Lovno gospodarenje podrazumijeva aktivno sudjelovanje čovjeka u reguliranju prirodne ravnoteže (populacija divljači) u ekološkim uvjetima koje planski oblikuje, osiguravajući divljači bolje uvjete za život. Ono obuhvaća biološku reprodukciju divljači (uzgoj, njegu i zaštitu) te održivo iskorištavanje divljači. Utemeljeno je na znanstvenim i stručnim činjenicama, poznavanju biologije i ekologije divljači te iskustvima iz dosadašnjeg gospodarenja.
Lovište je prema zakonskoj definiciji određena površina zemljišta koja je zaokružena prirodna cjelina. U njoj postoje ekološki i drugi uvjeti za uzgoj, zaštitu, lov i korištenje divljači i njezinih dijelova. Zakon nam nalaže da granice lovišta moraju biti uočljive. Određuju se, ovisno o prirodnoj cjelini, ekološkim, geografskim i drugim uvjetima, obalnim pojasom mora i autocestama koje sprječavaju prirodnu migraciju dlakave divljači. Ako se granice lovišta ne mogu odrediti na taj način, određuju se željezničkim prugama, županijskim i lokalnim cestama, putovima, vododjelnicama, rijekama i sl. Pri njihovom utvrđivanju morala bi se uzeti u obzir prirodna migracija divljači. To sve navedeno je nama ljudima vrlo smisleno te jako lijepo i jednostavno zvuči. Problem je što divljač ne poznaje granice „naših“ lovišta. Ruku na srce, ona zaista i nisu uvijek adekvatna za njihovo cjeloživotno obitavanje.
Divljač traži područja sa svim potrebnim uvjetima
Divljač traži područja na kojima ima sve potrebne uvjete za hranidbu, zaklon i razmnožavanje, a to nazivamo njenim staništem. Drugim riječima, to je životni prostor koji obuhvaća klimatske i biotičke čimbenike te tlo i reljef. Kvaliteta tog životnog prostora može se značajno razlikovati upravo prema utjecaju prije spomenutih čimbenika. To još dodatno mogu naglasiti i zamišljene granice. Da bi tu kvalitetu na neki način procijenili ili vrednovali radimo tzv. bonitiranje lovišta – ocjenjivanje vrijednosti osnovnih čimbenika radi utvrđivanja optimalnog broja divljači na 100 ha površine. Naša je želja u lovištu stalno zadržati određene vrste divljači, uzgajati ih i u konačnici od njih imati koristi. Isti stanišni uvjeti ne odgovaraju jednako svim vrstama divljači jer u lovištima osim ekoloških faktora postoji i prostorno ograničenje. Stoga lovište nastojimo formirati kao prirodnu lovnogospodarsku cjelinu.
Različitim mjerama u lovištu nastojimo poboljšati stanišne uvjete za pojedine vrste divljači i time im povećati broj, uz što manje štete na staništu. Te mjere moraju biti u suglasnosti i s ostalim korisnicima prostora (šumarstvom, poljoprivredom, vodoprivredom, zaštitom prirode, prostornim uređenjem, zakonskom legislativom i dr.). Iz tog razloga govorimo o kapacitetu lovišta dok sve mjere i tehničke radove koje izvodimo u lovištu u cilju poboljšanja kvalitete staništa i uzgoja divljači, ali i provedbe lova, nazivamo uređivanjem lovišta. Urediti neko lovište znači u osnovi dobro poznavati njegove biotičke i abiotičke čimbenike. Prema tome ćemo odrediti kojim vrstama krupne ili sitne divljači će lovište odgovarati, odnosno što u njemu treba izmijeniti i unaprijediti te koje mjere poduzeti da bi divljači (i nama) u konačnici odgovaralo te da bi ju unutar tog lovišta mogli uspješno uzgajati i koristiti.
Izvor: Gospodarski kalendar
