Često na javnim gradskim površinama (park šume, parkovi, drvoredi, soliterna stabla) ili u privatnim vrtovima gledamo stabla čiji habitus (krošnja, deblo i žilište) laicima ne odgovara određenoj vrsti drveća i njegovoj dobi. Najčešće se radi o stablima ovršene krošnje.
Ovaj način orezivanja primjenjivao se još davno u prošlosti u različite svrhe. Korišten je još prije 1500. godina u Europi i dijelovima Azije, a spominje se i ranije u vrijeme antike da su Etrušćani u Italiju donijeli znanja o korištenju mladih izbojaka za potrebe poljoprivrede.U Velikoj Britaniji široko je rasprostranjen način orezivanja od 18. stoljeća. Stabla su bila važan izvor hrane za stoku te su njihove grane redovito rezane. Također, grane su korištene za ogrjev, kao materijal za izradu ograda, za štavljenje kože i dr. Do polovice 19. stoljeća orezivanje u ove svrhe postalo je rijetkost i gotovo je zaboravljeno do sredine 20. stoljeća.
Ostalo je uobičajeno samo u nekim mediteranskim, balkanskim i skandinavskim zemljama. Orezivanje šumskog drveća primjenjivalo se kako bi se oblikovala stabla koja bi dala što kvalitetnije drvo za proizvodnju različitih proizvoda. Posebno je to vrijedilo za soliterna stabla koja su brže rasla i jače razvijala postrane grane pa ih je bilo potrebno odrezati. Kasnije se oštro orezivanje počelo koristiti u urbanim područjima da bi se stabla spriječila da narastu do svoje prirodne visine kako bi bila prikladna za uske ulice i male parkove. U 18. i 19. stoljeću nije bilo literature koja bi obrađivala utjecaj orezivanja na zdravstveno stanje stabala nego se samo govorilo o pravilnom orezivanju grana. Tek 1985. godine Alex Shigo objašnjava anatomsku građu spojeva grana. Danas je dobro poznata anatomija grana i prirodni obrambeni mehanizam pri bazi grane te se orezivanje obavlja kvalitetnije.
Povijest ovršivanja u Hrvatskoj
Ne znamo puno o povijesti ovršivanja krošanja stabala na našim prostorima, ali nam stare fotografije ili razglednice s početka 20. stoljeća zorno prikazuju ovršena stabla (Skradin, Drniš, Sinj, Velika Gorica,…). Gdje su počela prva ovršivanja također ne znamo, ali uvidom u pisane arhivske dokumente javnih gradskih poduzeća za gospodarenje urbanim zelenilom možemo vidjeti da se ovršivanje kao štetni i nestručni rad na njezi stabala prenosio iz susjednih gradova. Tako je oštro orezivanje stabala divljeg kestena iz Siska prešao u Veliku Goricu, a kesten se sadio za potrebe hlada uz stanice željezničke pruge Zagreb-Sisak te oko stočnih sajmova i škola. U to doba nije se puno znalo o štetnim posljedicama ovršivanja za stablo.
Nekada se ovršivanje namjerno provodilo kod vrbe jer su se koristile šibe za pletivo ili pak za stočnu hranu. Takva stabla su se zvala šubarci, a način gospodarenja šubarenje. Na krajevima okresanih grana svake godine se stvara novi kalus u vidu zadebljanja po čemu se takva stabla izdaleka poznaju. Šubaračka stabla su posebno cijenjena u arborikulturi, ali se takav postupak provodi namjerno s ciljem dobivanja što većih zadebljanja na krajevima grana.
Međunarodna organizacija arborista-International Society of Arboriculture (ISA), opisuje i prikazuje tri glavna vrsta reza na stablu, a to su: prikraćivanje, prorjeđivanje i prorjeđivanje do postrane grane. Ovršivanje se ne spominje iz čega vidimo kako se radi o nestručnom zahvatu. U pojmovniku Europskog arborikulturnog vijeća (EAC) i u prijevodu pojmovnika Hrvatske udruge za arborikulturu (HUA), ovršivanje se definira kao sveobuhvatno orezivanje i odstranjivanje većeg dijela krošnje bez vođenja računa o habitusu i fiziologiji stabla i napominje se kako se radi o nestručnom zahvatu. Strani pojmovi za ovršivanje ili sječu stabala u glavu su topping na engleskom ili kappung na njemačkom jeziku. Na engleskom jeziku susrećemo i sljedeće pojmove za ovršivanje krošanja stabala: heading, tipping, hat-racking i rounding over.
Danas je nažalost ovršivanje krošanja široko rasprostranjen način održavanja drvoreda i urbanih stabala u Europi. Vrste kao što su vrbe (Salix sp.), lipe (Tilia sp.), javori (Acer sp.), jaseni (Fraxinus sp.), brijestovi (Ulmus sp.), divlji kesteni (Aesculus sp.) i platane (Platanus sp.) bolje podnose ovaj zahvat od ostalih vrsta zbog toga što novi izbojci ispod mjesta sječe imaju brzi rast.
Krošnja ovršenih stabala se definira kao sekundarna i nema tako lijepi izgled kao neovršena stabla iste vrste i dobi. Debele grane ili deblo obično nikada ne uspiju kalusirati pa se vremenom javlja trulež, a rast novih grana ispod mjesta reza se mora povratno obaviti nakon 4 do 5 godina kako bi stabla bila sigurna jer se takve grane često zalome zbog slabog spoja nove grane s matičnom granom ili deblom.
Kao glavni razlog ovršivanja krošanja izvršitelji radova navode veću sigurnost stabla za ljude i imovinu što nije točno.
U prošlosti su se stabla visokoga rasta (20 m i više) i široke krošnje sadila s manjim razmacima nego što je stablu potrebno. U to vrijeme prometnice su bile male, a stambena izgrađenost rijetka. Danas se prometnice povećavaju, prometala postaju sve veća, zgrade se rade u blizini stabala i to je u stvari najčešći stvarni razlog ovršivanja krošanja. Prostor za rast tako velikih stabala se vremenom sve više smanjuje i grane krošanja se taru uz fasade, idu u nadzemne žice ili nadstrešnice, ili prema kolnicima s tramvajima i ostalim vozilima. Možemo reći kako se u vrijeme sadnje nije poštivala predvidiva veličina i forma stabala.
Kako bismo bolje razumjeli ovršivanje, stabla se dijele s obzirom kako prirodno rastu na monopodijalni (obična smreka, obična jela, obična breza, crna joha, jablan, tulipanovac, paulovnija…) i simpodijalni tip rasta (hrast lužnjak, obični grab,…). Kod monopodijalnog tipa rasta glavna os stabla se proteže do vrha krošnje, od žilišta (0,0-0,3 m), pridanka (0,3-1,3 m), debla, provodnice i produljnice. Kod četinjača postoje nodiji i internodiji. Nodiji su mjesto gdje iz jedne točke raste više grana prvoga reda, obično puno tanjih od debla i više otklonjenih. Takve grane prvoga reda ne mogu preuzeti ulogu glavne grane u slučaju ovršivanja jer su pretanke. Kao kriterij da bi neka grana mogla preuzeti ulogu vodeće grane nakon orezivanja je oko 1/3 promjera grane koja se orezuje.
Od listača monopodijalnog rasta ovršivanje krošnje najčešće u urbanim prostorima viđamo kod jablana i obične breze s time da ovršeni jablan dulje živi nakon ovršivanja krošnje za razliku od obične breze koja se obično suši do 5 godina nakon zahvata. Vrste monopodijalnog rasta obično traže manju njegu orezivanja od vrsta simpodijalnog rasta zbog pravilnije raspoređenih grana u krošnji koje najčešće nikada nisu konkurencija provodnici. Možemo reći kako je oštro orezivanje rezanje debla između nodija ili u blizini nodija kod monopodijalnih vrsta ili rezanje debelih grana, ili bilo kojih do grane koja ne može nakon rezidbe preuzeti ulogu vodeće grane. Često se režu debla, a ostavljaju vrlo tanke grančice ili se reže provodnica, ili produljnica stabla na isti način.
Poznati arborist Alex Shigo kaže kako je ovršivanje prekomjerno odstranjivanje svih dijelova krošnje na određenoj visini, bez obzira na strukturu i rast stabla. Provodnica i primarne grane odrežu se na istoj visini. Ovakvim orezivanjem mijenja se ravnoteža između korijena i krošnje. Odstranjivanjem previše grana i lišća reducira se fotosinteza i smanjuje se količina rezervnih tvari koje su potrebne stablu za rast i održavanje.
To može dovesti do negativnih posljedica na dva načina. Može doći do reduciranja korijena jer nema dovoljno hranjivih tvari da bi se održalo postojeće korijenje ili dolazi do stvaranja mnogobrojnih novih izbojaka blizu mjesta reza. Novim izbojcima stablo pokušava nadoknaditi lisnu površinu da bi se ponovo uspostavila ravnoteža između korijena i krošnje. Problem je u tome što novi izbojci nisu čvrsto srasli za glavne grane te se kasnije grane lako lome, posebno za olujnog vremena. Ove situacije su nepoželjne za dugoročnu vitalnost i održavanje stabla. Možemo reći kako jednom ovršena stabla nikada nisu sigurna i moraju se do kraja života ovršivati.
Kad je stablo ozlijeđeno, tkivo se ne obnavlja nego zaraste. Ono tada odvaja starije zaraženo od novog zdravog tkiva te počinje stvarati kalus. Kad je veća površina debla ozlijeđena, nove stanice kore će se razviti iz kambija i pokušati zacijeliti ranu. Tkivo koje se stvori iz kambija povrh ozlijede zove se kalus. Stvaranje kalusa uvijek počinje na rubovima odrezanih grana (jer se sloj kambija nalazi između kore i drva) i širi se prema centru ozlijede. Kalus nije fiziološki povezan sa srži drveta niti odrezane grane već je on mehanička zaštita stablu na mjestu gdje je ono oštećeno te ga štiti od gubitka vlage i od napada bolesti i štetnika što je još važnije.
Zdrava stabla obično brzo zacjeljuju rane, no dobro ih je nakon orezivanja zalijevati i prihranjivati kako bi bile snažnije. To će ubrzati proces kalusiranja i povećati otpornost na patogene organizme.
Zablude ovršivanja
U narodu postoje neke pogrešne predrasude ili razlozi zbog čega je ovršivanje stabala prihvatljiv način orezivanja:
a) stabla se pomlađuju,
b) jeftin način orezivanja (ekonomski isplativ jer se produžuju intervali između dva uzastopna orezivanja, a vlasnici stabala, (najčešće gradovi i općine) dobivaju sigurnija stabla koja nisu prijetnja ljudima i imovini
c) ovršena stabla su estetski ljepša
d) sve vrste dobro podnose ovršivanje krošnje
f) ovakav način se koristi i drugdje u svijetu, pa zbog čega ne bi i kod nas
g) novi izbojci imaju mehanički snažniji spoj s matičnom granom ili deblom nego prije orezivanja
h) ovršivanje krošnje pozitivno utječe na zdravstveno stanje stabala
i) pojedina stabla jako zasjenjuju tlo zbog čega im krošnju treba ovršiti
j) stablo je preraslo željenu visinu i širinu itd…
U mnogim državama svijeta pokrenute su kampanje protiv ovakvog načina orezivanja (u SAD-u, 1998. godine; u Republici Sloveniji 1996. godine itd.). U Sloveniji su javni prosvjedi građana zaustavili praksu ovršivanja stabala sve do danas. U mnogim gradovima u Republici Hrvatskoj još uvijek je ovo čest način orezivanja urbanih stabala i do danas ne postoje organizirane kampanje koje bi se borile protiv ovakvog načina orezivanja; mogu se čuti samo prigovori pojedinih građana koji nažalost svakim danom postaju sve češći i opravdani. Sekcija urbanog šumarstva pri Hrvatskom šumarskom društvu sve češće ističe neopravdanost i štetnost ovršivanja stabala. Na kraju napominjemo kako ovršivanje krošanja stabala nije prihvatljiv način njege i ima negativne utjecaje za stablo i čovjeka (ljudski životi, imovina).
.){kind=link}