Kako je padala hrvatska poljoprivredna proizvodnja tako se sve manje čuo i glas hrvatskih poljoprivrednika. Iako bi se mnogima moglo činiti da je takva konstatacija besmislena, da ne postoji nikakva uzročno-posljedična veza, upravo bi u njoj mogli tražiti razloge lošeg stanja u poljoprivredi. Najveću vrijednost poljoprivredna proizvodnja je dosegnula 2008. godine i iznosila je 22,2 milijardi kuna. Do ulaska u EU ona je blago padala (2012. je iznosila 20,9 milijardi kuna). Od 2013. pad je znatno izraženiji. Tako je već 2017. godine ona pala za jednu četvrtinu u odnosu na 2008. godinu.
Kako je slabio glas poljoprivrednika, tako je jačala uloga politike. Kreatori poljoprivredne politike na svim razinama u tom razdolju sve više marginaliziraju sudjelovanje poljoprivrednika u procesu donošenja odluka i izrade strateških dokumenata. Pokušaji uključivanja poljoprivrednika uglavnom su bili kozmetičke prirode. Sve se svodilo na vrlo uski krug odabranih i podobnih, bez stvarne želje da se proširi sudjelovanje na što veći broj poljoprivrednika sukladno strukturi poljoprivrednih gospodarstava, poštujući princip proporcionalnosti. U takvom poremećenom odnosu snaga glas malih i srednjih poljoprivrednika, koji još uvijek čine dominantnu većinu i po broju i po korištenim poljoprivrednim površinama u Hrvatskoj, bivao je sve slabiji i slabiji.
Gubitak povjerenja
Svakodnevno smo svjedoci gubitka povjerenja u institucije i osobe koje ih predstavljaju. To pokazuju i rezultati istraživanja “Stabilnost i/ili promjene? Povjerenje u institucije u Hrvatskoj od 1999. do 2020.” politologa Koste Bovana sa zagrebačkog Fakulteta političkih znanosti i Nikole Bakete s Instituta za društvena istraživanja u Zagrebu. Istraživanje pokazuje da građani imaju najmanje povjerenja prema predstavničkim tijelima i političarima. Ne vjeruju da im institucije mogu ponuditi bolje rezultate, osigurati ekonomsku stabilnost i zadovoljiti njihove potrebe po pitanju javnih usluga.
Premda nema sličnog istraživanja među poljoprivrednicima, s velikom dozom sigurnosti se može reći da se rezultati mogu preslikati i na stanje u hrvatskoj poljoprivredi. Poljoprivredni mediji i društvene mreže s objavama poljoprivrednih tema prepune su komentara koje potvrđuju navedeno.
Glavni uzroci gubitka povjerenja u agrarne institucije su slaba uključenost poljoprivrednika u procese kreiranja i donošenja propisa i strateških dokumenata. Zatim netransparentnost postupaka i vrlo loša informiranost upravo onih na koje se ti propisi i dokumenti odnose. Stoga su participativan pristup, inkluzivnost i transparentnost ključni principi za vraćanje i izgradnju povjerenja. Tako dugo dok se rješenja budu nametala samo odozgo, neće biti moguće stvoriti pozitivno ozračje. Ono jedino može preokrenuti negativne trendove, kojih smo svjedoci predugi niz godina.
Zbivanja u poljoprivredi već duži niz godina imaju neželjene ishode. Od pitanja poljoprivrednog zemljišta, pada proizvodnje, slabe produktivnosti, loše strukture proizvodnje, visokih troškova proizvodnje do lošeg položaja poljoprivrednika u lancu vrijednosti hrane. Premda su problemi evidentni, glas poljoprivrednika i njihovih predstavnika nedovoljno se čuje. Pred poljoprivrednike se postavljaju sve veći zahtjevi i ograničenja, a njihova pozicija u raspodjeli vrijednosnog kolača je pod stalnim pritiskom. Prošlo je gotovo cijelo desetljeće od posljednjeg ozbiljnijeg prosvjeda poljoprivrednika. Najveći prosvjedi poljoprivrednika koincidiraju s godinama kad smo imali najveću vrijednost poljoprivredne proizvodnje.
Za razliku od hrvatskih poljoprivrednika, poljoprivrednici širom Europe prosvjedima otvoreno izražavaju svoje nezadovoljstvo. Traže rješavanje svojih problema i konkretne prijedloge i odgovore od strane nadležnih institucija i sudionika na tržištu, te se ne zadovoljavaju pustim obećanjima bez pokrića.
Obećanja i opravdanja
Posljednjih godina naslušali smo se raznoraznih opravdanja za loše učinjeno ili neučinjeno. Jedno od najčešćih obrazloženja koje se moglo čuti je da smo mlada demokracija.
U parlamentarnoj demokraciji mi smo ti koji biraju vlast i suodgovorni smo za ponašanje i postupke te vlasti ili države. Ako smo mi razjedinjeni i ne znamo artikulirati naše interese, ne možemo bolje očekivati niti od nadležnih institucija. U našem narodu postoji prastara izreka Pomogni si sam pa će ti i Bog pomoći. Koliko se nas u svom djelovanju rukovodi tom starom mudrošću? Za potpunije razumijevanje ću iznijeti misao jednog od kreatora zadružnih načela F.W. Raiffeisenakoja glasi: Ako nešto ne možeš postići sam, to možeš ostvariti zajedno s drugima.
Ako svaki poljoprivrednik pođe od samog sebe i spreman je suočiti se s vlastitim okruženjem, neminovno će morati priznati i svoj doprinos postojećem stanju. Što smo mi poljoprivrednici učinili da bismo mijenjali politike koje su nam nametane iz državnih fotelja? Koliko smo se udruživali? Koliko smo se umrežavali? Koliko smo bili spremni zajedno sa strukom i znanošću dignuti glas protiv takvog stanja? Koliko smo bili spremni na mijenjanje proizvodnih metoda i uvođenje inovativnih rješenja? Koliko smo bili otvoreni za učenje i dijeljenje vlastitog znanja? Jesmo li bili spremni preuzeti odgovornost za vlastitu sudbinu? Koliko smo se sami prilagođavali promjenama na tržištu? Ovime lista pitanja nije zatvorena.
Nažalost, kod nas prevladava mišljenje da država mora rješavati sve probleme s kojima se suočavaju poljoprivredni proizvođači. Takav pristup doveo je do nezainteresiranosti, nespremnosti i pasivnosti proizvođača za promjenom i inovacijama u bilo kojem segmentu vlastitog djelovanja, od proizvodnog do tržišnog, ali i u sferi čvršćeg zagovaranja vlastitih interesa u okviru organizacija civilnog društva. Ono što država mora osigurati je poticajno pravno i gospodarsko okruženje temeljeno na jasnoj viziji i strategiji. Osim toga, u hrvatskoj poljoprivrednoj politici je nužno potrebna primjena i uvođenje bottom-up pristupa (odozdo prema gore). To je je u svim dosadašnjim politikama u potpunosti izostalo.
Uloga države za loše stanje u poljoprivredi je neupitna. Poljoprivredne politike koje su se provodile proteklih 25 godina dovele su do zabrinjavajućeg stanja na hrvatskom selu. Ne samo konstantan pad poljoprivredne proizvodnje, nego i depopulacija i starenje ruralnog prostora te pogrešna zemljišna politika kao preduvjet svake poljoprivredne proizvodnje, direktna su posljedica neučinkovitih i neprimjerenih rješenja. Politike, u kojima je često sudjelovala i znanstvena zajednica, krojile su se bez direktnog sudjelovanja glavnih čimbenika. To su mali i srednji poljoprivredni proizvođači, a dominantnu ulogu su preuzimali nositelji korporativnog modela poljoprivredne proizvodnje.
Hrvatska poljoprivredna komora
Hrvatska poljoprivredna komora (u daljnjem tekstu HPK) osnovana je 2009. godine Zakonom o Hrvatskoj poljoprivrednoj komori („Narodne novine“, br. 30/09) radi interesnog zastupanja poljoprivrednika na nacionalnoj razini, te u međunarodnim asocijacijama, a osobito krovnim interesnim udruženjima na razini Europske unije. Sve do 2018. godine članstvo je bilo dobrovoljno. Temeljem Zakona o Hrvatskoj poljoprivrednoj komori koji je usvojio Sabor RH (NN 61/2018), upisom u Upisnik OPG-a, svaki poljoprivrednik ujedno je i obavezan član HPK. Iako bi se moglo zaključiti da su poljoprivrednici konačno dobili instituciju koja ih može dostojno zastupati, to nažalost nije slučaj.
Već sami izbori za Skupštinu HPK-a na koje se odazvalo svega 6% upisanih članova pokazuju da je upitna vjerodostojnost predstavljanja hrvatskih poljoprivrednika. Neke županije ni nakon gotovo godinu dana nemaju svoje predstavnike u Skupštini. Stoga i u ovom slučaju možemo govoriti o potpunom nepovjerenju u instituciju. Ona bi trebala zastupati interese poljoprivrednika, a pogotovo obiteljskih poljoprivrednih gospodarstva, koji su po zakonu obvezni članovi. Nažalost, kao i u većini sličnih slučajeva, uzrok nepovjerenju su neprihvatljivo i neprimjereno vođenje. Taokođer i vršenje utjecaja od strane osoba koje pripadaju nekim drugim institucijama i dio su korporativnog modela. Njihovi interesi i uloga i interesi i uloga obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava potpuno su nekompatibilni.
Također, HPK je u svojem dosadašnjem radu prečesto djelovao samo za usku skupinu uvijek istih pojedinaca. Pogotovo u područjima koja su bila povezana s informacijama o mogućnostima dobivanja financijske potpore iz Programa ruralnog razvoja (makar to nije jedino područje). Primjer koji to potvrđuje je da članstvo nije prije, a ni nakon novog ustroja, dobivalo nikakve informacije o radu i zaključcima sa sastanaka Odbora za praćenje provedbe Programa ruralnog razvoja RH (radi se o jednom od ključnih dokumenata u poljoprivredi). Informacije o tome nisu dobivali čak ni članovi sektorskih odbora unutar HPK. Slično se događalo i s procesom izrade i donošenjem Strateškog plana ZPP-a RH. Na taj način jednostavno nije moguće graditi povjerenje i govori u prilog činjenici da se poljoprivrednici namjerno ili nenamjerno isključuju iz procesa ključnih za njihovo djelovanje.
