Poljoprivreda i hrana, odnosno izazovi koji se pred njih postavljaju u budućnosti, postaju predmet sve većeg interesa politike i društva u cjelini. Nedavna pandemija COVID-19 intenzivirala je globalno propitivanje modela proizvodnje hrane i u prvi plan istaknula upitnu održivost postojećeg sustava. Svjetski rast stanovništva, sve veće potrebe za hranom, klimatske promjene, zdravlje stanovništva, onečišćenja i uništavanje okoliša uz istovremeni gubitak bioraznolikosti samo su neki od izazova s kojima se suočavamo.
Populacija divljih vrsta u svijetu je pala za 60 % u posljednjih 40 godina. Jedan milijun vrsta je u opasnosti od izumiranja. U traženju primjerenih odgovora na navedene izazove poljoprivreda i poljoprivredno-prehrambeni sektor imaju jednu od ključnih uloga. Poljoprivreda je istovremeno i uzrok problema, ali u poljoprivredi je sakriven i ključ rješenja. Daljnji razvoj neće biti moguće ostvariti bez ekonomske, društvene i okolišne održivosti resursa. Među 17 ciljeva održivog razvoja UN-a (SDG), poljoprivreda ima izravan utjecaj na 7 ciljeva, a na njih 5 neizravan utjecaj, kao ni jedan drugi sektor gospodarske ili društvene djelatnosti.
Demografski aspekt održivosti
Uz 3 osnovna elementa održivosti – ekonomski, društveni i okolišni – Hrvatska je posljednjih godina izložena i demografskom aspektu održivosti. Razvoj i opstojnost poljoprivrede i ruralnog prostora nisu mogući bez ljudi u tom prostoru. Stoga je nužno u strategiju, kao i sve buduće planske i razvojne dokumente ugraditi demografski aspekt i konkretne mjere za sprječavanje depopulacije i stimuliranje i privlačenje lokalnog stanovništva za bavljenje poljoprivredom. Sva tri osnovna elementa održivosti međusobno se isprepliću, jednako su značajni i imaju sinergijsko djelovanje.
Potpisivanjem međunarodnih konvencija i ugovora Hrvatska je preuzela obvezu ostvarivanja okolišnih ciljeva koji se odnose na emisiju stakleničkih plinova, kvalitetu vode, zaštitu okoliša, očuvanje bioraznolikosti, biljnih i animalnih genskih resursa. Zahtjevi koji su postavljaju pred poljoprivrednu proizvodnju koja zadovoljava tražene standardne, uz istovremeno povećanje proizvodnje i produktivnosti, za proizvođače će biti izuzetno izazovni.
Da bismo dosegnuli ciljeve održivog razvoja, koji su uključeni i u najnovije smjernice i strategije Europske unije, bit će potrebna i promjena pristupa, koji će u svojoj tranziciji voditi i do povratka osnovama. Stoga će uloga istraživanja, inovacija, uvođenje novih tehnologija i procesa biti od presudnog značaja za ostvarivanje ciljeva i zadovoljavajuće dohodovnosti sektora poljoprivrede.
Kontinuirano učenje i prijenos znanja predstavljaju mjere koje će biti potrebno ugraditi u sve pristupe i aktivnosti ključnih čimbenika i sudionika u poljoprivredno-prehrambenom lancu vrijednosti. Primjena najnovijih znanstvenih dostignuća omogućit će sektoru komparativnu prednost te dugoročnu ekonomsku stabilnost. Umrežavanje svih dionika u skladu s načelima održivosti zasigurno može doprinijeti lakšoj i bržoj transformaciji prema održivim oblicima poljoprivredno-prehrambenih sustava.
Hrvatska je zemlja velikog vodnog bogatstva, ljepota prirode i bioraznolikosti koje treba očuvati
Zemlja kvalitetnog i vrijednog zemljišta
Hrvatska zbog svojih prirodnih specifičnosti i bogatstava ima priliku napraviti bitan iskorak u poštivanju temeljnih načela održivosti i na taj način dugoročno graditi konkurentnost i prepoznatljivost poljoprivredno-prehrambenog sektora. Iako smo suočeni s negativnim posljedicama ekstraktivnog modela poljoprivrede, kao što su degradacija i erozija tla, onečišćenje voda i vodenih tokova, česti požari izazvani ljudskim nemarom, Hrvatska još uvijek slovi kao zemlja s kvalitetnim poljoprivrednim zemljištem, velikim rezervama čiste pitke vode, čistim zrakom, očuvanim okolišem i bogatom bioraznolikošću. Jedna od glavnih zadaća strateških smjernica trebala bi biti sprječavanje daljnje degradacije tla, onečišćenja voda i očuvanje bioraznolikosti te usvajanje modela poljoprivredne proizvodnje temeljene na agroekologiji i regenerativnoj poljoprivredi. Različitost hrvatskih zemljopisno-klimatskih područja omogućava raznolikost i održivost poljoprivredne proizvodnje. Obujam i kvaliteta vlastite proizvodnje, uz ostvarivanje strateških pretpostavki, mogu biti dovoljni za ostvarivanje samodostatnosti, ali i izvoza proizvoda s dodanom vrijednošću. Hrvatska u gotovo svim granama poljoprivrede ima potencijal za zadovoljavanje vlastitih potreba. Uz spremnost na promjene i odabir održivih poslovnih modela, koji će počivati na koncentraciji, konkurentnosti, inovativnosti i dohodovnosti, može se očekivati promjena negativnih trendova vrijednosti poljoprivredne proizvodnje u srednjoročnom razdoblju (3-5 godina), uz zadržavanje pozitivnih trendova za dugoročni rast i razvoj.
Uslijed nedostatka jasne vizije i strategije poljoprivredne proizvodnje, Hrvatsku u većini poljoprivrednih grana i kultura karakterizira disperziranost proizvodnje i loš razmještaj skladišno-preradbeno-prerađivačkih kapaciteta. Iz tog razloga nije moguće ostvariti troškovnu efikasnost i ekonomičnost sektora. Osim toga i ekološki otisak je veći od mogućeg i poželjnog.
Regionalizacijom proizvodnje omogućilo bi se stvaranje pretpostavki za konkurentnijom i dohodovnijom proizvodnjom. Koncentracija proizvodnje i prerade na odabranim područjima stvara pozitivne uvjete za ostvarivanjem ekonomije obujma, ali i otvara mogućnost za udruživanjem proizvođača kao odgovor na rastuću koncentraciju u prerađivačkom i trgovačkom sektoru. Na taj način stvaraju se i uvjeti za efikasniji i lakši prijenos znanja, što osigurava poljoprivrednim proizvođačima višu i kvalitetniju proizvodnju, uz snižavanje troškova proizvodnje.
Strateško opredjeljenje
Jedna od prijetnji, naročito za zdravlje ljudi i životinja, kojima je izložena i Hrvatska, upotreba je antimikrobskih lijekova, hormona i genetički modificirane hrane za hranidbu životinja. Prema podacima FAO-a, 700.000 ljudi u svijetu godišnje umire od antimikrobne rezistencije. Prekomjerna upotreba pesticida i herbicida umanjuje zdravstvene blagodati hrane i ima negativne posljedice na zdravlje ljudi. Zdravlje ljudi, životinja i biljaka najuže je povezano. Usvajanjem proizvodnih metoda koje čuvaju ekosustav, pravilnom ishranom bilja, hranidbom i držanjem stoke, životinje ostaju zdrave i nije potrebno njihovo izlaganje antimikrobskim lijekovima. Takav pristup bio bi poželjan kao temeljno strateško opredjeljenje. Hrvatska bi se trebala u svojim strateškim dokumentima odrediti kao GMO-free zemlja, što bi nas moglo dodatno pozicionirati kao zemlju koja proizvodi kvalitetnu i zdravstveno ispravnu hranu.
Bioraznolikost, ako je dugoročno ispravno iskoristimo, može postati jedan od stupova održivosti hrvatske poljoprivrede. Veliki broj autohtonih sorata i pasmina, na tako malom prostoru, otvaraju mogućnost pozicioniranja prepoznatljivosti Hrvatske na globalnom tržištu. Kao mala zemlja teško ćemo se oduprijeti konkurenciji sa svjetskog i europskog tržišta. Jedino inzistiranje na različitosti i osvajanje tržišnih niša koje traže drugačiji, jedinstven proizvod dodane vrijednosti može nam osigurati dugoročnu održivost.
Bioraznolikost nam također omogućuje da se bolje nosimo s klimatskim promjenama. Potvrđeno je da su autohtone sorte i pasmine otpornije na klimatske promjene. Nužno je da se svi čimbenici uključe u istraživanje i razvoj, te postupno uvođenje istih u proizvodne postupke. Slijepo uvoženje sjemena, sadnica i pasmina koje nisu provjerene u hrvatskom klimatu vodi do daljnje prehrambene ovisnosti i gubljenja nacionalnog identita.
Mijenjanje strukture poljoprivredne proizvodnje
Jedna od osnovnih pretpostavki dugoročne održivosti poljoprivrede i ruralnog prostora je mijenjanje strukture proizvodnje poljoprivrede. Statistički podaci pokazuju da nam dominira biljna proizvodnja, a unutar biljnje proizvodnje proizvodnja ratarskih kultura. To pokazuje da proizvodimo proizvode niske i niže dodane vrijednosti. Za mijenjanje trendova vrijednosti poljoprivredne proizvodnje iz negativnih u pozitivne, potreban je zaokret prema proizvodima više i visoke dodane vrijednosti.
Ovakav zaokret nužan je i zbog demografskog i društvenog aspekta održivosti. Proizvodnja mesa, mlijeka, voća i povrća nužno za sobom povlači veći broj ljudi u ruralni prostor, što pridonosi povećanju standarda i kvalitete života lokalne zajednice.
Ako želimo biti odgovorni prema sebi, ali i društvu u cjelini, poželjno je da se počnemo ponašati i djelovati u skladu s premisom da Zemlju nismo naslijedili od svojih predaka, već da smo je posudili od naših nasljednika.
