Od početka 2023. godine očekuje se početak raspisivanje natječaja za zakup državnog poljoprivrednog zemljišta u velikom broju općina i gradova diljem Hrvatske. Nakon pet godina, od kad je nadležnost za dodjelu zemlje prenijeta na općine i gradove, stekli su se uvjeti da se krene s masovnijom objavom natječaja i dodjelom državne zemlje u zakup.
Posljednjih dana javnost je doznala o raspisivanju pojedinih natječaja te donošenja odluke o dodjeli poljoprivrednog zemljišta u zakup. To je izazvalo veliku buru, nevjericu i nezadovoljstvo kod velikog broja poljoprivrednih proizvođača. Stočari su shvatili da su u nepovoljnoj poziciji, dok su dugogodišnji zakupci, uredni posjednici, počeli gubiti poljoprivredno zemljište koje su godinama obrađivali, ulagali u njega i brinuli o kvaliteti, a na temelju te zemlje dobivali i potpore iz fonda ruralnog razvoja, kao i kredite banaka, koje sada treba vraćati, ali možda bez nužnog poljoprivrednog potencijala. Važno je da se na vrijeme prikupi sva moguću dokumentacija (koja nije tako mala) te da se za svaku katastarsku česticu ili proizvodno tehničku cjelinu pripremi Gospodarski program.
Nužno je natječajima pristupiti ozbiljno i promišljeno. I najmanji propust u dostavljenoj dokumentaciji može dugogodišnji trud u proizvodnji dovesti do potpunog kolapsa. Ovih smo dana u medijima svjedočili jednom takvom primjeru. U općini Čađavica jedan od najpoznatijih i najkvalitetnijih proizvođača mlijeka, Branko Karamarković, ostao je bez zemlje. Odnosno, na vlastitoj koži je osjetio svu nepravdu i nerazumijevanje institucija na koji način pravedno provesti zakone i propise te pritom zaštiti dobre proizvođače. Podsjećamo kako je još u veljači 2018. godine donijet Zakon o poljoprivrednom zemljištu, koji je nadležnost za dodjelu, s Agencije za poljoprivredno zemljište, prenesen na jedinice lokalne samouprave (JLS).
Taj Zakon je izazvao brojne kritike i prijepore, i kod JLS, i kod poljoprivrednih proizvođača. Temeljem tog Zakona se vrlo malo raspolagalo poljoprivrednim zemljištem. U svibnju 2022. godine su donijete izmjene i dopune Zakona. Tijekom rujna i listopada 2022. godine i brojni provedbeni pravilnici. U razdoblju od 2019. do 2022. godine donijete su tri izmjene i dopune Zakona, dvije uredbe i 19 Pravilnika vezano uz legislativu poljoprivrednog zemljišta.
–Situacija sa zakupom poljoprivrednog zemljišta postaje sve kompliciranija. Brojne općine i gradovi godinama nisu provodili natječaje za zakup, a proizvođači su zemlju koristili temeljem kratkoročnih ugovora ili tzv. „potvrda“. One su sada, zbog isteka vremena na koje su dane, prestale važiti te posjednici više nemaju pravnu osnovu za korištenje zemlje. Na terenu su sve češće kontrole poljoprivrednih inspektora koji im izriču kazne, budući da je Zakon izričito propisao da korištenje državnog poljoprivrednog zemljišta bez valjane pravne osnove, nije dopušteno.
–Potvrda ili čak i Ugovor o zakupu ističu brojnim poljoprivrednicima, dok s druge strane natječaji za dodjelu zemlje nisu raspisani ili ako jesu, trajat će dugo dok se cijeli postupak okonča. Zato se postavlja pitanje što da rade poljoprivredni proizvođači u ovom pravnom vakuumu? Je li bolje da siju i obrađuju zemlju koju trenutno koriste, ali „bez valjane pravne osnove“ i zbog toga plaćaju kazne ili čekaju da ih se „deložira?“, naglašava Zvjezdana Blažić, konzultantica tvrtke Smarter.
Programi se mogu i mijenjati
Zbog boljeg razumijevanja ovog ogromnog problema s kojim ćemo se suočiti potrebno je objasniti procedure. Prije svega, pretpostavka raspisivanja javnih natječaja za Zakup poljoprivrednog zemljišta je da su općine i gradovi donijeli Program raspolaganja poljoprivrednim zemljištem na svom teritoriju, na koji su dobili prethodnu suglasnost Ministarstva poljoprivrede. S obzirom da su se Programi raspolaganja pripremali od 2018. godine, većina općina i gradova te je programe i donijela, ali je činjenica da se oni mogu i mijenjati.
Novi propisi dali su zadatak JLS da što prije objave (nakon što su donijele Programe raspolaganja poljoprivrednim zemljištem) natječaje za davanje u zakup državnog poljoprivrednog zemljišta na svom teritoriju. Pritom se natječaji trebaju raspisivati za ukupno raspoloživo državno poljoprivredno zemljište. Prijedlog odluke izrađuje JLS, a Ministarstvo poljoprivrede daje suglasnost na tu odluku. Nakon dobivene suglasnosti Ministarstva, JLS su dužne odmah, bez odgađanja, raspisati Natječaj.
Na Natječaj se mogu javiti svi poljoprivredni proizvođači koji se moraju pripremiti na vrlo dug put zadovoljavanja svih uvjeta, pribavljanje potrebne dokumentacije. Preciznost u tome mora biti na visokom nivou. Uz Ponudu za zakup, proizvođači su dužni priložiti i Gospodarski program – plan korištenja poljoprivrednog zemljišta u trajanju od 5 godina. On mora sadržavati sve pokazatelje proizvodnje i ekonomske parametre koji su utvrđeni propisanim obrascem Gospodarskog programa. Gospodarski program se mora napraviti za sve katastarske čestice ili proizvodno tehnološke cjeline (ovisi kako je Natječaj raspisan).
Poznato je da su naše katastarske čestice vrlo male. Vrlo lako se može dogoditi da jedan poljoprivrednik, za zemlju koju sada koristi ili je želi koristiti, mora izraditi desetke Gospodarskih programa – sa svim traženim pokazateljima. Prijedlog odluke o izboru najpovoljnije ponude za zakup, koju utvrđuje posebno Povjerenstvo za zakup (imenovano u JLS) dostavlja se na suglasnost Ministarstvu poljoprivrede. Nakon davanja suglasnosti Ministarstva, Odluku o zakupu poljoprivrednog zemljišta donosi općinsko/gradsko vijeće.
Kad se donesu odluke o izboru Ponude za zakup, općinski načelnik/gradonačelnik i podnositelj ponude sklapaju Ugovor o zakupu u pisanom obliku. Taj je Ugovor ovršna isprava te je potvrđuje javni bilježnik. No, prije potpisivanja Ugovora o zakupu, svi ugovori se moraju dostaviti na davanje suglasnosti, prethodno mišljenje županijskom državnom odvjetništvu.
Političke odluke opet će nas skupo koštati
Procjena konzultantske kuće Smarter je da bi prema dosadašnjoj praksi natječaji mogli trajali prosječno godinu i šest mjeseci. Kad sva ta procedura bude dovršena, novog zakupoprimca treba uvesti u posjed. No, ako je tu zemlju do sada koristio neki drugi posjednik cijela situacija postaje jako traumatična. Jedinice lokalne samouprave u Natječaju mogu, ali i ne moraju, odrediti maksimalnu veličinu državnog poljoprivrednog zemljišta koja se može dati jednom PG (fizičkoj ili pravnoj osobi i s njima povezanim fizičkim i pravnim osobama) na njihovom teritoriju.
Čak i one jedinice lokalne samouprave koje u Natječaju neće ograničiti maksimalnu veličinu posjeda, mogu jednoj fizičkoj ili pravnoj osobi dati u zakup najviše 50 % zemljišta koje se nalazi na području te JLS. Zbog svih ovih propisa, ograničenja i pravnih zavrzlama, hrvatski su poljoprivredni proizvođači u čudu. Vjeruju kako će i ovaj Zakon neslavno proći, kao i svi prethodni koji nisu do kraja riješili pitanje državne poljoprivredne zemlje.
Pojedine JLS vrlo hrabro ograničavaju veličinu poljoprivrednog posjeda. Pitanje je rade li to na temelju kvalitetnih analiza, strateških ciljeva ili su takve odluke donijeli iz političkih i inih drugih razloga, koji su sve samo ne u svrhu razvoja poljoprivrede. Na pojedinim područjima, primjerice u Slavoniji, ima JLS koje su propisale državni maksimum manji od 50 ha, iako su odavno prošla vremena kad se smatralo da je održivo ratarsko gospodarstvo ono koje ima najmanje 50 ha, a mliječno stado 100 krava. Poljoprivrednici se zato ovih dana s pravom pitaju hoćemo li bez ikakve ekonomske računice uzeti zemlju kvalitetnim poljoprivrednim proizvođačima s europskim visokim prinosima, da bi je dali ekonomski nedokazanim održivim gospodarstvima?
Na udaru ovakvih ekonomski neopravdanih rješenja o zemljišnom maksimumu našli su se, ne samo veliki poljoprivredni sustavi, nego i brojni OPG-ovi. U Smarter-u smatraju kako bi se Hrvatskoj poljoprivredi moglo dogoditi da uništimo kvalitetne poljoprivredne proizvođača koji ostvaruju rezultate na europskoj razini s izvrsnim prinosima te su konkurentni na EU tržištu poljoprivrednih proizvoda. Pritom se možemo dovesti u situaciju da ćemo teško „stvoriti“ nove uspješne poljoprivrednike. Za uspješnu poljoprivredu je potrebno puno znanja i kapitala, a tim resursima naša poljoprivreda ne obiluje.
Logika da će na istoj površini koju je izvrsno obrađivalo jedno poljoprivredno gospodarstvo, ostvariti istu količinu proizvodnje, istu kvalitetu, iste prinose 10 poljoprivrednika, naprosto nije točna. Stvaramo mrtve kapitale, a imamo ogroman broj napuštenih farmi ostalih još iz nekadašnjih, propalih Operativnih programa. Čini se da ćemo opet jako skupo plaćati loše političke odluke u poljoprivredi. U sadašnjoj, vrlo neizvjesnoj, situaciji po pitanju globalne prehrambene sigurnosti, pitanje proizvodnje hrane je prvorazredno pitanje i svako eksperimentiranje na tom području je nedopustivo.
Izvor: www-smarter.hr
