Bijela loboda ili obična loboda (Chenopodium album L.) je jedan od naraširenijih korova na kultiviranim površinama i obično prvi korov koji izraste na svježe nasutom tlu.
Latinski naziv Chenopodium dolazi od grčke riječi za „guščju nogu“, što se odnosi na oblik listova. Bijela loboda je jednogodišnja biljka sa uspravnom, razgranjenom stabljikom koja naraste preko 1 m visoko. Potječe iz Europe, ali ju nalazimo posvuda po svijetu. Listovi su duguljastojajasti ili četverokutasto ovalni, rijetko i nejednoliko nazubljeni, po površini brašnastog izgleda. Sitni, zelenkasti cvjetići razvijaju se tijekom ljeta i čine prividne štitove i klasove. Nekada se od nje pripremala mast i oblozi za kožne bolesti, no danas se ne koristi u liječenju.
Upotreba mladih listova za hranu najraširenija je u SAD-u, a razlog je taj što su ju neka indijanska plemena obilato uzgajala i koristila za jelo. Još češće od bijele lobode kao divlje povrće koristi se trokutnolista loboda, divlji špinat ili brašnjak (Chenopodium bonus-henricus). Višegodišnja je zeljasta biljka, 30-80 cm visoka, s uspravnom i nježnom, slabo razgranatom i izbrazdanom zelenom, ponekad i crvenkastom stabljikom. Listovi su kopljastotrokutasti, blago valovitog ruba, s gornje strane tamnozeleni, a s donje nešto svjetliji. Donji su na dugim peteljkama, dok su oni pri vrhu stabljike gotovo sjedeći.
Za jelo se koriste mladi listovi
Mlada biljka izgleda kao da je posuta brašnom. Brojni bjelkastozeleni cvjetovi razvijaju se pri vrhu stabljike u složenim klasastim cvatovima. Nekada se, osobito u Engleskoj, uzgajala kao povrće u velikim količinama, sve dok ju nije potisnuo špinat. Za jelo se najčešće koriste mladi listovi koji se svježi mogu dodati salatama, pripremiti kao varivo ili špinat, dodati smjesi za nabujak, popečke ili žličnjake, koristiti kao nadjev za pite i savijače. Kad ostare listovi poprimaju vlaknastu strukturu i više nisu tako ukusni. Prije upotrebe treba ih dobro oprati, a u drugu vodu za pranje dodati žlicu sode bikarbone. Prije kuhanja mogu se preliti kipućom vodom. Cvatući vrhovi mogu se poput brokule skuhati nad parom i preliti maslinovim uljem ili maslacem, a posve mladi izdanci s još nerazvijenim listovima mogu se pripremiti kao šparoge.
Loboda se za jelo koristila još od kamenog doba, kako listovi tako i sjemenke. 100 g mladih proljetnih listova sadrži 5,8 g bjelančevina, 1,1 g masti, 6,9 g ugljikohidrata, 2,0 g minerala (željezo, kalij, fosfor itd.) te 150-200 mg C vitamina i oko 13 mg karotena. Međutim, kao i špinat i loboda sadrži oksalnu kiselinu pa se ne smije uzimati prečesto i u prevelikim količinama. Kod nas samoniklo raste preko 20 vrsta loboda. Najčešće se koriste dvije opisane vrste iako je većina jestiva, ali lošijeg okusa. Stoga se jedu samo vrste čiji listovi protrljani između prstiju ne ostavljaju neugodan već blago začinski miris.
Nabujak od prosa s lobodom
Sastojci: 1 šalica prosa, 2 šalice vode, pola šalice naribanog sira, 2-3 šake listova lobode, 3 jaja, sol, papar, muškatni oraščić, malo maslaca. Priprema: proso oprati, preliti vodom i kuhati na laganoj vatri dok ne omekša. Lobodu preliti kipućom vodom i krupno narezati. U proso umiješati jaja, sir i lobodu, te začiniti solju, paprom i muškatnim oraščićem. Izliti u plitki, namašćeni kalup, po vrhu staviti par komadića maslaca i peći pola sata na 220 ºC.
 je jedan od naraširenijih korova na kultiviranim površinama i obično prvi korov koji izraste na svježe nasutom tlu.){kind=link}