Polako vrijeme prolazi, empatija prema stradalom području Banovine na prvi pogled se smanjuje, svatko od nas zaokupljen svojim brigama ide dalje. I polako dolazi na svoje često spominjana prispodoba da je „briga i sjećanje do prvih jačih kiša“. Da to baš i ne bude tako, pobrinuo se Agronomski fakultet sveučilišta u Zagrebu s idejom da se organizira radni odlazak na područje potresom pogođene Banovine.
Studenti volonteri otišli su na nekoliko poljoprivrednih gospodarstava čime su se postigla dva cilja. Studenti(ce) su radom pomogli prijateljima na Banovini, ali još više simbolično, pokazavši da suosjećaju sa stradalima. A naši domaćini su vidjeli da nisu zaboravljeni i da smo s njima, a ovaj puta su dokaz mladi. Organizacije se dohvatio prodekan za nastavu prof. dr. sc. Ivica Kisić, koji je sredinom travnja izabran za novog dekana i stupit će na novu dužnost najesen, početkom iduće akademske godine.
Put Banovine
Tako smo se u subotu, desetog travnja zaputili put Banovine. Predivan, sunčani dan nudio je ljepotu doživljaja. Poglavito jer će svima, osim kolege Vardića koji nas je čekao u Petrinji, ovo biti prvi posjet Banovini. A društvo raznoliko. I cure i dečki. Pretežno „gradska čeljad“, od prve do pete godine studija. Razni studiji, ali čak i naša prijateljica i kolegica iz Italije. Svi uzbuđeni, sretni, ali i pomalo zabrinuti što nas čeka.
Sve do Petrinje, ugodan razgovor, i onda prvi šok. U Petrinji su se ,,fotke” s TV-u pokazale stvarnima i potvrdile da prizori nisu izmišljeni. Upoznajemo doktora veterine Polimca, dogovor kad po mlade dolazimo i pravac Majur gdje ostavljamo sljedeći dio ekipe. Zatim idemo put Sjeverovca do našeg domaćina i organizatora radnog dijela, također doktora veterinarske medicine Rodoljuba Džakule.
Što započe rat, dovrši potres
Impresije studenata
Student Jure Sarjanović, student pete godine vinogradarstva i vinarstva, rodom s otoka Hvara, reče da su pred silom prirode ljudi nemoćna bića, često samo gledajući kako se sve što su gradili svojim rukama u nekoliko sekundi ruši.
– Dolaskom u Petrinju, hvata me jeza i tužan osjećaj. Velika je razlika sve to vidjeti na televiziji i uživo i pitam se kako je tim ljudima. Dolaskom na gospodarstvo na kojem smo pomagali, mogao sam vidjeti zastrašujući prizor. Četveročlana obitelj je ostala bez kuće i većina štala je bila neupotrebljiva, neke čak i skroz srušene. Promišljao sam što je tim ljudima na pameti, kako sada žive i mogu reći da sam ostao pozitivno iznenađen. Obitelj je ostala bez svega (kuće, auta, štala), ali njihova pozitivnost i volja me oduševila. Divim im se da pored takve tragedije koja im se dogodila, ne skidaju osmijeh s lica. Trude se skupa s djecom održavati obiteljski odnos (koliko je to moguće u kontejneru od 18 kvadrata). Njihova misao je ,,važno da smo svi mi zdravi, a kuća i ostalo će se sagraditi.
Luka Ivković, rodom iz Šibenika, student Agroekologije, treća godina, slično opisuje svoj boravak na Banovini :
– Uvijek me iznenade razmjeri vlastitih zabluda. Poneke od njih su tolike da se u njih može smjestiti čitav jedan kraj, cijela jedna Banija! Srećom, postoje ljudi, putovanja, razum i srce kojima se takve zablude mogu rasvijetliti. Jednom prilikom sam, nakon potresa i brojnih mračnih priloga o tamošnjem stanju, izjavio da bi Banijce iz njihovih ruševina trebalo preseliti u puste dijelove Slavonije. Sada tu izjavu povlačim. Gledajući dramatične snimke s Banije i da nisam otišao ondje, možda bih i dalje ostao rob vlastitih zabluda, kaže Luka.
Potres kao ,,pokretač”
Nakon susreta s prekrasnim krajolikom i s hrabrim, poštenim, upornim i iznad svega marljivim ljudima, vratio sam se u Zagreb drugačijeg razmišljanja. Zapravo dolaskom u Petrinju te pogledom na brojne ruševine i pogledom na ta nesretna zdanja te uviđanjem da potres nije glavni krivac: on je glavnu istinu samo žestoko ogolio; potpunu nebrigu za taj kraj još od Domovinskog rata i onda se nameće čudna misao – možda je katastrofa kao potres bila nužna da bi Banija konačno došla na ekrane i u srca, da bi se nešto dogodilo, pomaknulo s tridesetogodišnje mrtve točke, jer očito drugog načina nije pronalazila, zapala je u tišinu, i da nije bilo potresa, možda bi bila potpuno zamrla.
Magdalena Kovačić, nakon tuge u srcu viđenim kaže:
–Vidjevši područja razorena potresom te težak način života ljudi tamo, u meni se probudilo veliko suosjećanje, zahvalnost na onome što imam, ali i velika potreba da svojim sposobnostima pokušam dati djelić u stvaranju ovog kraja ljepšim i ugodnijim za život.
–Zbog upornih ljudi koji to područje uistinu žele razviti, vidim Banovinu kao područje poljoprivrednog razvoja koje će potaći cjelokupni razvoj Hrvatske.
Andrijana Krivak, studentica prve godine, puna dojmova kaže:
–Dragi ljudi su nas ugostili kao da smo njihova djeca, pokazali nam svoju zemlju, pomagali, družili, jeli, smijali se, a najvažnija stvar, mi studenti smo mogli vidjeti i osjetiti kako je to biti na selu i baviti se poljoprivrednom proizvodnjom. Smatram da budućnost ovisi isključivo od nas samih i da samo čvrsta odluka i naporan rad mogu dovesti do uspjeha. Zaista me oduševilo ono što sam vidjela, ljudi koji dan uz dan preživljavaju i suočavaju se istinskim problemima, a i dalje su tako skromni, pošteni i pozitivni.
Lijep i razrušen kraj
Možda je najljepše doživljaj Banovine iskazala studentica Martina Bertacco, iz Italije:
–Ovo putovanje pružilo mi je priliku da vidim novo okruženje, vrlo različito od onog u glavnom gradu, da eksperimentiram s novom kulturom i kušam domaća jela. Pozitivna emocija koju neću zaboraviti je osjećaj obitelji tijekom ručka. Na hrvatskom stolu na kojem su svi govorili nerazumljiv jezik za mene, osjećala sam se kao kod kuće! Područje je vrlo oštećeno, pretpostavljam da je to teška situacija za obitelji koje su izravno pogođene, i za cijelu zemlju. Nadam se da će uskoro biti bolje. I ponovo bih sudjelovala u sličnoj aktivnosti.
A na kraju ovih studentskih osvrta, ne mogu a ne spomenuti riječi Andreja Vardića, studenta treže godine Poljoprivredne tehnike iz Petrinje koji reče:
– Drago mi je da su i ostale moje kolege s fakulteta došle u moj kraj da vide koliko je lijep, iako je jako razrušen i zapušten.
Za sve koji nisu bili u prilici, vesela vijest: ovo jeste prva skupina, ali ne i posljednja. Vrlo brzo puti nas vode na druga gospodarstva i po nove doživljaje s Banovine.
