U redakciju Gospodarskog lista pristiglo više upita o dosjelosti. Zato vam donosimo članak u kojem se objašnjava što je to dosjelost i kako se stječe.
Dosjelost (uzukapija, lat. usucapio) je stjecanje prava vlasništva neke stvari neprekidnim samostalnim posjedovanjem te stvari kroz zakonom određeno vrijeme. Radi se o načinu stjecanja prava vlasništva na temelju zakona. Pravni učinci stjecanja prava vlasništva dosjelošću su: stjecanje prava vlasništva stvari koju se samostalno posjedovalo, kojim se dotadašnja faktična vlast na stvari pretvara u pravnu vlast na njoj (neposredan učinak), a osoba koja je do tada bila vlasnik gubi pravo vlasništva stvari koju je stekao dosjedatelj (posredan učinak).
Stjecanje putem dosjelosti je izvorno stjecanje. Prema tome, tko stječe putem dosjelosti, ne izvodi svoje pravo iz prednikova prava. Tako neovisno o njegovom pravu stječe ono i onoliko koliko posjeduje (quantum possessum, tantum praescriptum). Pravni učinci dosjelosti nastupit će po samom pravu (ipso iure) čim se ispune sve pretpostavke stjecanja putem dosjelosti. Međutim, na pravne učinke se ne pazi po službenoj dužnosti, nego samo na zahtjev ovlaštene osobe.
Zakon o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (NN 91/96., 68/98., 137/99., 22/00., 73/00., 129/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09., 153/09., 143/12., 152/14., dalje: ZV) propisuje da se dosjelošću stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari ako taj ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme. Posjednik je sposoban da bude vlasnikom te stvari (čl.159. st. 1. ZV). Posjednik je osoba koja ima faktičnu vlast glede neke stvari. Samostalni posjednik je onaj koji tu stvar posjeduje kao da je njezin vlasnik. Tj. na takav način da ne priznaje ničiju višu posrednu vlast na stvari. Što se tiče kakvoće, zahtijeva se zakonitost, istinitost i poštenje.
Posjed je zakonit ako posjednik ima pravo na posjed, tj. ako ima valjani pravni temelj toga posjedovanja. Posjed je istinit ako nije pribavljen silom, potajno, prijevarom ili zlouporabom povjerenja. Posjed je pošten ako posjednik koji ga je stekao nije znao, niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed. Poštenje se presumira.
Razlika između redovite i izvanredne dosjelosti
Razlikujemo redovitu i izvanrednu dosjelost. Redovita dosjelost – samostalni posjednik čiji je posjed pokretne stvari zakonit, istinit i pošten stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom 3 godine, a takav posjednik nekretnine protekom 10 godina neprekidnog samostalnog posjedovanja. Izvanredna dosjelost – samostalni posjednik pokretne stvari kojemu je posjed barem pošten, stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom 10 godina, a takav posjednik nekretnine protekom 20 godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja.
Iz ovog razlikovanja vidljivo je da se za redovitu dosjelost zahtijeva kvalificirani posjed (posjed koji je zakonit, istinit i pošten). Za izvanrednu se zahtijeva samo da je pošten. Vrhovni sud navodi da nepošteni posjednik ne može steći pravo vlasništva nekretnine dosjelošću. Čak ni u slučaju redovne ni u slučaju izvanredne dosjelosti (Rev 1519/09-2, od 23. ožujka 2011.).
Vrijeme potrebno za dosjelost počinje teći onoga dana kad je posjednik stupio u samostalni posjed stvari. Završava se istekom posljednjeg dana vremena potrebnoga za dosjelost (čl. 160. st. 1. ZV). U vrijeme potrebno za dosjelost uračunava se i vrijeme za koje su prednici sadašnjega posjednika neprekidno posjedovali kao zakoniti, pošteni i istiniti samostalni posjednici, odnosno kao pošteni samostalni posjednici (čl. 16. st. 2. ZV). To znači da je potrebno da je do prenošenja posjeda došlo izvedenim načinom. Također da je raniji posjed bio zakonit, istinit i pošten.
Ako se radi o posjedu stvari u vlasništvu Republike Hrvatske, županija i jedinica lokalne samouprave i jedinica područne (regionalne) samouprave i s njima izjednačenih pravnih osoba, kao i stvari u vlasništvu crkve ili drugih pravnih osoba koje ne traže za sebe dobitak, nego služe za dobrotvorne ili druge općekorisne svrhe, steći će samostalni posjednik dosjelošću vlasništvo tih stvari tek pošto je njihov zakonit, istinit i pošten neprekidno trajao 6 godina za pokretne stvari i 20 godina za nekretnine ili barem pošten, samostalni posjed za pokretne stvari trajao 20 godina, a za nekretnine 40 godina.
Vrijeme potrebno za dosjelost na nekretninama u društvenom vlasništvu počinje teći od dana stupanja na snagu Zakona o preuzimanju Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima (NN 53/91.). To je 8. listopada 1991. Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci navodi: „U čl. 29. ZOVO, koji je bio na snazi do donošenja Zakona o preuzimanju ZOVO, kao zakon Republike Hrvatske, bilo je određeno da se pravo vlasništva ne može steći dosjelošću na stvarima u društvenom vlasništvu. Budući da je izričito bilo zabranjeno stjecanje prava vlasništva dosjelošću na stvarima u društvenom vlasništvu, pravne pretpostavke koje su potrebne za stjecanje prava vlasništva dosjelošću bez pravnog su učinka, odnosno pravni položaj takvih stvari je kao da te pretpostavke nisu ni postojale.
Takve pravne pretpostavke mogu proizvoditi pravne učinke samo ako je tako zakonom određeno, u ovom slučaju samo kada bi zakonom bilo određeno da se uz postojanje takvih pravnih pretpostavki može steći pravo vlasništva dosjelošću…” (Rev 3462/93, od 3. svibnja 1995.).
Kad se stječe pravo vlasništva stvari?
Da bi dosjedatelj mogao steći vlasništvo putem dosjelosti, njegov samostalni posjed te stvari, mora trajati neprekidno tijekom propisanog vremena. Bude li dosjedanje prekinuto, ono se ne može nastaviti. Ako nakon prekida ista osoba stekne samostalan posjed iste stvari, moći će samo početi novo dosjedanje, a neće se moći nastaviti prijašnje. Zastojem roka dosjelosti ne prestaje dosjedanje nego se tijek roka dosjelosti produžuje za onoliko koliko je trajao zastoj. Dok zastoj traje, vrijeme dosjelosti ne može isteći; nakon što zastoj prestane, vrijeme dosjelosti se produžuje za onoliko koliko je vremena zastoj trajao.
Na prekid, odnosno zastoj tijeka vremena dosjelosti na odgovarajući se način primjenjuju odredbe o prekidu, odnosno zastoju tijeka rokova za zastaru tražbina (Zakon o obveznim odnosima, NN 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18.; čl. 235.-246.). Dakle, pravo vlasništva stvari stječe se dosjelošću kad su ispunjene:
1. opće pretpostavke stjecanja vlasništva:
- a) sposobna stvar,
- b) sposoban stjecatelj,
- c) valjani pravni temelj za stjecanje vlasništva
2. posebne pretpostavke stjecanja vlasništva dosjelošću:
- a) stjecatelj ima samostalan posjed te stvari,
- b) posjed stvari neprekidno traje zakonom određeno vrijeme,
- c) stjecatelj je sposoban steći tu stvar u vlasništvo dosjelošću,
- d) ta stvar je sposobna biti predmetom stjecanja u vlasništvo putem dosjelosti.
Sudska praksa se u svom radu dotaknula i pitanja stjecanja prava služnosti putem dosjelosti. Primjericem, Županijski sud u Rijeci utvrdio je da pravo služnosti dosjelošću nije moguće, jednako kao pravo vlasništva, steći u nekom kraćem roku, nego samo u „izvanrednom“ roku za dosjedanje od 20 godina. „Pravo vlasništva i pravo služnosti iako su oboje stvarna prava, različita su prava. Tako ono što je propisano te je važilo za pravo vlasništva nije istodobno važilo i za pravo služnosti, a tako je i danas.” (Gž-3603/10, od 9. rujna 2010.).
