Kad se netko odlučuje baviti poljoprivredom prvo pitanje je uvijek koliko ima zemljišta i koja proizvodnja bi se isplatila. To koliko se neka proizvodnja isplati je u izravnoj vezi s površinom kojom gospodarstvo raspolaže, dostupnom radnom snagom, ali i s lokacijom, dostupnom infrastrukturom i količinom novca i znanja kojom raspolaže. Ako govorimo o biljnoj proizvodnji, možemo birati između uzgoja jednogodišnjih kultura (ratarstvo, povrćarstvo, uzgoj presadnica…) ili višegodišnjih (voćarstvo, vinogradarstvo, maslinarstvo..).
Potrebno je znati da svaka kultura nije jednako profitabilna po jedinici površine. Ipak, svaka zahtijeva određena agrotehnička znanja i vještine, kao i znanje o marketinškom pristupu i izlasku na tržište.
Uzgoj ratarskih kultura
Ako gospodarstvo posjeduje veće poljoprivredne površine, posebno ukoliko su te površine jedinstvene i nalaze se u ravnici kakva je naša Slavonija i Baranja, utoliko treba razmisliti o uzgoju ratarskih kultura. Za ratarstvo je značajno da zahtijeva manje radne snage jer se većina zahvata i radova obavlja mehanizirano. S druge strane, da bi se mehanizacija optimalno iskoristila, poljoprivredne površine bi trebale biti što je moguće veće i po mogućnosti što manje rascjepkane.
Svako seljenje s parcele na parcelu donosi gubitak vremena, goriva i posljedično novca. U ovim trenutcima kada cijeli svijet strahuje od manjka glavnih ratarskih kultura, oni koji posjeduju dovoljno velike poljoprivredne površine i imaju ili su spremni uložiti u mehanizaciju, a nemaju previše radne snage, svakako trebaju razmisliti o ratarstvu. Iako je Hrvatska u ratarstvu samodostatna, postoje velike izvozne mogućnosti, kao i mogućnost da se ratarska proizvodnja oplemeni stočarstvom. Time bi se proizveli proizvodi veće dodane vrijednosti.
Proizvodnja povrća
Ukoliko je poljoprivredna površina kojom raspolažete manja, ali se nalazi na dobroj lokaciji (blizina većih potrošačkih središta kao što su gradovi i turistički centri), a uz to imate ili možete unajmiti dovoljno radne snage, utoliko se za vas kao kultura izbora nameće povrćarska proizvodnja. Moderna prehrana zahtijeva veliki unos voća i povrća. Potrošači su sve svjesniji benefita koje donosi svježa i lokalno proizvedena hrana, kako na zdravlje tako i na ekološki otisak.
Stoga je povrće po jedinici površine daleko profitabilnije od ratarske proizvodnje i prodaje se po daleko većim cijenama. Za proizvođače je najisplativije svoje proizvode prodavati krajnjim korisnicima, odnosno maloprodajno, što već sada rade brojni proizvođači. Još veću profitabilnost po jedinici površine moguće je ostvariti ekološkom proizvodnjom. Za to se potrebno educirati i pronaći nišu na tržištu.
Problem povrćarske proizvodnje je što je radno intenzivna, odnosno zahtijeva puno radne snage. Sve su veći i problemi koje uzrokuju klimatske nestabilnosti. Tome je moguće doskočiti proizvodnjom u zaštićenim prostorima, koji je još isplativiji u odnosu na proizvodnju na otvorenom. Proizvodnja u zaštićenim prostorima omogućuje produžetak proizvodne sezone, raniji izlazak na tržište i postizanje većih prodajnih cijena, a u slučaju grijanih zaštićenih proizvoda i cjelogodišnju proizvodnju. Nedostaci su što je ovakva proizvodnja iznimno skupa i zahtijeva velika agrotehnička znanja.
Također ulaganja u zaštićeni prostor su velika, ali u tome mogu pomoći sredstva Europske unije. Hrvatska je u povrćarskoj proizvodnji izrazito manjkava, jako ovisna o uvozu te se tu nalazi veliki prostor za povećanje proizvodnje. Povrćarsku proizvodnju nužno slijedi uzgoj presadnica. On je također profitabilan na manjoj proizvodnoj površini, ali je i radno i kapitalno intenzivan. Presadnice se u pravilu proizvode u zaštićenom prostoru, zahtijevaju dogrijavanje kao i stalnu edukaciju o novitetima u takvoj proizvodnji. Danas osim profesionalnih povrćara presadnice sve više kupuju i amateri za svoje „kuhinjske vrtove“. Takvi kupci jako vole tzv. „stare sorte“ punog okusa, pa se neki proizvođači specijaliziraju za takav proizvod.
Proizvodnja voća
Suvremena prehrana nezamisliva je bez voća, pa se neki od proizvođača mogu odlučiti i za ovu proizvodnju. Za razliku od prethodno navedenih kultura voćke su višegodišnje. To znači da ne plodonose u prvim godinama uzgoja već do ozbiljnijeg uroda i posljedično prihoda treba proći određeno vrijeme, što ovisi o samoj voćnoj vrsti, načinu uzgoja, uzgojnom obliku, podlozi itd. Zbog toga prilikom investicije u višegodišnje nasade treba razmisliti na koje načine će se prebroditi početna faza uzgoja, prije dolaska u rodnost. Također, kod podizanja nasada se treba dobro educirati i informirati. Bilo koja greška koja se eventualno javi u toj početnoj fazi jako teško ispravlja i smanjuje isplativost proizvodnje do samog kraja ekonomskog vijeka voćnjaka koji može trajati i do 15-20 godina.
Česte greške koje se javljaju prilikom podizanja višegodišnjih nasada su odabir krive lokacije. Zbog toga dolazi do stradavanja od mraza i/ili jakih vjetrova, odabir neadekvatnih sorti koje tržište ne prepoznaje, pokušaj smanjenja („uštede“) investicije na način da se ne ulaže u protugradne mreže, ograde ili sustave za navodnjavanje, što je put u sigurnu propast investicije.
Stoga oni koji se odlučuju za ovakvu vrstu investicije svakako trebaju pomoć struke iz određenog područja. Voćarske kulture po jedinici površine donose veće prihode, ali generiraju i značajne troškove. U takvom uzgoju ističe se trošak radne snage koja je potrebna za berbu i održavanje nasada (rezidba), i koja treba biti educirana i dostupna u točno određenom razdoblju proizvodnje.
Profitabilnost višegodišnjih nasada (voća, maslina, grožđa) moguće je dodatno povećati daljnjom preradom dobivenih proizvoda u sokove, džemove, vino, ulje, što omogućava dulje čuvanje proizvoda i postizanje boljih prodajnih cijena, ali i zahtjeva dodatnu investiciju.
Ostvareni doprinos pokrića (prihod-varijabilni trošak) po 1 ha odabranih poljoprivrednih kultura
Iz prethodnog grafa je moguće vidjeti da je po jednoj jedinici površine (1 ha) ostvareni doprinos pokrića daleko manji kod ratarskih u odnosu na sve druge kulture. Stoga je, da bi obitelj mogla živjeti od ratarske proizvodnje, potrebna puno veća površina u odnosu na druge kulture.
Hoće li se proizvodnja bilo koje kulture isplatiti ili ne, prvenstveno ovisi o agrotehničkim znanjima koje imamo. Zatim i o sposobnosti prilagodbe promjenama i novim spoznajama, volji i želji za stalnim učenjem i usavršavanjem te marketinškim znanjima za uspješan ulazak i opstanak na tržištu. Biti poduzetnik znači svjesno ulaziti u rizik, u čemu poljoprivredna proizvodnja nije iznimka.
