Ukrasno bilje ugrožavaju brojne štetočinje, a već manja oštećenja, zbog estetskog gubitka, cvjetne vrste mogu učiniti neupotrebljivima. Pelargonije ili muškatli (Pelargonium peltatum, Pelargonium zonale) lako se razmnažaju reznicama, pa su vrlo prikladne i česte u uzgoju u ukrasnim posudama na balkonima i prozorima. Stoga se osim tržno usmjerenih cvjećarskih gospodarstava, uzgojem prijesadnica bave i mnoge vrijedne kućanice radi vlastitih potreba.
Matične biljke s kojih uzimamo reznice moraju biti zdrave, snažne i dobro razvijene. Nakon zimskog mirovanja, u ožujku se unose u toplije prostorije, počinje prihranjivanje i zalijevanje kako bi se biljke dobro razvile do početka sezone sadnje.
Bez obzira je li riječ o tradicionalnoj ili suvremenoj (kontejnerskoj) proizvodnji rasada pelargonija, zbog nabavne cijene kvalitetnih matičnih biljaka, a napose zbog troškova izgradnje i grijanja zaštićenih proizvodnih prostora (klijališta, plastenika, staklenika), rizici pojave nametnika moraju biti svedeni na najmanju mjeru. Stoga uoči sezone proizvodnje prijesadnica pelargonija, omiljenih sezonskih cvjetnih ukrasnih lončanica, upozoravamo na vrlo jaki potencijal različitih kategorija štetočinja uočen tijekom proteklih nekoliko kalendarskih godina (vidi Tablicu 1).
Među patološkim poremećajima muškatla dominantni su uzročnici pjegavosti, venuća i sušenja lišća, stabljike i korijena (Puccinia, Pythium, Verticillium, Xanthomonas), od štetnih organizama životinjskog porijekla dominiraju lisne uši, štitasti moljac (ili “bijela mušica”) i grinje, a najčešći neživi ili abiotski poremećaj je “plutavost” lišća. U tržnom uzgoju reznica pelarnogija posljednjih godina proizvođači mjere biljne higijene i kemijsko suzbijanje usmjeravaju protiv bakterijskog venuća, “mekokožnih” grinja i “šampinjonskih” mušica.
Trulež korijena i uzročnici venuća
U stadiju ukorjenjivanja rasada cvijeća najčešći su, ali i potencijalno najopasniji, gljivični i bakterijski uzročnici paleži i polijeganja mladih biljčica. Općenito vrijedi pravilo da je značenje i štetnost od truleži i venuća prijesadnica to veća. To su uvjeti početnog rasta nepovoljniji. Uzročnici te pojave različite su gljivice koje se mogu nalaziti u nedovoljno steriliziranom supstratu (pr. Pythium, Sclerotinia, Rhizoctonia, Fusarium, Verticillium i dr.). Kako na njihovu štetnu pojavu utječe veći broj čimbenika, a mogućnosti prognoze još nisu dovoljno razvijene, obvezno se provode preventivne mjere suzbijanja.
Premda se u temp. zahtjevima neznatno razlikuju, nabrojenim je patogenim mikroorganizmima zajedničko da se najčešće pojavljuju u uvjetima previsoke zasićenosti supstrata vodom. Imperativ je uspješne proizvodnje rasada korištenje steriliziranog supstrata (zemljišta) i uzimanje reznica s provjereno zdravih matičnih biljaka! Nužno je redovito zalijevanje rasada fungicidnom otopinom već prije pojave simptoma (tzv. djelomična ili parcijalna sterilizacija), a svakako rasad treba tretirati čim se primijete prve oboljele biljčice. Najteže se parcijalnom sterilizacijom ili naknadnim zalijevanjem reznica otopinom fungicida suzbijaju gljivice rodova Verticillium spp. i Fusarium spp. (vidi slike 1 i 2), pa u proizvodnji rasada pelargonija preporučujemo mješavinu fungicida na osnovi kaptana (pr. Captan ili Merpan WP i sl. 0,25 – 0,3 %) i karbendazima (pr. Bavistin ili Bavistin FL i sl. 0,05 – 0,1 %).
Nešto kasnije u uzgoju, a najčešće su napadnute mlade biljke 2 – 4 tjedna nakon rasađivanja, na prijesadnicama se može pojaviti sindrom patološkog venuća i sušenja. Listovi se objese i poprime žutozelenu boju, a cijela biljka može imati nepravilan rast zbog oštećenja korijena. Kako lišće stari postupno smeđi, suši se i otpada. Na presjeku kroz korijen vide se različite patološke promjene, ovisno o uzročniku bolesti (Fusarium, Verticillium, Phytophthora, Rhizoctonia, Thielaviopsis i dr.). Prema iskustvima razvijenih zapadnoeuropskih zemalja, moguće je nakon prve pojave patološkog venuća i sušenja koristiti mjeru zalijevanja fungicidnom otopinom na mjesta “žarišta” bolesti, a često se koriste pripravci na osnovi tebukonazola (Folicur 250 EW) ili azoksistrobina (Quadris SC). Takva je primjena također pokazala dobre rezultate u plastenicima na međimurskom području.
Bakterijska pjegavost i palež (Xanthononas campestris pv. pelargonii)
Potencijalno je najopasniji patološki poremećaj pelargonija, jer izravnim mjerama kemijske zaštite ne postižemo visoki postotak djelotvornosti. Uzročnik ima razvijenu fiziološku rasu (pv.) pelargonii, što mu daje patogenost za rodove biljaka Geranium i Pelargonium. Bolest uzrokuje sindrome truleži stabljike, venuća i pjegavosti lišća (vidi slike 3, 4, 5 i 11). Dok izraz bakterijska palež najbolje odgovara manifestaciji simptoma u našim uzgojnim uvjetima muškatla.
Dinamika pojave i izgled simptoma ovise o osjetljivosti vrste i kultivara, mjestu zaraze, uzgojnim uvjetima. Također i potencijalu ili izvoru bolesti. Na primarno zaraženu lišću preko kontaminiranih kapljica vode razvija se pjegavost, prvo vidljiva na naličju. Nakon nekoliko dana i na gornjoj strani lišća. Lisne pjege su male, smeđe, promjera svega 2 – 3 mm, s jasno istaknutim rubovima. Spajanjem pjega nastaju žilama ograničene lisne nekroze (u obliku slova “V”), koje klorotičnim ili žućkastim tkivom prelaze u zdravi dio lista (sličan simptom javlja se kod venuća uzrokovanog Verticillium spp. i Fusarium spp.) (vidi slike 1,2, 6 i 7).
Bakterija se širi iz lisnih pjega u žilno staničje, pa inficirano lišće odumire i ostaje visjeti na stabljikama. Kad su biljke sustavno zaražene preko korijena, prve promjene vidljive su venućem donjih listova. Uz naknadno propadanje svih nadzemnih organa = “palež”. Svi kultivari uspravnih (Pelargonium zonale) i visećih pelargonija (Pelargonium peltatum) vrlo su osjetljivi na bakterijski palež. Na zaraženu lišću simptomi postaju vidljivi nakon 7 dana na 27 °C, odnosno nakon 21 dan na 16 °C. Temperature zraka manje od 10 °C ili više od 32 °C mogu zaustaviti razvoj ove bolesti. Starije biljke manje su osjetljive na sustavnu zarazu i razvoj paleži. Ipak, takve biljke mogu sadržavati bakterije u žilnom staničju, što rezultira infekcijom reznica.
Premda se bakterija ne može dugotrajno održati u zemlji bez biljnih ostataka, moguća je zaraza mladih biljaka preko korijena. Uzročnik bolesti održava se do godinu dana na oboljelim biljnim organima. Bakterija se nekoliko mjeseci može održati na površini lišća kao epifit bez vidljivih znakova. Također, može dobro “prezimjeti” na divljim ili kultiviranim višegodišnjim Geranium vrstama. Dobro se prenosi kontaminiranim nožem za rezanje reznica. Sekundarno se bolest vrlo dobro prenosi štetnicima, kapljicama vode pri zalijevanju, kišom, te fizičkim dodirom zaraženog i zdravog lišća. Poznata je spoznaja da samo nekoliko inficiranih biljaka bakterijama roda Xanthomonas u optimalnim uvjetima uzrokuje propadanje 10.000 nezaraženih prijesadnica.
Osnovne su mjere biljne higijene za sprječavanje pojave bakterijske paleži muškatla korištenje zdravih “matičnih” biljaka pri uzgoju reznica, steriliziranog supstrata i posuda. Za sterilizaciju svih posuda, stolova, alata, konstrukcije plastenika ili staklenika, sustava za natapanje i dr. može se koristiti benzojeva kiselina (Menno Florades). Mlade biljčice preporučuje se preventivno zalijevati otopinom kaptana (Captan ili Merpan). Pri kemijskom suzbijanju bolesti prednost dati preventivnoj primjeni bakrenih fungicida.
U nekim razvijenim zemljama okruženja protiv bakterijske paleži koriste se spojevi koji povećavaju otpornost biljaka,. Obogaćeni glineni minerali, antibiotici i organske kiseline (vidi Tablicu 2). Sve navedene skupine djelotvorne su samo ako se koriste preventivno (ne liječe zaražene biljke). Neki bakreni fungicidi i antibiotici uzrokuju prijevremeno žućenje latentno inficiranih pelargonija bakterijom, pa se takve biljke izdvajaju iz proizvodnje. Novije spoznaje govore u prilog određenoj djelotvornosti fungicida famoksadona (Equation PRO) na bakterije, ali to treba provjeriti u proizvodnji pelargonija.
Hrđa pelargonija (Puccinia pelargonii zonalis)
Hrđe su obligatni paraziti, koji u pravilu ne uništavaju inficiranog domaćina. No smanjuju biljni vigor, reduciraju razvoj cvjetnih organa i zbog pojave sorusa (pustula) umanjuju estetsku vrijednost ukrasnog bilja. Na 56 različitih hortikulturnih vrsta opisano je čak 125 vrsta hrđa. Hrđa pelargonija prvi je put opisana na području južne Afrike (1926.). U Europi se prvi put pojavila 1962. u Francuskoj. Hrđom su jače napadnute uspravno rastuće muškatle (Pelargonium x hortorum, P. zonale).
Prvi znakovi bolesti često su neopaženi. Zato jer se pojavljuju na naličju lista u obliku sitnih žućkastih pjega promjera svega 0,5 mm. Nakon 10 – 14 dana pjege se povećavaju, postaju jasno vidljivima na gornjoj strani lista, a na naličju izbiju crvenosmeđi uredosorusi. Početna masa infektivnih uredospora formira se u središtu pjege, a naknadno se još uredosorusi mogu pojaviti u koncentričnim krugovima. Jače zaraženo lišće požuti, odumire i otpada, pa bolest u optimalnim uvjetima i na osjetljivim kultivarima može biti vrlo destruktivna. Ova hrđa je autoecijska vrsta vezana isključivo na rod Pelargonium (nema prijelaznih domaćina, a nije pronađena niti na geranijama). Formira uredo- i teleuto- stadij, ali u epidemiologiji su važne uredospore.
Pri optimalnim temperaturama 16 ‡ 21 °C za klijanje infektivnih uredospora potrebno je vlaženje osjetljivog tkiva tijekom barem 3 sata. Uredospore u zaštićenu prostoru mogu zadržati vijabilnost na otpalim i suhim listovima do tri mjeseca. Zadržavanje vode na lišću pelargonija primarno određuje broj uspješnih infekcija i manifestaciju bolesti. Od zaraze do izbijanja novih uredosorusa pri povoljnim je temperaturama (21 °C) potrebno 19 dana. Pri vrijednostima višima od 30 °C razvoj hrđe prestaje.
Treba redovito kontrolirati zdravstveno stanje biljaka, nakon pojave prvih znakova ukloniti zaraženo lišće i obvezno provesti mjere kemijske zaštite. Moguće je koristiti površinske fungicide (pr. mankozeb = Dithane i sl., klortalonil = Daconil 720 SC), ili nakon razvoja simptoma hrđe biljke tretirati kurativnim djelatnim tvarima (pr. bitartanol = Baycor, heksakonazol = Anvil i sl., tebukonazol = Folicur i dr.). Dobru preventivnu zaštitu daju i strobilurini (pr. Quadris, Cabrio
Top, Zato WG i dr.).
“Plutavost” lišća pelargonija
Neživa ili abiotska “plutavost” lišća pelargonija prepoznaje se po razvoju kvržica nalik na pluto na donjoj strani lišća. U početku zelene a poslije smeđe boje. Konačno se lišće osuši, a osobito su osjetljive viseće pelargonije (P. peltatum). Nalikuje bakterijskoj pjegavosti lista (Xanthomonas) ili napadu tripsa. U drastičnoj mjeri dijelovi lista između “plutenih” izraslina vrlo brzo odumiru. Ovaj poremećaj često se pojavljuje na muškatlima izloženima izravnoj sunčevoj radijaciji tijekom ljetnih mjeseci.
Premda neki autori navode da je riječ o latentnim zarazama uzročnikom bakterijskog paleža, većina stručnjaka slaže se da je uzrok ovoj pojavi nežive ili neparazitske prirode s većim brojem mogućih uzroka. (1) nejednolični režim vode kojemu je izložen korijen (vlažno – suho), (2) previsoka relativna vlažnost zraka bez dovoljno svjetla, (3) pretjerana i neujednačena gnojidba mineralnim hranjivima, (4) štetan utjecaj sunčevog spektra zbog “ozonskih rupa” i sve učestalijeg spektra štetnih UV-zraka. U sprječavanju pojave “plutavosti” lišća muškatla preporučujemo mjere navedene u Tablici 3 i prskanjem višekratno primijeniti fiziološke biostimulatore (pr. DRIN 0,05 – 0,075 %; POLYAMIN 0,1 – 0,15 % i sl.).
Primjena fungicida u zaštiti pelargonija
Zbog razmjerno malih površina s uzgojem cvijeća u našoj zemlji, kemijska industrija ima manji komercijalni interes za službenu registraciju kemijskih pripravaka za suzbijanje štetočinja bilja. U Tablici 4 navodimo fungicide s dopuštenjem za suzbijanje bolesti na cvijeću. Stoga se u kemijskoj zaštiti pelargonija protiv navedenih najštetnijih bolesti proizvođači oslanjaju na vlastita iskustva, informacije dobivene od drugih proizvođača, agronoma ili stručno-znanstvenih institucija. Također podatke iz država s razvijenijom cvjećarskom proizvodnjom. Osim djelotvornosti, pritom su vrlo važne spoznaje o selektivnosti kemijskih sredstva na pojedine biljne vrste. Osobito ako se primjena obavlja u zaštićenu uzgoju (plastenicima ili staklenicima). Selektivni pripravci ne ostavljaju neželjene fitotoksične promjene na ukrasnim vrstama nakon propisane primjene. U Tablici 5 donosimo strane podatke o selektivnosti (iz Njemačke) za najraširenije fungicide koji se koriste u pelargonijama, petunijama i maćuhicama.
