koristiti za zelenu stočnu hranu, za sijeno, ispašu i silažu. Kvaliteta krme je visoka ako se košnja obavi u fazi pupanja. Najmanje se koristi za sijeno zbog otežanog sušenja jake i sočne stabljike, jer dok se ova suši, list se presuši i otpada. Korištenje kokotca u prvoj godini treba svesti na minimum, radi jačanja biljaka, posebice korijena kako bi iduće godine dao veći prinos.
Izvor: Gospodarski kalendar
