Novi Zakon o sjemenu kamen je spoticanja u domaćoj poljoprivredi koji je podijelio javnost i izazvao burne polemike. Pobornici toga zakona drže kako će se njime urediti proizvodnja, stavljanje na tržište i uvoz poljoprivrednog reprodukcijskog materijala, dok poljoprivrednici i ekološke udruge smatraju da novi zakon nameće ograničenja gospodarstvima u korištenju domaćeg sjemena i ne uvažava načela ekološke proizvodnje. Stoga se s neizvjesnošću iščekuje drugo čitanje i njegovo usvajanje u Hrvatskom saboru najavljeno za jesen.

Što zakonske odredbe konkretno donose poljoprivrednim proizvođačima, kome pomažu, a kome odmažu, siju li ratari samo “tavanušu”, hoće li dorada sjemena utjecati i na cijene sjemena ? O svemu tome razgovarali smo s Matom Brlošićem, potpredsjednikom Hrvatske poljoprivredne komore, koji je i sam proizvođač sjemena.

  • Je li po vašem mišljenju ovaj Zakon uopće dobro pripremljen, zašto se uopće donosi i je li ministarstvo prihvatilo neke od prijedloga predstavnika poljoprivrednika, koje su iznijeli ministarstvu prije upućivanja u saborsku proceduru?

-Ovaj Zakon se priprema već više od 10 godina, a ono što sigurno znamo, da oni koji su ga pokrenuli su proizvođači, dorađivači i oplemenjivači sjemena. Po našem mišljenju, trn u oku im je mogućnost da poljoprvrednici mogu sijati farmerovo sjeme. Najviše je sporna pšenica i žitarice. Po našoj procjeni je to oko 10, a po njihovoj oko 20 posto površina koje se zasijavaju žitaricama, odnosno pšenicom, ječmom, zobi i raži, ukupno oko 180 tisuća hektara. Dakle ogromne količine sjemena. Certificiranim sjemenom se znači sije 80 posto površina, po našim procjenama i oko 90%, što i nije loše. Priča koja je proizašla u zadnje vrijeme da poljoprivrednici siju samo “tavanušu”, a ne certificirano sjeme ne stoji i nije to nešto što bi moglo zabrinjavati. Stoga nas je iznenadilo to da na neki način žele eliminirati mogućnost da poljoprivredni proizvođač može sijati svoje sjeme, za svoje vlastite potrebe. Mi se ovdje u komori više držimo problema sjemena u žitaricama, dok je s druge strane veliki broj udruga poprilično podigao prašinu za ona stara sjemena koja se koriste, a gdje ljudi mogu međusobno mijenjati i širiti to sjemenje i u ekološkoj proizvodnji. Pozivaju se na Uredbe Europske Komisije i Ujedinjenih naroda prema kojima je uporaba domaćeg vlastitog sjemena za svoje potrebe neotuđivo pravo svakog poljoprivrednog proizvođača i smatraju da se upravo prijedlogom ovog zakona krši te uredbe. Dosta je bila žestoka rasprava, ali Zakon je otišao na prvo čitanje u Sabor, na žalost ne doživjevši baš nikakvu promjenu onoga što smo predlagali.

Mato Brlošić proizvodi sjeme na svom gospodarstvu u Piškorevcima
  • U Zakonu se posebice spornima smatraju članak 16.i 28. Zašto su izazvali tako burne reakcije proizvođača?

U razgovoru s ministricom poljoprivrede Marijom Vučković, dobili smo čvrsto obećanje da će se neki sporni članci ipak izmijeniti, posebice oni koji se odnose na žitarice, odnosno članak 16. Naime, svaki poljoprivredni proizvođač je do sada imao pravo proizvoditi sjeme za vlastite potrebe i ovaj zakon kaže da to ima, ali uz određena pravila. Naime, Zakon nalaže da se mora kupiti certificirano sjeme za tu sjetvu kojom će proizvođač proizvoditi sjeme za vlastite potrebe, tijekom vegetacije mora imati stručnu osobu koja će to pratiti, mora tada tu požnjevenu žitaricu odvesti u ovlašteni dorađivački kapacitet na doradu i kao takvo sjeme smije koristiti za vlastite potrebe. A to je onda jednako proizvodnji deklariranog sjemena. Svi proizvođači sjemena rade na taj način, prođu kontrole i takvo sjeme mogu stavljati na tržište. Naš je komentar bio da ćemo to prihvatiti ali onda svaki poljoprivredni proizvođač koji je na takav način proizveo sjeme, apsolutno ima pravo stavljati ga na tržište i prodavati ga, pa ćemo vidjeti tko je konkurentniji na tržištu. “Normalno” da to nije prihvaćeno. Taj članak tumače kako nam je dana mogućnost vlastitog sjemena, ali s obzirom na postojeće certificirane dorađivačke kapacitete, koji su zbog višeg sustava ogromni, to neće biti tehnički i tehnološki izvodivo. Ti kapaciteti ne mogu nekomu doraditi 500 kilograma ili tonu sjemena, niti će oni to raditi. Dakle po zakonu ćemo imati mogućnost, ali je neće biti moguće ostvariti, nitko od nas neće moći to sjeme doraditi.

Hoće li poljoprivrednici uopće moći doraditi sjeme prema zakonskim odredbama?

Hoće li doći do poskupljenja cijena sjemena?

  • Ipak raspravljalo se o tome koliko će obavezna dorada poskupjeti sjeme i proizvodnju. Koje su vaše procjene?

-Ono što mi sada znamo, spominje se negdje oko 30-ak lipa po kilogramu, za doradu, ali daleko je to od toga. To ovisi o kulturi koja se dorađuje i ide do 6 kuna po kilogramu, ako primjerice hoćete doraditi neke trave. Što se tiče pšenice, držimo da ispod 70 lipa nije dorada, a to je dva i pol puta više nego što je to dogovoreno na povjerenstvu, odnosno nego što je prezentirano ministarstvu. Dakle troškovi dorade su daleko veći. No apsurdno je uopće govoriti o tim troškovima kad nećemo imati ni mogućnost to raditi.Naš je prijedlog bio, odnosno ono što tražimo da svaki proizvođač ima pravo proizvoditi vlastito sjeme, a zakon u tom smjeru uopće nije trebao ići. Problem postoji posebno u pšenici gdje stručne institucije naglašavaju da se širi bolest, smrdljiva snijet koju je jedino moguće zaustaviti certificiranim sjemenom. Mi se slažemo , ali Zakonom o zaštiti bilja jasno se govori kad je u pitanju pšenica, da se ne smije sijati ako nije tretirana određenim fungicidima. Dakle mi i sada imamo određeni broj zakona koji to onemogućavaju, bilo bi dovoljno primijeniti ih.

  • Mislite da Zakon o sjemenu uopće nije trebao biti donesen?

-U tom dijelu ne, što se tiče uporabe certificiranog sjemena. Ali on ima i nekih prednosti. Kad govorimo o starom sjemenu, zamjeni i certificiranju starog sjemena kojeg imamo, a koje nije nigdje uvedeno. Ovaj zakon će to pojednostaviti i olakšati. Dakle ima on dobrih strana, ali ima i loših, a naša je intencija zadržati dobre, a loše promijeniti. Sporna je pšenica, naš je jasan prijedlog da svatko zadrži svoje pravo. Nismo mi protiv toga što se tiče licencnog prava da vlasnik naplati to sjeme, ali to također već nalaže Zakon o pravima. Dakle, ako je poljoprivrednik posijao neku sortu primjerice, Kraljicu, zna da je vlasnik osječki institut i on mora biti svjestan ako sjeme dorađuje da će tom institutu nekakav iznos morati platiti. Svjesni smo da to treba jer da nije bilo genetike i oplemenjivanja mi ne bismo danas imali te prinose, znači taj trošak poljoprivrednici moraju predvidjeti. Ali isto tako, što se tiče same dorade, postoje na tržištu strojevi kojima se to može odraditi u vlastitom dvorištu, primjeniti određene fungicide, ako treba provesti neku obuku, neka to provede Savjetodavna služba i time bismo zadovoljili kriterije.

  • No, znanost i struka podupiru novi zakon, ističući kako je sjeme s poljoprivrednog gospodarstva potrebno proizvesti na način da osigura poljoprivrednom proizvođaču zdravstveno ispravno sjeme i poznata osnovna svojstva kakvoće. Kako vi gledate na to?

-Govorimo o 20 posto sjemena koje oni smatraju da nije tretirano čime bi trebalo biti, a mi držimo da jest. Možda je 5 posto posijano netretiranog, što ne predstavlja problem.

Svakako da smo za to da sve bude odrađeno sukladno struci i pravilniku ali nama se ne može oduzeti pravo da to sjeme doradimo na svom gospodarstvu ili mogućnost da OPG otvori dopunsku djelatnost, pa će to raditi kao uslugu svojim mještanima, ili u dva tri sela, kao i tretiranje sredstvima. Ako možemo tu pšenicu tretirati fungicidima jednom, dva tri puta u tijeku vegetacije zašto to ne možemo raditi i u pripremi sjemena ? Nema tu velike razlike. Mi pristajemo da to sjeme mora biti očišćeno, tretirano i sa licencnim pravom, ali da nam uvjetuju povlaštene doradbene kapacitete, na to ne možemo pristati jer znamo da smo unaprijed izgubili.

Želimo zadržati pravo da možemo svoje sjeme proizvesti na jednostavan način i sukladno nekom pravilniku za proizvodnju  sjemena, za vlastite potrebe. Jer osvjedočili smo se na primjeru šećerne repe da kad smo imali vlastitu proizvodnju, sjemenska jedinica za jedan hektar je bila 400 kuna, a kad je strana kuća kupila institute za šećernu repu i ugasila proizvodnju sjemena, postali smo 100 posto ovisni o uvozu sjemena koje se proizvodi negdje dalje, a cijena sjemenske jedinice je sada od 1400 do 2800 kuna.

Mi smo svjesni da sutra, ako izgubimo mogućnost proizvodnje naše pšenice, vjerojatno će to sjeme “otići gore”. Primjer imamo i sa sojom, kad su pod izlikom da mora biti GMO čista, uveli da je obavezno sjetva certificiranog sjemena i istu tu godinu je cijena soje otišla za 2 kune. Prodavala se za 3 do 4 kune, a kad je izašao pravilnik cijena je rasla i danas je oko 7 do 8 kuna po kilogramu. Još su uveli i pravo isplate potpora, što znači ako nemate dokaz da ste posijali certificirano, ne možete ostvariti pravo na isplatu potpora. To je nečuveno i tako ne piše u Zajedničkoj europskoj poljoprivrednoj politici. Danas još imamo nekih svojih kuća, kao što je osječki institut, ali sutra kad to uzmu stranci ostat ćemo bez svog sjemena.

I pogotovo sad u ovoj krizi sa sjemenom, poput kukuruznog Pioneerovog koje se nekada proizvodilo kod nas, a sada je nestašica. Vidimo da svaka država vodi brigu o sjemenskoj proizvodnji i prvenstveno će osiguravati sjeme za vlastite potrebe. Mi si ne možemo dopustiti da ugasimo svoju sjemensku proizvodnju, a moramo kontrolirati i cijene. Mogućnost da nam cijene ne rastu vidimo u tome da proizvođači proizvode vlastito sjeme. Tada će se ustvari to na neki način nivelirati i sjeme biti prihvatljivo i za one koji certificiraju, stavljaju na tržište, a i za nas koji ćemo to sijati za vlastite potrebe.

Kako poticati domaću sjemensku proizvodnju?

  • Treba li država poticati veću sjemensku proizvodnju i na koji način?

-Dugi niz godina u komori naglašavamo važnost sjemenartsva i sjemenske proizvodnje. Mene čudi zašto to nije stavljeno u osjetljive sektore, zašto nije stavljeno u proizvodno vezana plaćanja? Mi danas nemamo apsolutno nikakve poticaje za onoga tko se bavi sjemenom, nikakva dodatna plaćanja. Do ulaska Hrvatske u Europsku uniju sjemenska proizvodnja je bila praćena, imali smo državne potpore, iz proračuna RH poprilično se subvencionirala sjemenska proizvodnja. Toga na žalost više nema, izgubilo se poticanje sjemenske proizvodnje A vidimo da je to doista osjetljiv i izuzetno važan sektor u poljoprivredi. Držimo kad bi se određena sredstva dala, da bi rezultat bilo jeftinije certificirano sjeme pa bi se i poljoprivrednici možda odlučivali na kupnju jer bi ih vlastita proizvodnja jednako koštala. Ali uvjet su određena sredstva, a rezultat će biti jeftinije sjeme za sve nas i ono najbitnije, sjeme proizvedeno u Hrvatskoj.

  • Kako vi kao proizvođač sjemena gledate na ovaj zakon i proizvodnju sjemena, te isplativost takve proizvodnje?

-Osobno se bavim sjemenskom proizvodnjom i apsolutno u zadnje vrijeme lošije prolazim nego proizvođač merkantilne robe. Malo je čudno, ali je tako. Dakle u sjemenarstvu, kad proizvodimo imamo neku fiksiranu cijenu, ako je to u pitanju pšenica ona se fiksira u srpnju ili kolovozu kad je najjeftinija, a kad bih proizvodio merkantilu i pričekao dva tri mjeseca, puno bih više dobio nego za sjeme. Ali svjestan sam važnosti proizvodnje sjemena i ako mogu bar malo pridonijeti tome, to ću raditi, bez obzira na isplativost. I naravno dok budemo imali s kim raditi. Na žalost određene tvrtke se polako povlače i ne žele tu suradnju s OPG-ovima, što nas ne vodi u dobrom smjeru. Hoće li će ovaj zakon biti podstrek većoj sjemenskoj proizvodnji ili neće to ćemo vidjeti, ali to je ono što bi on trebao pokazati, ali nigdje u njemu ne piše da je sjemenska proizvodnja osjetljivi sektor, da je to važnije od neke druge proizvodne djelatnosti, to se nitko nije potrudio napisati.

  • Zanemarena sjemenska proizvodnja, nažalost, nije naš jedini problem. Što smatrate najvećom boljkom hrvatske poljoprivrede

Boljka je što smo ušli na jedno uređeno europsko tržište poljoprivrede i trebamo biti jednako konkurentni, izjednačeni s njemačkim ili austrijskim proizvođačima, što je nemoguće. Nikada nećemo biti jednaki jer 67 godina ti poljoprivrednici koriste određena sredstva iz tih fondova, šire svoja gospodarstva, investirali su u razvoj, a mi to radimo tek pet, šest godina. Nikada ih nećemo stići i biti izjednačeni. Osim toga moramo biti svjesni svoje veličine u EU i krenuti od toga, da smo ispod jedan posto svega i po proizvodima, poljoprivrednim površinama, proizvodnji, doista smo mali. A drugo što moramo shvatiti je kako ta sredstva što bolje iskoristiti i povećati površine poljoprivrednog zemljišta da budu što veće i da se tu radi primarna poljoprivreda. Uz to je potrebno financirati prerađivačke kapacitete gdje bi se zaposlili oni ljudi koji žive u ruralnom prostoru, a ne bave se poljoprivredom i na taj način proizvesti dovoljno gotovih prerađenih proizvoda za naše tržište. Šta nam znači što imamo dovoljno pšenice, čak i višak, a onda ju izvezemo i uvezemo neko smrznuto tijesto upitnog porijekla i kvalitete?

Držim da u preradi možemo zaposliti barem 5 puta više ljudi od onih koji se bave primarnom poljoprivrednom proizvodnjom. Takvih će proizvođača biti sve manje. U nekim razvijenim državama, čemu vjerujem da i mi težimo, onih koji se bave primarnom proizvodnjom je manje od 5 posto. To će vjerojatno doći i kod nas, primjerice prije desetak godina smo imali 50 tisuća registriranih proizvođača mlijeka, danas ih imamo ispod 4 tisuće. Taj pad ide brzo, ali ako budemo mudra, upravo je ta prerada koja može povećati zaposlenost u ovim ruralnim prostorima. Kad bi vrtići, škole, vojska, domovi zdravlja, sto posto jeli naše proizvode, to bi prilično povećalo proizvodnju i broj ljudi koji bi to prerađivali. Najlakše je uvesti, a sve je to moguće i kod nas odraditi.

Europska sredstva za poljoprivredu su pozamašna, no kod te raspodjele postavlja se i pitanje pravih, aktivnih poljoprivrednika kojima se isplaćuju europska sredstva i koliko ih ima u Hrvatskoj.

  • Tko su pravi hrvatskih poljoprivrednici?

Treba napraviti definiciju što je pravi poljoprivrednik. Mi pod tim pojmom smatramo onoga koji plaća mirovinsko i zdravstveno osiguranje, a takvih je ispod 20 tisuća. Po hrvatskoj definiciji aktivnih poljoprivrednika, s pravom na isplatu potpora ima oko 105 tisuća ljudi. Očito ta definicija nije adekvatna, a zasigurno kada bi se ta sredstva dijelila na nekih 30-tak tisuća da bi to bio pravi vjetar u leđa pravim poljoprivrednim proizvođačima koji proizvode za tržište. Vjerojatno bi to bila i malo jeftinija proizvodnja, pa bi krajnji potrošač kupovao jeftinije i kvalitetnije. Za ostalih 80 tisuća ljudi trebalo bi primijeniti model malog poljoprivrednika, po kojem bi dobili određeni iznos sredstava. Na taj način bi se dao zamah pravim poljoprivrednicima.

Mato Brlošić je nekadašnji predsjednik i aktualni potpredsjednik Hrvatske poljoprivredne komore

Na žalost danas ljudi koji rade i u državnim službama mogu se baviti poljoprivredom, koristiti fondove s vrlo izdašnim sredstvima, a pravilnici su napisani tako da će prije proći oni nego ljudi koji doista žive od poljoprivrede i to su neke stvari koje bi u ovom novom programskom razdoblju trebalo promijeniti.

Sve stručne tekstove objavljene u Gospodarskom listu u razdoblju od 2016. do 2020. godine čitajte i u našoj Digitalnoj kolekciji koju možete naručiti ovdje

Pretplatnici na sadržaj Gospodarskog lista ostvaruju pravo na besplatne savjete. Ako ste pretplatnik postavite pitanje klikom ovdje
Ako se želite pretplatiti to možete učiniti ovdje