Hrvatsko selo već desetljećima prolazi kroz duboke demografske, gospodarske i socijalne promjene, poput depopulacije, starenja stanovništva, slabljenja poljoprivredne proizvodnje te izraženog osjećaja zapostavljenosti u razvojnim politikama.
Izv. prof. dr. sc. Tijana Trako Poljak s Odsjeka za sociologiju Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu predaje kolegije iz područja ruralne sociologije, socijalne ekologije, ekološke etike, sociologije prostora i okoliša te mikro-socioloških perspektiva. Voditeljica je Katedre za socijalnu ekologiju koja se odlikuje povezivanjem teorijskih pristupa s empirijskim istraživanjima te aktivnim promišljanjem suvremenih društvenih i okolišnih pitanja. Profesorica Trako Poljak autorica je brojnih znanstvenih radova te voditeljica i suradnica na više domaćih i međunarodnih znanstvenih projekata te koordinira znanstvena istraživanja i nastavu usmjerenu na proučavanje složenih odnosa između društva, okoliša i prostora. Poseban naglasak stavlja na održivi razvoj, socijalno-ekološke izazove, ruralne zajednice i kvalitetu života, stoga je izvrsna sugovornica o temama vezanim za hrvatsko selo.
Što vas je potaknulo da se kao sociologinja bavite selom i poljoprivredom ?
Kao sociolog, smatram da imam znanstvenu i društvenu odgovornost ne zanemarivati ruralni prostor, osobito u zemlji poput Hrvatske u kojoj u njemu živi oko 42% stanovništva, te čija ruralna područja obuhvaćaju gotovo 90% državnog teritorija (ruralna naselja i prirodni prostor). Riječ je o prostoru i populaciji čija su životna iskustva, svakodnevni izazovi i razvojne perspektive od temeljne važnosti za razumijevanje hrvatskog društva u cjelini, a ipak su nedovoljno vidljivi u javnim raspravama i znanstvenim istraživanjima.
Moj interes za selo i poljoprivredu proizašao je iz šireg istraživačkog fokusa na odnos društva, prostora i okoliša, ali i iz svijesti da se upravo u ruralnim sredinama vrlo jasno prelamaju ključni društveni procesi, od demografskih promjena i migracija, preko transformacija rada i poljoprivrede, do učinaka razvojnih i okolišnih politika. Primjerice, poljoprivreda u sociološkom shvaćanju nije samo gospodarska djelatnost, nego i društvena praksa, način života i važan element identiteta ruralnih zajednica. Sociološko bavljenje selom i poljoprivredom stoga vidim kao nužan preduvjet za oblikovanje realističnih i djelotvornih javnih politika. Bez sustavnog razumijevanja životnih iskustava ljudi koji žive i rade u ruralnim područjima, njihovih znanja, izazova i strategija prilagodbe, nije moguće govoriti ni o održivom razvoju, ni o društvenoj koheziji, ni o dugoročnoj otpornosti hrvatskog društva.
Sredinom studenog 2025 ste sa suradnicima na Filozofskom fakultetu u Zagrebu organizirali znanstveno-stručni skup „Selo i ruralni prostor kao čimbenici razvoja: mogućnosti obnove hrvatskog sela i poljoprivrede“, o kojem smo pisali u broju 22 Gospodarskog lista (1.prosinca 2025.). Što vas je motiviralo da organizirate taj skup ?
Motivacija za organizaciju ovoga skupa proizašla je iz dugogodišnjeg znanstvenog i stručnog rada na temama sela, ruralnog prostora i poljoprivrede, ali i iz svijesti o društvenoj potrebi da se o tim pitanjima govori više, javno, znanstveno i stručno utemeljeno te interdisciplinarno. Naime, iako se različite struke u Hrvatskoj bave ruralnim prostorom i poljoprivredom, često ostajemo razmjerno razjedinjeni u zajedničkom promišljanju učinkovitih rješenja i oblikovanju djelotvornijih razvojnih smjerova, što se u sadašnjim okolnostima pokazuje neodrživim.
Hrvatsko selo već desetljećima prolazi kroz duboke demografske, gospodarske i socijalne promjene, poput depopulacije, starenja stanovništva, slabljenja poljoprivredne proizvodnje te izraženog osjećaja zapostavljenosti u razvojnim politikama. Istodobno, međutim, selo raspolaže iznimno važnim resursima za budućnost zemlje: prostorom, prirodnim bogatstvima, potencijalom za jačanje prehrambene sigurnosti, bogatom kulturnom baštinom te značajnim mogućnostima u okviru održivijih i otpornijih razvojnih modela. Naime, upravo su iskustva ruralnih zajednica u suočavanju sa suvremenim globalnim socijalnim i ekološkim krizama dragocjena i predstavljaju temelj iz kojega možemo i trebamo učiti u oblikovanju održivije zajedničke budućnosti.
Skup je stoga bio zamišljen kao prostor susreta znanosti, struke i prakse, ali i kao platforma za dijalog s donositeljima odluka. Cilj nam je bio okupiti sociologe, agronome, ekonomiste, stručnjake iz područja javnih politika, predstavnike zadruga i poljoprivrednike, kako bismo zajednički raspravili aktualno stanje hrvatskog sela i razmotrili realne mogućnosti njegove obnove. Poseban naglasak stavljen je na pitanja kvalitete života u ruralnim područjima, socijalne pravednosti, održivosti i otpornosti ruralnih zajednica, što su ujedno i temeljne istraživačke teme kojima se dugoročno bavimo u okviru naših znanstvenih projekata. Posebnu vrijednost skupu dala su plenarna izlaganja gostujućih stručnjaka iz Slovenije i Austrije, Alenke Marjetič Žnider iz Zadružnog saveza Slovenije te Michaela Fischera iz austrijske razvojne mreže Netzwerk Zukunftsraum Land, koja su omogućila uvid u izazove s kojima se te zemlje suočavaju, ali i primjere dobre prakse iz nama srodnih konteksta.
Dodatna motivacija bila je i želja da se pokaže kako se o selu i poljoprivredi ne mora govoriti isključivo iz sektorske ili tehnološke perspektive, već i iz društvene, sociološke i humanističke. Bez razumijevanja ljudi koji na selu žive, njihovih iskustava i vrijednosti, potreba i svakodnevnih izazova s kojima se suočavaju, smatramo da nije moguće oblikovati ni uspješne ruralne politike ni dugoročno održive razvojne strategije.
Skup se održavao u okviru institucionalnog istraživačkog projekta „EKOPRAVDA“ koji financira Europska unija – NextGenerationEU. Možete li čitateljima Gospodarskog lista ukratko reći koje su teme, ciljevi i očekivani rezultati provedbe tog projekta?
Projekt „Zelene politike, sive zone: ekološka pravda između ideala i stvarnosti u hrvatskom i komparativnom europskom kontekstu“ (EKOPRAVDA) provodi se u razdoblju 2025.-2029. godine kao institucionalni istraživački projekt Filozofskog fakulteta u Zagrebu koji financira Europska unija – NextGenerationEU. Projekt polazi od pitanja kako se zelene politike i mjere zelene tranzicije oblikuju i provode u konkretnim društvenim i prostornim okolnostima Hrvatske te u kojoj mjeri pritom uzimaju u obzir socijalne nejednakosti, teritorijalne razlike i iskustva lokalnih zajednica. Poseban naglasak stavljen je na ruralne zajednice, koje su često snažno vezane uz prirodne resurse, ali istodobno nerazmjerno izložene razvojnim pritiscima, ekološkim rizicima i političkoj marginalizaciji.
Središnja tema projekta jest ekološka pravda, shvaćena u širem smislu, ne samo kao pitanje pravedne raspodjele okolišnih koristi i tereta, nego i kao pitanje proceduralne i epistemičke pravde. To podrazumijeva istraživanje toga tko sudjeluje u donošenju odluka vezanih uz okoliš, čija se znanja smatraju relevantnima, a čija iskustva, osobito ona ruralnog stanovništva, ostaju nedovoljno vidljiva u dominantnim, nerijetko tehnokratskim diskursima zelene tranzicije. Cilj projekta je stoga, kroz interdisciplinarni socijalno-ekološki pristup, empirijski istražiti tzv. „sive zone“ zelenih politika, odnosno prostore u kojima se normativni ciljevi održivosti susreću s društvenim nejednakostima, lokalnim praksama i svakodnevnim iskustvima ljudi. Istraživanje se temelji na kombinaciji kvalitativnih i kvantitativnih metoda, s naglaskom na dubinske studije slučaja u odabranim hrvatskim ruralnim sredinama, ali i na komparativnu analizu europskih primjera.
Očekivani rezultati uključuju znanstveno utemeljene analize, ali i konkretne preporuke za oblikovanje uključivijih i teritorijalno osjetljivijih zelenih politika. Dugoročni cilj projekta jest pridonijeti tome da zelena tranzicija u Hrvatskoj bude ne samo okolišno učinkovita, nego i društveno pravedna, uvažavajući znanja, potrebe i razvojne potencijale ruralnih zajednica kao ključnih, ali katkad zanemarenih aktera održivog razvoja.
Uobičajeno je da se stručni skupovi o ruralnom prostoru i poljoprivredi održavaju na institucijama kojima je to primarno područje djelovanja, kao na primjer na Agronomskom fakultetu. Je li bilo čuđenja ka da ste pozivali sudionike na ovaj stručni skup o poljoprivredi i selu na Filozofski fakultet ?
Bilo je ponešto iznenađenja, ali prije svega u pozitivnom smislu. Naviknuli smo da se teme sela i poljoprivrede najčešće vežu uz agronomske i biotehničke institucije, no upravo je to bio jedan od razloga zašto smo skup organizirali na Filozofskom fakultetu. Ruralni prostor i poljoprivreda nisu isključivo tehnička ili proizvodna pitanja, nego duboko društveni fenomeni koji uključuju ljude, zajednice, odnose moći, identitete i javne politike. Sociologija u nas, pri čemu i Filozofski fakultet kao institucija, te Katedra za socijalnu ekologiju koju sam naslijedila od akademika Ivana Cifrića koji ju je utemeljio, imaju dugu tradiciju istraživanja sela, ruralnih zajednica i odnosa društva i okoliša. Smatrali smo zato važnim otvoriti prostor u kojem će se o selu i poljoprivredi raspravljati iz šire, interdisciplinarne perspektive, koja nadopunjuje, a nipošto ne zamjenjuje također ključan agronomski i tehnološki pristup.
Naime, upravo je ta kombinacija perspektiva, agronomske, sociološke, ekonomske, političke i razvojne, po meni velika vrijednost skupa. Odaziv i kvaliteta rasprava pokazali su da postoji potreba za ovakvim susretima i da i Filozofski fakultet može i treba biti relevantno i legitimno mjesto za raspravu o budućnosti hrvatskog sela i poljoprivrede. U tom smislu želim posebno zahvaliti suorganizatorima skupa, kolegi dr. sc. Dragi Čengiću i mr. sc. Miroslavu Kovaču, kao i svim izlagačicama i izlagačima te sudionicima koji su svojim doprinosima, raspravama i otvorenošću prema dijalogu uvelike oblikovali ovako zamišljen sadržaj i kvalitetu skupa. Također želim zahvaliti i matičnoj instituciji Filozofskom fakultetu u Zagrebu i Odsjeku za sociologiju te Zadružnom savezu Slovenije i Veleposlanstvu Republike Austrije u Hrvatskoj, koji su institucionalno poduprli održavanje skupa i time dodatno potaknuli međunarodnu razmjenu znanja i iskustava.
Što su po Vama bile ključne poruke znanstveno-stručnog skupa „Selo i ruralni prostor kao čimbenici razvoja: mogućnosti obnove hrvatskog sela i poljoprivrede?
Ključne poruke skupa bile su višeslojne, ali se mogu sažeti u nekoliko ključnih točaka. Prije svega, skup je jasno ukazao na to da hrvatsko selo i ruralni prostor prolaze kroz dugotrajne i duboke strukturne transformacije koje nisu rezultat samo recentnih kriza, nego procesa modernizacije, globalizacije i nedovoljno koherentnih javnih politika koje se na selo reflektiraju već desetljećima. Pritom je postavljeno ključno pitanje: jesu li ruralna područja nepovratno devastirana ili još uvijek raspolažu resursima za novu društvenu i gospodarsku revitalizaciju, te je većina izlaganja pokazala da taj potencijal postoji, ali zahtijeva temeljitu promjenu pristupa.
Druga važna poruka odnosila se na kvalitetu života u ruralnim područjima kao središnjem razvojnom kriteriju. Rasprave su pokazale da pitanja demografije, poljoprivrede i opstanka sela nije moguće rješavati bez istodobnog ulaganja u objektivne i subjektivne pokazatelje kvalitete života, kako dostupnost javnih usluga, infrastrukture, tako i socijalne sigurnosti i društvene uključenosti stanovništva. Posebno je naglašena potreba za epistemičkom i socijalnom pravednošću, odnosno za sustavnim uvažavanjem lokalnih znanja, iskustava i perspektiva stanovnika ruralnih sredina u procesima donošenja odluka o razvoju.
Treća ključna poruka potreba je za interdisciplinarnim i komparativnim pristupom. Iskustva Slovenije i Austrije pokazala su da se dugoročnim politikama, oslonjenima na suradnju, zadrugarstvo, jačanje lokalnih kapaciteta i društvenih mreža, mogu ublažiti negativni demografski i gospodarski trendovi te očuvati vitalnost ruralnih zajednica. Ta iskustva, naravno, nisu prenosiva po automatizmu, ali nude vrijedan okvir za učenje i potencijal prilagodbe specifičnostima hrvatskog konteksta.
Konačno, skup je poslao jasnu poruku da bez promjene paradigme poljoprivredne i ruralne politike, uključujući uravnoteženiji i ciljaniji sustav potpora, usklađen sa strukturom hrvatskih poljoprivrednih gospodarstava, jačanje malih i srednjih gospodarstava, te uspostavu stvarnog dijaloga između znanosti, struke, prakse i politike, neće biti moguće ostvariti održivu obnovu i uspješni razvoj hrvatskog sela.
Što se tiče dosega poruka, smatram da su one u velikoj mjeri došle do očekivanih adresa. Skup je okupio znanstvenike, stručnjake, predstavnike institucija i praktičare, a interes i intenzitet rasprava pokazali su da postoji snažna potreba za ovakvim forumima. Ostaje, naravno, otvoreno pitanje u kojoj će mjeri te poruke biti prepoznate u kreiranju javnih politika, ali vjerujem da je skup dao snažan i argumentiran doprinos javnoj raspravi te postavio temelje za daljnje umrežavanje i suradnju.
Razgovor s profesoricom Trako Poljak nastavlja se u idućem broju.
