Često se kroz razne ekonomske mjere i politike pokušava pomoći poljoprivrednicima i poljoprivredi. Tako postoje razni poticaji, olakšice, prilagodljive porezne politike i slično. Smanjenje poreza na dodanu vrijednost (PDV) na domaće poljoprivredne proizvode jedna je od mjera porezne politike kojima se pokušava(lo) pomoći poljoprivredi.
Danas mnogi proizvodi koji se koriste u poljoprivrednoj proizvodnji u Republici Hrvatskoj, kao i sami finalni proizvodi, imaju drugačiju stopu od onih standardnih 25 posto. Već gotovo četiri godine imamo smanjenu stopu PDV-a od 5 posto za većinu ključnih repromaterijala, sadnica, sjemenja, gnojiva, pesticida i hrane za životinje. Ta stopa obuhvaća i isporuku svježeg ili rashlađenog mesa, ribe, voća, povrća i jaja, a sve s ciljem da se potiče domaća proizvodnja. Osim stope od 5 posto, koristi se i stopa od 13 posto za ogrjevno drvo, pelet, briket i sječku. Povrh toga, poljoprivrednici postaju obveznici PDV-a ako su u prethodnoj ili tekućoj godini ostvarili oporezive isporuke veće od 60 tisuća eura.
Proširenje snižene stope PDV-a
Ipak, ono o čemu bi se svakako trebalo razmisliti je proširenje grupe proizvoda na koje se primjenjuje snižena stopa PDV-a, Konkretno, na mliječne prerađevine i na med, koji se trenutno oporezuju po stopi od 25 posto, među najvišima na razini unije. U trenutku kad želimo potaknuti stvaranje veće dodane vrijednosti u domaćoj poljoprivredi, takva mjera bi zasigurno bila od pomoći. Domaći proizvod treba približiti domaćim potrošačima, kao najvjernijim kupcima naših proizvoda.
Može li se još što napraviti kad je PDV u pitanju, kako bi se povećala konkurentnost proizvođača? Mišljenja sam da daljnje smanjenje već snižene stope PDV-a ne bi donijelo nikakav pomak ni pozitivan efekt, a država bi samo na kraju izgubila prihode. Čak i da stopa bude nula, efekt i benefit za krajnje potrošače bi bio kratkoročan, a proizvođači vjerojatno ne bi imali koristi. S vremenom bi se krajnja cijena u maloprodajnim lancima vratila na istu razinu kao i prije smanjenja stope, jer kupci su već jednom naučili plaćati tu cijenu.
Ta razlika bi se podijelila u nekom omjeru između maloprodajnog lanca, veleprodajnih trgovaca i u najmanjem dijelu proizvođača (ako uopće), a na kraju ni potrošači ne bi imali koristi od toga. Kad je PDV u pitanju eventualno treba razmisliti o modelu u kojem se isti ne bi naplaćivao, već samo iskazivao i knjigovodstveno obračunavao u poslovanju između poslovnih subjekata. Time bi se smanjio pritisak na likvidnost kod proizvođača, a ono još važnije, eliminirala bi se nelojalna konkurencija i sivo tržište. Nešto o čemu bi se svakako trebalo promisliti i model koji bi trebalo razraditi. Tko zna, možda nešto na tom tragu uskoro i vidimo.
Kupujmo hrvatsko
Svakako pozitivan pomak za domaće proizvođače je novi Pravilnik o označavanju voća i povrća po kojem su maloprodajni lanci dužni jasno istaknuti državu porijekla. I do sada je na tim deklaracijama bila istaknuta država porijekla, ali ako takva informacija nije jasno i uočljivo predočena kupcu, vjerojatnost da će isti sam uložiti trud da je pronađe i pročita je vrlo mala. U današnjem svijetu i s njime povezanim ubrzanim tempom života, većina kupaca neće uložiti dodatan trud i vrijeme u to. Jednostavno, posegnut će za onim što im je servirano od strane prodajnog mjesta (najčešće ono što im je u vidnom polju ili što je dodatno izloženo i/ili označeno), uz uvjet da je cjenovno konkurentno. Na sreću, ovim pravilnikom se to mijenja, na bolje i po potrošače i po domaće proizvođače.
Domaći su potrošači uvijek dobro i pozitivno reagirali na proizvode s istaknutim domaćim porijeklom. Sjetimo se samo ranijih kampanja poput „Kupujmo hrvatsko“ koje su uvelike pomogle da se održi potražnja za domaćim proizvodom u trenutku kada je tržište bilo preplavljeno uvoznom robom. Upravo ta percepcija domaćeg potrošača, koji vjeruje da je domaći proizvod kvalitetniji i bolji od onog uvoznog, temelj je koji se treba iskoristiti i na njemu graditi i jačati svijest i važnost kupovanja konkurentnih domaćih proizvoda. To je ujedno i jedna od najvećih konkurentskih prednosti domaćih proizvoda.
Bilo bi vrlo dobro kada bi se sada na ovaj Pravilnik nadovezala marketinška kampanja HGK ili neke slične organizacije, kojom bi se pozvalo potrošače da podrže kupnju hrvatskog voća i povrća te da se na taj način ponovno osvijesti potrošača zašto je to važno i poželjno. Jer i cilj Pravilnika, a i takve jedne kampanje je na kraju isti, a to je za početak poticanje potrošnje i potražnje za domaćim voćem i povrćem, a posljedično povećanje proizvodnje istoga u Hrvatskoj. Naravno sve to uz preduvjet da se i ostali izazovi naših proizvođača pravilno adresiraju i postupno počnu rješavati. Razne zemlje EU traže optimalni model za sebe kako bi njihova poljoprivreda bila konkurentna. Ne postoji čarobna formula.
