Upravo svjedočimo kako rat u Zaljevu utječe na cijene mineralnih gnojiva i na rast troškova proizvodnje hrane. Tema o kojoj se kod nas ne razgovara niti piše dovoljno. Ipak, to što traje rat u tom dijelu svijeta, ne znači da se ništa paralelno ne događa u ostatku svijeta. Tako je nekako ispod radara prošla odluka Europske komisije o uvođenju novog nameta koji samo dodatno opterećuje i poskupljuje ionako skupu proizvodnju u EU.
Kao što smo pisali u prošlom broju Gospodarskog lista, rat u Perzijskom zaljevu u fokus tržišta stavio je energente, prije svega naftu i priordni plin. Logično, jer ipak su zemlje Bliskog Istoka srce naftne proizvodnje, a znamo što znači nafta u današnjem svijetu. Osim energenata, zemlje Zaljeva važne su u svijetu proizvodnje mineralnih gnojiva jer su veliki izvoznici, a o njihovim isporukama dušičnih gnojiva ovisi veliki dio globalne proizvodnje žitarica i uljarica. Uz tu globalnu geopolitičku i tržišnu nesigurnost i izgledno povećanje troškova proizvodnje u poljoprivredi, Europska komisija našla je način kako da si „puca u nogu“, odnosno dodatno optereti poljoprivrednike.
Zelene mjere poskupljuju hranu
O čemu se tu radi? Naši dragi zeleni birokrati iz Bruxellesa došli su na mudru odluku da implementiraju nešto što se zove Mehanizam za prilagodbu ugljičnih granica, odnosno skraćeno nazvno CBAM (Carbon Border Adjustment Mechanism). Cilj tog mehanizma je smanjenje emisija stakleničkih plinova u međunarodnoj trgovini, a primjenjue se na uvoz robe s visokim emisijama istog (željezo, čelik, cement, aluminij, gnojiva, vodik i električna energija) iz zemlja izvan EU. Odnsno, želi se spriječiti seljenje proizvodnje u zemlje s labavijim ekološkim propisima. Tako sada od početka godine svi uvoznici moraju imati status ovlaštenog CBAM deklaranta i plaćati certifikate, a paralelno su dužni izvješćivati o količini uvezenog proizvoda i emisijama stakleničkih plinova koji su ugrađeni u proizvodnju.
Nadalje, uvoznici će onda kupovati CBAM certifikate koji odgovaraju cijeni ugljika koja bi bila plaćena da je gnojivo proizvedeno prema pravilima EU-a, a taj će se trošak na kraju morati prebaciti na krajnje potrošače kroz rast cijene. Prva službena cijena CBAM certifikata bit će objavljena početkom travnja, a špekulira se da bi ona mogla biti na razini od oko 70 €/t. Na razini cijele godine, certifikat bi mogao koštati oko 100 €/t. A sad ide najbolji dio, a to je činjenica da će za uvoz u 2026. uvoznici certifikate morati kupovati tek od veljače 2027. kako bi pokrili emisije iz prethodne godine. Očekivano, uvoz gnojiva u EU snažno je pao na početku ove godine, a netko bi mogao reći da na taj način štitimo EU proizvodnju. Problem je samo što će EU proizvođači podignuti cijenu prema gore, do razine da budu u ravnini s cijenama uvoznih gnojiva. Tako da će na kraju tu zaštitu EU proizvođača platiti krajnji korisnici.
EU, koja uvozi oko 26 milijuna tona gnojiva, od čega 30 posto dušičnih, 65 posto fosfornih i 85 posto kalijevih, sama sebi nameće takvo ograničenje koje na kraju njezinu vlastitu poljoprivredu čini manje konkurentnom, a utjecaj na emisiju plinova može se mjeriti u promilima. Zaključak bi bio da je to još jedna iz plejade odluka koja se najbolje može svrstati u kategoriju operacija uspjela, pacijent umro. Hoće li se po tom pitanju uspjeti što napraviti, da se ista ili ukine ili njena primjena odgodi do daljnjega, ostaje još za vidjeti.
Birokracija koja je sama sebi svrha
Ono što polako postaje rak-rana Europske Unije, a pokazuje se i u ovom primjeru, prekomjerna je regulacija svega i svačega. Na kraju birokracija postane svrha sama sebi, a poslovna aktivnost u pravilu se smanjuje, odnosno odumire. Paradoks je što se istovremeno dopušta uvoz finalnih proizvoda iz trećih zemalja od kojih se ne zahtjevaju isti standardi proizvodnje. Stoga CBAM nije jedina takva glupost koja nam dolazi iz Bruxellesa.
Još jedan primjer je i Uredba EUDR, odnosno EU Deforestation Regulation. Kako bi se zaustavilo uništavanje šumskih ekosustava diljem svijeta, Europska unija uvela je strogu Uredbu o krčenju šuma (EUDR). Uredba se ne odnosi na svu robu, već cilja na sedam specifičnih “kritičnih” skupina sirovina i njihovih prerađevina koje statistički najviše utječu na deforestaciju:
- Goveda (uključujući meso, kožu i živu stoku);
- Kakao (zrna, prah, čokolada);
- Kava (pržena ili sirova, ekstrakti i koncentrati);
- Uljna palma (palmino ulje i njegovi derivati koji se nalaze u kozmetici i hrani);
- Soja (zrno, brašno, ulje te soja za stočnu hranu);
- Drvo (namještaj, papir, karton, ogrjevno drvo, građa);
- Kaučuk (prirodna guma, gume za vozila, higijenski proizvodi od gume).
Svi gospodarski subjekti koji stavljaju ove proizvode na tržište morat će dokazati njihovo podrijetlo. To uključuje prikupljanje preciznih geolokacijskih koordinata zemljišta na kojem je sirovina proizvedena te podnošenje izjave o dubinskoj analizi (due diligence) putem posebnog informacijskog sustava EU-a. Velika i srednja poduzeća morala su se uskladiti s pravilima do 30. prosinca 2025. godine, a mikro i mali poljoprivrednici (OPG-ovi) podliježu obvezi, od 30. lipnja 2026. godine, što ostavlja još nešto vremena za prilagodbu.
EU ovom Uredbom prvenstveno cilja na spriječavanje deforestacije šuma Amazone, no pritom ista pravila primjenjuje i na Europu, područje gdje je deforestacija u pravilu davno završena. Pritom, EU zaboravlja da je primjerice za soju glavno izvozno tržište Brazila i Argentine Kina, a ne EU. Stoga EU, koja je na kraju ovisna o uvozu soje (bilo kao zrna ili u obliku sojine sačme) riskira da ostane bez adekvatnog izvora ključne sirovine u proizvodnji stočne hrane – proteina.
Hrvatski proizvođači morat će dokazati kupcima (uljarama, otkupljivačima) da njiva s koje su njihovi proizvodi, nije bila šuma prije 2021. godine. S obzirom na to da Hrvatska ima uređene zemljišne knjige i digitalne arkod sustave, ovo bi u načelu za domaće proizvođače trebalo biti lakše nego za uvoznike iz primjerice Brazila. Ipak, to lakše ne znači i da je jednostavno. Proizvođač će trebati dati izjavu i navesti geolokaciju baš svake njive gdje je zasijao usjev i ta parcela ne smije biti predmet deforestacije. Odgovornost za dokazivanje snosi onaj koji prvi stavlja proizvod na tržište EU, dakle ili proizvođači ili uvoznici.
Sve u svemu, plemenita ideja, ali provedba iste je blago upitna i jedino do čega će dovesti je do povećanja troškova za sve u lancu, a na kraju će to opet indirektno platiti krajnji potrošači.
Ono što nikako ne veseli je plan Bruxellesa da istu regulativu proširi i na kukuruz u dogledno vrijeme, a možemo biti sigurni da u njihovim ladicama i uredima stoje i druge slične regulative i mehanizmi s kojima će nas iznenaditi u godinama pred nama.
