Konzumacija ljute hrane u velikom je porastu u cijelom svijetu, a jedna od četiri osobe dnevno jede ljutu hranu. Zabilježeno je da konzumacija ljute hrane i pića utječe na poboljšanje zdravlja kod ljudi. Međutim, također je utvrđeno da prekomjerni unos ljutih tvari može imati negativan učinak na zdravlje te je, kao i u svemu, u konzumiranju ljutog potrebno biti umjeren.

Luk, češnjak, paprika i hren samo su neke od biljnih vrsta ljutog okusa koje rastu kod nas, a jako su zdrave te nezamjenjive u kuhinji.

Luk ima preventivni učinak na krvožilne bolesti

Luk (Allium cepa L.) je dobro poznato čudesno povrće bez kojeg je nezamisliva svakodnevna prehrana. Sa svojim prepoznatljivim okusom, treći je najvažniji hortikulturni začin sa značajnom komercijalnom vrijednošću. Iako ljutog okusa kada se konzumira svjež, termički obrađen ima karamelizirani slatkasti okus. Luk daje okus i teksturu mnogim jelima kao što su rižota, razni umaci, gulaši, variva i sl., od njega se rade juhe, pite, kolači pa čak i pekmezi, a u upotrebi je i njegovo eterično ulje.

Potječe iz Azije, uzgaja se u cijelom svijetu, a najčešće se koriste crveni, bijeli, žuti i ljubičasti kultivari luka. Sadrži ugljikohidrate, bjelančevine, lektine, masti, vitamine, minerale, flavonoide poput kaempferola i kvercetina, fenolne spojeve, sterole, saponine i pektin. Luk sadrži organske sumporne spojeve i enzim alinazu koji su odgovorani za suzni učinak kada se luk reže, ali i za svojstvenu ljutinu luka. Utvrđeno je da posjeduje brojna farmakološka svojstva, uključujući antioksidativna, antimikrobna, antibakterijska, antifungalna, analgetska, protuupalna, antidijabetička, hipolipidemijska, antihipertenzivna, antialergijska, kardioprotektivna, vazodilatacijska, imunoprotektivna, antitrombotička, antitumorska, antiartritična, antihiperglikemijska i mnoga druga.

Luk, Foto: pixabay.com

Luk ima preventivni učinak na učestalost krvožilnih i srčanih bolesti, neurodegenerativnih poremećaja i stvaranja katarakte. Pomaže poboljšanje funkcije bubrega te je antihelmintik, afrodizijak, karminativ, emenagog i ekspektorant. Također blagotvorno djeluje na bolne menstruacije, vrtoglavicu, nesvjesticu, migrenu, rane, ožiljke, bolove i otekline nakon uboda pčela ili osa, a koristi se za liječenje modrica, prištića i bolova u uhu.

Češnjak je prirodni antibiotik

Češnjak (Allium sativum L.) ili bijeli luk je jedna od najstarijih kultiviranih biljnih vrsta. Porijeklom je iz južne i središnje Azije i sjeveroistočnog Irana te se već više od 4000 godina koristi kao začin, hrana i narodni lijek diljem svijeta te je najistraživanija ljekovita biljka. Na temelju trenutnih trendova, može se očekivati da će se uporaba češnjaka nastaviti širiti. Ima intenzivan okus i miris te se koristi kao dodatak jelima. Ljekovitu vrijednost češnjaku daje eterično ulje koje sadrži sumpor i alicin, kojeg s pravom nazivaju biljni antibiotik jer ima jako baktericidno svojstvo.

Tradicionalno korišten u sirovom obliku, češnjak se u današnje vrijeme često zagrijava, dehidrira, koristi u obliku praha ili u tabletama. Kada se češnjakom manipulira za proizvodnju ovakvih proizvoda, nestabilni spojevi sumpora reagiraju i stoga mijenjaju aktivne kemijske sastojke. Odnosno, puno je manja količina (od 50 pa do 99 %) alicina u prerađenom nego u svježem češnjaku koji je odgovoran za ljekovitost češnjaka. Također, samo svježi češnjak ima vodikov sulfid, za koji se smatra da ima značajne kardioprotektivne učinke kao vazodilatator. Neugodan miris nakon konzumacije češnjaka daje alil metil sulfid, koji se izlučuje preko kože i dišnih organa. Sadrži još i trigliceride, inulin, fitosterin, vitamin C, makro i mikroelemente. Češnjak, kao i luk, sadrži različite organske spojeve sumpora koji su glavni kemijski sastojci odgovorni za okus, miris, ali i za njegove biološke učinke.

Češnjak se najčešće koristi za aromatiziranje mnogih jela, poput preljeva za salate, marinada, umaka, povrća, mesa, juha i variva, ali se može jesti i kao svježe povrće. Preporuča se uzimanje 2-3 češnja sirovog češnjaka dnevno kako bi se pružile razne zdravstvene dobrobiti. Prema nekim istraživanjima najbolje doba dana za jesti češnjak je ujutro na prazan želudac.

Upotrebljava se u ljekovite svrhe jer mu se pripisuju antiseptičko, antibiotsko, antimikrobno, hipoglikemijsko, antioksidativno, antibakterijsko, antitumorsko, antitrombotičko i antigljivično djelovanja.

Zbog svoje biološki aktivne komponente alicina i njegovog derivata, češnjak se koristi kao lijek za liječenje širokog spektra bolesti i stanja povezanih sa srcem i krvnim sustavom, snižava krvni tlak, snižava sadržaj kolesterola u krvi, može spriječiti koronarnu bolest srca, srčani udar i aterosklerozu, ima zaštitno djelovanje protiv moždanog udara, agregacije trombocita, kao i protiv bakterijskih i gljivičnih infekcija i vaskularnih poremećaja. Pokazalo se da komponenta češnjaka, S-metil cistein sulfoksid, također smanjuje kolesterol u krvi i težinu ateroskleroze.

Češnjak, Foto: freepik.com

Češnjak se može koristiti za prevenciju raznih vrsta raka uključujući rak debelog crijeva, rektuma, želuca, dojke, prostate, prostate, mokraćnog mjehura i pluća. Također, utvrđeno je da češnjak može pomoći pri liječenju raznih bolesti kao što su povećana prostata, dijabetes, osteoartritis, peludna groznica (alergijski rinitis), putnički proljev i visoki krvni tlak u kasnoj trudnoći (preeklampsija). Koristi za izgradnju imunološkog sustava te je jedna od najdjelotvornijih biljaka protiv prehlade i gripe. Učinkovit je u liječenju groznice, kašlja, glavobolje, bolova u trbuhu, začepljenih sinusa, gihta, reumatizma, hemoroida, astme, bronhitisa, otežanog disanja, niskog i visokog šećera u krvi, a pomaže i u prevenciju uboda krpelja.

Liječi crijevne bolesti, sprječava nadimanje i bolne grčeve u crijevima, ublažava nesanicu. Također se koristi za ublažavanje stresa i umora te održava zdravu funkciju jetre. Osim toga, češnjak se može koristi s obećavajućim učinkom protiv artritisa, išijasa, lumbaga, bolova u leđima, kronične groznice, tuberkuloze, rinitisa, malarije, upornih kožnih bolesti uključujući lepru i vitiligo, zatim protiv promjene boje kože i svrbeža, povećanje slezene, hemoroida, fistule, gihta, bubrežnih kamenaca i dr. Češnjak ima ključnu ulogu u farmaceutskom području i sve se više koristi za liječenje kardiovaskularnih i drugih bolesti koje mogu uzrokovati smrt.

Nakon konzumacije svježeg luka ili češnjaka, neugodan miris iz usta se može ublažiti ako se pojede nekoliko listića peršina ili pojede malo svježe jabuke.

Plodovi ljute paprike su iznimno zdravi

Paprika (Capsicum annuum L.) je jedno od najvažnijih povrća i začina u međunarodnoj trgovini. Nakon Kolumba, kultivirane vrste Capsicum, a ponajviše Capsicum annuum L., brzo su se proširile svijetom, postavši dio lokalne kuhinje i izvor prihoda poljoprivrednicima diljem svijeta. Plodovi ljute paprike, koji se obično nazivaju čili, od davnina su se koristili kao povrće, kao sastojci za poboljšanje okusa, prirodna bojila i u tradicionalnoj medicini. Dnevni unos čili papričice u zemljama s velikom konzumacijom je 2,5 g/osobi u Indiji, 5,0 g u Tajlandu, 15,5 g u Saudijskoj Arabiji i 20,0 g u Meksiku. Boja ploda vrlo je varijabilna; nezreli plod može biti zelene, žute ili bijele boje, a u fazi zrelosti prelazi u crvenu, tamnocrvenu, smeđu, a ponekad i u gotovo crnu boju.

Prema tome, čili sadrži važne pigmente kao što su klorofil, antocijani i karotenoidi s brojnim zdravstvenim prednostima. Kemijski sastav čilija uvelike varira ovisno o sorti, stupnju zrelosti i promjenama okoliša tijekom rasta, a poljoprivredna praksa također može utjecati na sastav. Čili sadrži vitamine (prvenstveno C i E), minerale, flavonoide, eterična ulja i kapsaicinoide od kojih je najzastupljeniji kapsaicin. Najčešći minerali, koji se nalaze u čiliju, su kalij (K), fosfor (P), magnezij (Mg), kalcij (Ca), natrij (Na), željezo (Fe), cink (Zn), mangan (Mn), bor ( B), bakar (Cu) i selen (Se).

Za ljuti okus paprike je odgovoran kapsaicin i što ga paprika više sadrži, to je ljuća. Stoga se kapsaicin koristi za sprejeve za samoobranu, repelente za životinje i kao insekticid. To je zapravo sekundarna biljna tvar, koju proizvode biljke kako bi spriječile grabežljivost od strane insekata. Kapsaicin dokazano ima pozitivnu ulogu u ljudskom zdravlju te postaje važan spoj u farmaceutskoj industriji zbog svog neurološkog učinka, značajnog smanjenja razine ukupnog kolesterola u serumu, miokardu i aorti te ublažavanja boli. Preporučuje se za liječenje gastrointestinalnih problema, kožnih bolesti i artritisa, za zacjeljivanje rana i kao pročišćivač krvi.

Ljuta paprika, Foto: freepik.com

Smatra se da pomaže za smanjenje oksidativnog stresa, upala, boli, unosa masti i za kontrolu dispepsije; također je poznat kao antiaterosklerotik, antidijabetik, lijek protiv pretilosti i antihipertenziv. Ima pozitivne učinke na pretilost, kardiovaskularne i gastrointestinalne poremećaje, rak, neurogeni mjehur i dermatološka stanja. Odnosno, čili ima antikancerogena, protuupalna, analgetska, antimikrobna, antioksidativna i druga svojstva.

Hren – pikantan i zdrav

Hren (Armoracia rusticana P. Gaertn., B. Mey. & Scherb) je podrijetlom iz istočne Europe te je u mnogim dijelovima svijeta korišten kao prirodni konzervans za hranu, začin za kuhanje i narodni lijek. Izvor je mnogih biološki aktivnih spojeva, a bogatstvo fitokemikalija potaknulo je njegovu upotrebu kao funkcionalne hrane. Iako se hren uzgaja zbog svog bijelog korijena vrlo oštrog mirisa i okusa više od 2000 godina diljem svijeta i listovi hrena su također jestivi, a blago su pikantnog okusa. Korijen hrena se najčešće koristi kao umak uz kuhano meso, šunku i kobasice, ali se može naribati izravno na hranu ili pomiješati s kečapom, octom ili uljem kako bi se dobio umak.

U nekim zemljama se listovi i korijen hrena koriste kao začin ili kao dodatak fermentiranom povrću kao što su krastavci, rajčice, kiseli kupus te kao konzervans. Listovi se mogu konzumirati svježi tako da ih se usitni pa doda u salate ili u kašastim sokovima, a mogu se dodavati varivima. U nekim zemljama Balkana lišće se koristi za pripremu sarme, a u Njemačkoj se jede kao povrće (npr. kuhano kao špinat). Sirovi listovi se stavljaju ispod kruha prije pečenja kako bi se spriječilo lijepljenje kruha za posudu, ali i da bi kruh dobio bolji okus.

Hren, Foto www.lagsz.hr

Sve je veći interes za sekundarne metabolite biljnog podrijetla kao što su glukozinolati i antioksidativni spojevi, čiji je hren bogati izvor. Prije svega, i korijen i listovi obiluju glikozinolatom sinigrinom, spoj koji hrenu daje karakterističan pikantan okus. Povezanost s dugom tradicijom korištenja hrena u konzerviranju hrane i kao začina u mnogim zemljama, stvara se mogućnost nove primjene ove biljke u nekoliko agroindustrijskih i farmaceutskih sektora te potiče korištenje korijena i listova u funkcionalnoj hrani i lijekovima za ljudsko zdravlje. Hren ima antibakterijska, antiseptička, antikancerogena, protuupalna i dijaforetska svojstva, odnosno pomaže tijelu da se zagrije iznutra i potakne znojenje.

Hren je djelotvoran diuretik, digestiv, antipiretik, ekspektorans, antibiotik, karminativ, laksativ i stimulans. Jedna je od biljaka za kojom je povećan interes jer pomaže i kod zubobolje, paradentoze i stomatitisa, simptoma gripe te se koristi kao afrodizijak. Zbog svog ljekovitog djelovanja sve se više koristi za liječenje dišnih puteva kao što su sinusne infekcije i bakterijske infekcija dišnog trakta, mokraćnog mjehura, probavnog sustava gastritisa, reume, gnojnih rana, išijasa i reumatizma, a koristi se i kao sredstvo protiv glista, skorbuta, čireva i spolnih bolesti.

Prethodni članakZapečaćena Uredba o obnovi prirode!
Sljedeći članakEkološki proizvodi od konoplje iz baranjske “Čudesne šume”
Monika Vidak, mag.ing.agr.
Rođena je 01.05.1985. u Zaboku. Diplomirala je na Agronomskom fakultetu 2013. godine gdje je i zaposlena od 2015. godine u sklopu projekta „Genetska osnova količine bioaktivnih hranivih tvari hrvatskih tradicijskih kultivara graha”. Rođena je 01.05.1985. u Zaboku. Osnovnu školu završava u Velikom Trgovišću, a Opću gimnaziju A.G. Matoš u Zaboku. Preddiplomski studij Biljne znanosti na Agronomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu završava 2010. godine završnim radom „Odnos sadržaja klorofila u listu i prinosa zrna u sintetičkoj populaciji kukuruza“, čime stječe akademsku titulu prvostupnika inženjera biljnih znanosti. Diplomski studij Biljne znanosti na Agronomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu završava 2013. godine diplomskim radom „Utjecaj prihrane dušikom na prinos ozimog graška u smjesi s pšenicom“ te stječe akademsku titulu magistra inženjera biljnih znanosti. Tijekom studiranja je bila dobitnica dvije Dekanove nagrade: „Agronomska svojstva novih genotipova ozime grahorice u smjesi s pšenicom“, ak. god. 2008/2009 te „Utjecaj folijarne gnojidbe na prinos herbe i eteričnog ulja kod pet različitih kultivara bosiljka (Ocimum Basilicum L.)“, ak. god. 2010/2011. Na Agronomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu je zaposlena od 2015. godine kao stručni suradnik, a od 2017. kao asistent u sklopu projekta HRZZ „Genetska osnova količine bioaktivnih hranivih tvari hrvatskih tradicijskih kultivara graha”, odnosno „Projekt razvoja karijera mladih istraživača – izobrazba novih doktora znanosti“. 2015. godine upisuje poslijediplomski doktorski studij Poljoprivredne znanosti.