Božić je stoljećima odgajao hrvatskog čovjeka, i to ne samo u kršćanskoj vjeri, nego i za temeljne ljudske vrednote. Božićne pjesme odgajaju hrvatsku vjerničku dušu za kršćansku osjećajnost i suosjećanje. Razvijaju te stavove prema Isusu, Sinu Božjemu, rođenom kao dijete, ali i prema svim ljudima koji trpe. Odgajaju na djelotvornu solidarnost sa svom djecom svijeta koja dijele sudbinu maloga Isusa. Hrvatski je vjernik od Božića učio i naučio da nije najveće zlo kad je dijete rođeno na slamici oštroj, ako može računati s ljubavlju roditelja. U božićnim je pjesmama, naime, jasno naznačena središnja kršćanska vjerska istina o rođenju Bogočovjeka, koga one često nazivaju Mladim kraljem, od Djevice Marije. Tu istinu pjesme uokviruju s jedne strane u idiličan svijet pastira, mudraca zvanih kraljevima, anđela, štalice, jaslica i zvijezde vodilje. Ipak te pjesme ne skrivaju krutu životnu stvarnost i neizvjesnost u kojoj su bili novorođeni Isus, Marija i Josip. Pogodilo ih je siromaštvo, odbijanje ljudi i neprijateljska prijetnja samoga kralja Heroda. Upravo tu i takvu stvarnost živjela su pokoljenja koja su stvorila te božićne pjesme i zatim mnoge druge generacije koje su pjesme pjevale. Jedva da su koje druge pjesme Hrvati prihvatili u takvoj mjeri kao božićne. U njima pronalaze izraz vlastite duše, povijesti i sadašnjosti. Istodobno dopuštaju da ih te pjesme odgajaju, oblikuju. Te su pjesme doista pjesme Božjega naroda koji se u njima prepoznaje, s njima poistovjećuje i upravo njima najbolje izražava svoju vjeru, cjelovito kršćansko vjerovanje, svoje kršćansko opredjeljenje, spremnost nastaviti Isusovo djelo među ljudima i danas.
Otajstvo Božića oblikovalo je vjerničko doživljavanje blagdana Božića hrvatskih katolika do te mjere da se opravdano govori o hrvatskom Božiću. Božić je naišao na odraz u književnosti, umjetnosti, a osobito spletu običaja i u božićnim pjesmama i melodijama. Posebno su božićni običaji, a napose božićne pjesme, u stanju iz godine u godinu pobuditi vjerničko doživljavanje Božića, u pripravljanju na blagdan i u slavljenju blagdana. Svi ti običaji i pjesme uvjetuju pun odjek Božića u osobnom proživljavanju, ali i u obiteljskom i društvenom životu.
Božić se do pred kraj IV. stoljeća obilježavao 6. siječnja, da bi potom bio premješten na 25. prosinca kako bi se potisnula, još od cara Aurelija (270.-275.) uvedena rimska svetkovina Natalis Solis Invicti, a koja je padala u vrijeme zimske obratnice. Kršćani su vrlo rano taj dan Isusovog rođenja smatrali i početkom nove godine. U razdoblju obnovljenog Zapadnog rimskog carstva gotovo je u čitavoj Europi početak nove godine bio na Božić. I hrvatska božićna pjesma Narodil nam se kralj nebeski sa stihom “na tom mladom letu veselimo se” upućuje na Božić kao prvi dan nove godine. Tek je 1691. Crkva prihvatila 1. siječnja kao Novu godinu. Kršćanstvo je u potpunosti uspjelo potisnuti rimsku svetkovinu rođenja nepobjedivog sunca, ali nije moglo spriječiti da se mnogo poganskih običaja i rituala iz pretkršćanskog razdoblja po sili inercije zadrži u puku i do današnjih dana – uloga vegetacije, svjetlosti, darova i čestitanja. Svi ti običaji su se vjekovima oblikovali utjecajem raznih naroda i krajeva, pa su po tome zajednički čitavom kršćanskom svijetu, a opet, svaka im je sredina udahnula nešto svoga i tako ih učinila prepoznatljivima.
Biblijski Božić
Razumijevanje Božića i njegovo otajstveno značenje lučimo po Bibliji. Tako je Božić prije svega biblijski događaj. Na blagdan Božića se već od 5. stoljeća slave tri mise: polnoćka, zornica ili pastirska misa te poldanjica. Kod polnoćke i zornice čita se izvještaj o događaju Božića s njegovim povijesnim odreženjem: u one dane izađe naredba cara Augusta da se provede popis svega svijeta. Kod zornice je naglasak na evanđeoskom izvještaju o navještaju pastirima, a kod poldanjice je proglas evanđelja sv. Ivana: u početku bijaše Riječ, i Riječ bijaše u Boga, i ta Riječ bijaše Bog… I Riječ tijelom postade i nastani se među nama! Ovaj proglas jasno uspoređuje stvaranje svijeta i utjelovljenje Sina Božjega; oba događaja povezuje osoba Sina Božjega. On, besmrtan, po Božiću je postao smrtnikom da bismo mi, po njemu, postali besmrtnici. On, vječan, postade vremenit, da bismo mi po njemu postali vječni. Nastanio se među nama, prihvatio naš život, postao naš suputnik i supatnik. Ostvario je svoje poslanje i postao naš Spasitelj i Otkupitelj. Biblijski izvještaj Isusovo rođenje tumači kao događaj koji se je zbio na slavu Bogu na visini i za mir ljudima dobre volje. Zapravo Biblija izriče trodjelno poruku o Božiću: očitovala se slava Bogu na visinama, uspostavlja se na zemlji mir, koji je potvrda Božje naklnosti prema ljudima. Ljudi su od prvog Božića svjesni da uživaju Božju naklonost, a svakog Božića obnavljaju tu svijest, pa stoga njegovu i uzajamnu blagonaklonost, dobrostivost, dobrovoljnost. Hrvatski katolici dokazali su svoje vjerničko razumijevanje biblijskog Božića i u pjesmi Čestit svijetu izrekli svoje vjerovanje.
Običaji za Božić obnavljaju niz sadržajnih i ljudski vrijednih čina upravljenih očitovanju čovjekoljublja od čestitanja i darivanja do izmirenja zavađenih i novog poleta u obiteljskom življenju. Pjesme pak stvaraju ozračje radosti i svečanosti, a sadržajem su zapravo prepjev božićnog evan elja i kršćanskih vjerskih istina.
Hrvatski pučki običaji
Božić se kao kršćanski blagdan u svakom narodu obilježava na poseban način čineći dio njegove etnografske baštine. U nekim hrvatskim krajevima već na Svete Katarinu (25. studenoga) počinje božićna priprava i traje točno mjesec dana.
Advent ili Došašće je vrijeme priprema za dolazak i rođ enje Isusa Krista, a sastoji se od četiri tjedna koja neposredno prethode Božiću i koji simboliziraju četiri tisućljeca, koliko je po Bibliji prošlo od stvaranja svijeta do dolaska Kristova. Prema crkvenim regulama, od dana sv. Katarine počinje propisani četiri-tjedni post tj. počinje božićna priprava koja traje točno mjesec dana. Kroz adventsko vrijeme naša se razmišljanja i osjećaji kreću i u prošlost, sa sjećanjem na prvi Kristov dolazak, i u budućnost, s nadom u njegov ponovni povratak. Svako jutro drže se mise Zornice ili Rorate, a vjernici pristupaju ispovijedi i pričesti pa stoga Božić ima značenje obnove i novog htijenja u vjerničkom životu prema samoprosudbi vlastitog života i djelovanja u svjetlu kršćanskog morala.
BOŽIĆNE PJESME
Uz božićne blagdane su vezane i brojne božićne pjesme i popijevke. Po izričaju i melodici se razlikuju one iz sjevernih od onih iz južnih krajeva Hrvatske. Jedne i druge se opet dijele na one koje se pjevaju u crkvi i one koje se pjevaju na neliturgijskim slavljima. Jedna od najpoznatijih pjesama iz južne Hrvatske je “U se vrime godišta”, a iz sjeverne “Narodi nam se kralj nebeski”. U neliturgijske pjesme spadaju i one koje pjevaju koledari i veseljaci idući od kuće do kuće navješćujući Božić, Mladence, Novu godinu i Sveta Tri kralja.
Radujte se narodi, kad čujete glas, da se Isus porodi u blaženi čas. Svaki narod čuj, čuj, i Betlemu pristupljuj, pristupljuj. Vidi Božje otajstvo u podrtoj štalici I tko trpi uboštvo na toj tvrdoj slamici. To otajstvo čuj, čuj, i k jaslicam pristupljuj! Pristupljuj! Raduje se Marija s Josipom gledeći Anđeo pjeva “Glorija” po zraku leteći I ti, svijete čitavi, Spasitelja pozdravi! Pozdravi!
Čestitanje Božića želi povećati radost slavljenja božićnog blagdana. Vjernost običajima može umnožiti tu radost, ali vjernički narod ne zaboravlja da je Isus Krist Svijeta Razveselitelj. Tu radost, osim općeprihvaćene pjesme u zbiru hrvatskih božićnih popijevki Radujte se narodi, izrazito naglašava pjesma iz okolice Šibenika, i to osobitu u pripjevu koji Isusa naziva “radošću, dikom i sladošću”:
Veselmo se ov čas, braćo premila, jer je Diva noćas Sina rodila. Zdrav Isuse, naša radost, naša dika, naša slodost, Spasitelju naš! Svitlost u jedan čas bi svita svemu kad Marija rodi u Betlemu, Zdrav Isuse, naša radost, naša dika, Naša slodost, Spasitelju naš! Pastiri, sad vi stada pustite, ditiću malom svi skupno hodite, Zdrav Isuse, naša radost, naša dika, naša slodost, Spasitelju naš.
O Betleme, grade slavni od Boga Najveći si ti od grada svakoga Jer iz tebe nam izađe vojvoda Isus dragi, Davidova poroda. Marija ga, Djeva čista, porodi I u jasle ona njega položi. Dostojno se ona njemu poklanja, I s veseljem srca svoga pozdravlja.
Slaveći mise Zornice narod je stvorio osobite adventske pjesme. Adventska pjesma “Poslan bi anđel Gabrijel” u stihovima proriče otajstvo Kristovog utjelovljenja i Marijinog bogomaterinstva. Hrvatski puk adventsko vrijeme izričito usmjeruje Božiću nazivajući dane od Svete Katarine, prvo čelo Božića tako da božićni krug pučkih običaja koji započinje s vremenom Adventa, a završava Svijećnicom i danom Sv. Blaža. U novije vrijeme sve prisutniji znak Adventa, koji ukazuje na Božić i poziva na obiteljsku molitvu, je adventski vijenac, koji se plete od zimzelenih grančica, ali tako da nema početka ni kraja što označuje vječnost. U vijenac se umeću četiri svijeće koje označuju četiri razdjelnice u ljudskoj povijesti: stvaranje, utjelovljenje, otkupljenje i svršetak. Prve adventske nedjelje pali se prva svijeća i tako redom da do Božića gore sve četiri. Advenski je vijenac danas prihvatila gradska sredina, ali mu prijeti realna opasnost da preraste u puki ukras, da izgubi istinsku simboliku i snagu poziva na božićnu pripravu. Nakon Svete Katarine slijede dani Svete Barbare (4. prosinca), Sveteog Nikole (6. prosinca) i Svete Lucije (13. prosinca) koji u pojedinim krajevima imaju istu ulogu početka kruga božićnih običaja. Likove Svetog Nikole i Svete Lucije često predstavljaju muškarci ili žene i obilaze domove donoseći darove djeci. Na Svetu Luciju običaj je da se noću osoba ogrnuta bijelom plahtom uputi po kućama darivajući djecu suhim smokvama, bademima, orasima i jabukama te plašeći nestašne mališane. Neposlušni pak pod jastukom pronalaze šibu kao opomenu da se poprave. U današnje doba ovu službu preuzeo je Sveti Nikola koji u čizmicu dobre djece stavlja slatkiše, a šibe dijeli njegov pomoćnik Krampus (simbol zlog duha ili vraga). Tradicionalni, stari hrvatski božićni dar bila je i ukrašena jabuka zvana božićnica, a darivali su je mladići djevojkama. I dok se običaj sijanja pšenice sačuvao i u gradovima, dotle su i u selima gotovo nestali običaji unošenja badnjaka i rasprostiranje slame pod blagdanskim stolom u predvečerje Božića. Badnjakom se naziva jedan a u nekim krajevima i tri velika panja, koja se unose u kuću na Badnju noć i stavljaju na ognjište. Taj običaj također je predkršćanskog porijekla, ali je vremenom zadobio kršćanske oznake. Tri panja simbol su Svetog Trojstva, a njihovim se žarom pripaljuju sve svijeće u kući. Panjevima koji tinjaju obično bi se davalo malo od hrane s blagdanskog stola i vina koje se istom pilo. Vjerovalo se da će vatra velikih panjeva donijeti dobro cijelom domu i svim ukućanima. Slama se kao znak Božića održala znatno duže od panjeva. Trenutak unošenja slame u kuću, što je obično činio glavni član domaćinstva, označavao je službeni početak proslave blagdana Božića. Unošenje slame i rasprostiranje po podu događalo se s izričitim naglaskom na događaj Božića, jer su redovito taj čin članovi obitelji pratili pjevanjem božićnih pjesama. Slama bi se rasprostrla po podu pod stolom, manji se dio stavljao na stol i pokrivao stolnjakom, a dio se klasja vezivao u snopove ili pleo u vijence. Nakon večere, svi bi ukućani od stola pošli do slame gdje bi sjedili i pričali do vremena polaska u crkvu, a u pojedinim se krajevima na Badnju noć nije spavalo u krevetu već na donesenoj slami. Slama razasuta po tlu bila je znak Isusova rođenja u štalici, dok je simbolika snopova i vijenaca vezana uz plodnost. Poslije blagdana tu su slamu smatrali blagoslovljenom i jamstvom dobrog uroda u vrtu i polju. U Hrvatskoj se sve do 1850. nije običavalo kititi božićno drvce, iako takva praksa u njemačkim pokrajinama postoji još od 16. st. Zanimljivo je da su prva božićna stabla bila bjelogorična. Tek učestalim pošumljavanjem u upotrebu ulaze crnogorična drvca. Stablo se nekada kitilo jabukama, narančama, šljivama i kruškama, pozlaćenim orasima i lješnjacima te slasticama od šećera i papira ili staklenim figurama ako ih je tko imao. Uza to, stavljani su papirnati lančići u bojama, zlatne i srebrne niti te lampioni i svijećice koje su se palile u najsvečanijim trenutcima. Jaslice, koje se stavljaju pod božićno drvce izravno ukazuju na događaj koji se proslavlja – noć Isusova rođenja i jasno označuju da se on rodio u štali. Nekada su se jaslice radile od gipsa, gline ili drveta, a nalazile su se samo u crkvama i bilo je pitanje časti napraviti što veće i vjerodostojnije jaslice. U njima su likovi Isusa, Marije i Josipa, pastira, trojice mudraca i njihove pratnje, a zatim vola i magarca te ovaca i deva. Prema nekim zapisima prve jaslice, u prirodnoj veličini napravio je Sveti Franjo još 1223. godine. Na jaslice ukazuje reljef Kristovog rođenja u luneti trogirske katedrale, djelo majstora Radovana. Najstarije danas sačuvane jaslice nalaze se u vrtnoj kapeli franjevaca na otočiću Košljun uz otok Krk. Načinio ih je nepoznati majstor u 17. stoljeću. U kućama se jaslice postavljaju tek od 19. st. U Hrvatskoj je poznato i koledanje uz nošenje jaslica, a početkom ovoga stoljeća jaslice postaju vrlo čest ukras crkvi kroz božićno vrijeme. Danas su jaslice našle mjesto gotovo ispod svakog božićnog drvca, jer su iz crkvi jaslice prešle i u kuće i stanove. Naravno, kućne jaslice su nekad vrlo skromne, bez mnogo likova, sadržajno upravljene samo na događaj u betlehemskoj štalici. Od božićnih ukrasa spomenimo i svijeće koje imaju dvojaku simboliku: one su znak buđenja prirode i znak svjetla koje je Isusovo rođenje donijelo svijetu.
Iako se u Hrvata običaj kićenja stabla javlja relativno kasno, kićenje doma zelenilom od davnine je uvriježen običaj i dužnost koju su obično obavljala djeca. U primorskim krajevima običaj je bio da djeca kuću ukrase grančicama kadulje, bršljana ili borovim granama, a simbolika kićenja doma zelenilom označava životnu snagu suprotnu zimskom umrtvljenju prirode. Božićno drvce, a negdje zelene grane, su osobito vidljiv božićni simbol. Okićeni borovi stoje danas po gradskim trgovima i pred javnim zgradama. U kućama i u stanovima oni su središte oko kojega se okuplja obitelj i darivaju djeca na Badnjak ili na Božić. Premda se može uočiti pretkršćanska ili nekršćanska pretpovijest tog njihovog unošenja božićnog drva ili zelenila u domove, danas su neizostavan znak slavljenja Božića. U osobit događ aj obiteljskog zajedništva spada kićenje borova u kući, a pod bor se redovito stavljaju i jaslice ili koji drugi znak Božića.
Badnjak
Badnjakom se naziva dan uoči Božića, a ime mu dolazi od riječi “bdjeti”, jer se na Badnju večer bdije pobožno čekajući Kristovo rođenje. Kako se u badnjoj noći bdije razumljiva je uloga koju ima svijetlo. Neizostavne su još iz davnina uobičajene božićne svijeće, a skoro u pravilu je kod svih Hrvata posebno za ovu priliku napravljena svijeća – svijeća voštanica. Badnji dan ili Badnjak je bogat božićnim običajima i folklornim sadržajima. Na Badnjak se u našim ruralnim hrvatskim
krajevima ženska čeljad rano ustaje da na vrijeme, do zvuka večernjih zvona uspije sve u kući i oko kuće počistiti i pripremiti obilje svakojake hrane i to nemrsne za badnju večer i mrsne za sutrašnji Božić.
Na Badnjak nema objeda, jer se posti do večeri, a jede se samo navečer, ali i tada samo nemrsnu hranu. Večera na Badnjak je posna, a izbor jela i pića osobit. Posebno priređ ena jela obilježena su kršćanskim simbolima, a blagovanje je pak isprepleteno božićnim nazdravicama i običajima koji su usmjereni društvenom i gospodarskom dobru članova obitelji. Glavno jelo je u pravilu bakalar, ili u nedostatku bakalara, neka druga vrsta ribe. U nekim krajevima se u kući peku dva različito ukrašena kruha; jedan za Badnjak, a drugi za Božić.
U drugim krajevima se peče samo jedan kruh koji na stolu treba biti od Badnjaka do Sveta tri kralja, a ovisno o pojedinim krajevima naziva se: česnica, litanja, božić, krsnica, križica i dr. što je veći tim bolje, jer je to znak obilja u idućoj godini. U južnim krajevima se frigaju uštipci ili pršurate. Muška čeljad treba na Badnjak temeljito urediti i obilno nahraniti blago, jer i ono treba osjetiti radost božićnih blagdana. Osim toga, na njima je da nabave sve namirnice te da donesu i iscijepaju dovoljna drva za naredne dane. Posebna im je dužnost da kući donesu “badnjak”, kako se, ovisno o pojedinim krajevima, zove debeli panj ili klada koji se stavlja na ognjište, ili dugačka zelena grana koja se prislanja uz zid kuće u blizini ulaznih vrata. Svi poslovi trebaju biti posvršavani do večernje Zdrave Marije (večernjeg zvona), nakon koje domaćin objavljuje početak večere. U prostoriji u kojoj se blaguje na određeni se način rasprostire slama. Ona slama koja se stavlja pod stolnjak služi za gatanje. Koja žena izvuče dulju slamku imat će dulju kudjelju. Prije nego se započne s večerom, domaćin unosi badnjak (panj) u kuću čestitajući ukućanima, a oni mu zajednički uzvraćaju čestitke. Sve ide po tradicionalno ustaljenom ritualu, koji je karakterističan za svaku pojedinu sredinu, a često i za pojedinu obitelj. Večeru je valjalo završiti u predviđenom vremenu. Poslije večere, neko vrijeme se sjedi i priča za stolom, a potom se mlađa čeljad obično zaputi prema crkvi na polnoćku, a stariji odlaze na počinak.
Polnoćka
Vrhunac badnjeg bdjenja jest proslava polnoćke. Upravo s bdjenjem je povezan niz običaja: unošenje drva “badnjaka” koje gori na ognjištu tu noć i kasnije, zatim božićne svijeće, jedne ili tri, redovito povezane trobojnicom. Bdjenje počinje uvečer, kad se obitelj okuplja oko stola, još uvijek s posnim jelima, i unošenjem badnjaka i slame kad – barem u nekim hrvatskim krajevima – domaćin pozdravlja ukućane pozdravom koji naviješta skori Božić “Faljen Isus! Na dobro vam došla badnja večer”! Na taj pozdrav slijedi odgovor: “I s tobom zajedno!” Negdje je pozdrav bogatiji sadržajem: “Faljen vam bio Isus i Marija. Čestita vam Badnjica!” Odgovor glasi: “Čestita ti bila i duša, svitla obraza ko i do sada!” U dijelu Slavonije čestitari na badnje veče ulaze u kuću i govore: “Faljen Isus! Čestita vam badnja večer i Adam i Eva”, a odgovara se: “I vi živi i zdravi bili!” Uz donošenje panja badnjaka običaj je unositi i slamu; negdje tu slamu ne prostiru samo po tlu već je stavljaju i na stol pod stolnjak, a zatim slijedi večera s osobito biranim jelima. Badnjak u gradu, sačuvao je tek dijelić seoskih tradicija, ali slavi se uz božićno drvce, uz kućne jaslice, uz pjevanje ili slušanje božićnih pjesama i uz posebno pripravljenu večeru. Najvažnije jest: bdjenje u iščekivanju polnoćke. Sudjelovanje na polnoćki smatraju važnim i oni koji ne odlaze redovito nedjeljama na misu. Takvo božićno slavljenje badnje večeri toliko je općenito kod svih hrvatskih katolika da ukazuje opću svijest o nepobitnosti i privlačivosti otajstva Božića. Ono je drago i onim ljudskim dušama koje svoje kršćanstvo nisu razvile do pune zrelosti. Božić i njih dosiže, a božićno čestitanje je izraz da prihvaćaju kršćansku poruku o miru, ako i zastaju pred porukama o Bogu i čovjeku.
Božić
Božić je blagdan mira. U mnogim krajevima je običaj da se na taj dan ide na tri mise. Prva je polnoćka, druga je rana jutarnja, a zove se pastrica, zornica ili mala misa, i obično se na toj misi ide na pričest. Treća misa se zove poldanica ili vela misa. Mlađa čeljad, a posebno djevojke, se za svaku misu presvuku u drugu svečanu haljinu. U kući na stolu treba čitavo vrijeme biti boca s rakijom i košarica sa smokvama, orasima, lješnjacima, bademima, kako svaki kraj obiluje svojim specifičnostima. Ručak je svečan i obilan, a za stolom se treba naći čitava obitelj. Do iza ručka su svi ukućani na okupu, a popodne mlađa čeljad odlazi čestitati prijateljima i znancima. Značajan je i bogati božićni jelovnik. Uz tradicionalna jela na stolu će se naći sve vrste voća, povrća i mesa, neobično obilje bilo brojem vrsta jela bilo količinom. Osobito su značajna peciva i božićni kruhovi, božićna pečenka, te hladetina. Božić se pretežno svetkuje po tradiciji intimnije, strogo unutar same obitelji. U starijoj tradiciji poznat je polaznik ili položar, prvi posjetitelj koji na Božić uđe u kuću; u nekim krajevima je to na Badnjak, Stjepanje ili Novu godinu, uz kojega je vezano više običaja i vjerovanja. On treba biti zdrav i krepak, jer to kući donosi sreću. Da se kojim slučajem ne bi dogodila “nesreća”, ukućani se obično unaprijed dogovore s nekim kršnim momkom, koji onda “slučajno” prvi uđe u kuću.Gotovi svi običaji vezani uz polaznika imaju isti cilj i smisao da se izazove radost i uopće blagostanje čitavoga doma. Božićno čestitanje najprije se događalo u kući među članovima obitelji. Zatim je obuhvatilo rođake i prijatelje, a na kraju sve mještane. Čestitanje Božića od kuće do kuće, tzv. koledanje, obavljalo se uz pjevanje božičnih pjesama, a čestitari, zvani betlehemari ili pastiri, bi primali darove. Vjernost kršćanskoj poruci Božića iskazuje se izrazima božićnog čestitanja: Faljen Isus! Čestit vam bio Bog i Božić i sveto slavno porođenje! uz odgovor: I vaša duša kod Boga bila! Ili: Čestit Božić i porođenje Isusovo! uz odgovor: Čestita ti vira i duša! Lijepa je čestitka: Na dobro ti došlo porođenje Gospodinovo! s odgovorom: I tebi, brate, i svim tvojim u kući! Svetkovanje blagdana uključuje božićni odlazak u crkvu na mise, ali i znakove izmirenja između zavađenih unutar roda ili među susjedima.
Božićni tjedan
Božićni tjedan, blagdan Sv. Stjepana, Sv. Ivana, Nevina dječica ili Mladenci te Stara godina, također su krcati božićnim događanjem koje prate osobiti pučki običaji: na Stjepanje ili Štefanje grupe mladića obilaze selo i s popratnim pjesmama čestitaju Stjepanima i Šteficama imendan; na Svetog Ivana, koji dolazi iza Stipanja, blagosivlje se vina, iznosi slama iz kuće i stavlja na voćke da bolje rode; na Nevinu dječicu, Mladence ili Herdoševo, dan iza Svetog Ivana, u mnogim je krajevima običaj da se s vrbovim šibama ljudi lagano udaraju šibanje, a nekoć i starohrvatsko “biranje kralja” te drugih narodnih dužnosnika.
Božićni običaji diljem Lijepe naše
U ovom dijelu priloga o božićnim običajima diljem Hrvatske počet ćemo s najsjevernijim dijelom naše domovine, odnosno s božićnim i adventskim običajima u Međimurju.
Međimurje
Na sam su se Badnjak ukućani rano ustajali, a žene su napravile božićni objed, pospremile dom i spravile nemrsnu hranu za večeru, budući da se na Badnjak posti. Uglavnom se jela riba, često bakalar, pekao kruh koji bi bio na stolu sve do blagdana Sveta tri kralja, a njegova je veličina simbolizirala obilje naredne godine. Muškarci su pak hranili stoku koja je također trebala biti spokojna zbog božićnih svetkovina. Također su pripremali drva za ogrjev i nabavljali hranu koju bi domaćice potom pripravljale. Nakon večere odlazilo bi se na tradicionalnu misu, polnoćku, na
kojoj bi se dočekao Božić. Stari je običaj bio unijeti na dan prije Božića tri velika panja koja simboliziraju Sveto Trojstvo i postaviti ih pored ognjišta. Iz njihove vatre palile su se svijeće, a često bi se u vatru u kojoj su ti panjevi gorjeli dodao dio gozbe i pića, a njihova bi vatra trebala donijeti mir i dobro ukućanima. Badnjakom se nazivao i samo jedan veliki panj ili pak velika zelena grana koju se obično prislanjalo uza zid, bilo s vanjske, bilo s unutarnje strane doma. Kad bi otac obitelji unosio badnjak, čestitao bi ukućanima koji bi mu potom uzvraćali. U kuću je obično otac obitelji unosio slamu koju bi se rasprostrlo po podu, simbolizirajući Isusovo rođenje u staji na slami. Slama bi se postavila pod stolom pjevajući božićne pjesme. Često su žene izvlačile slamke, koja bi uhvatila dužu, imala bi veću i bolju preslicu. Od ostatka slame pravili su se vijenci i snopovi koji su simbolizirali plodnost i dobar urod ili bi se slama postavila na stol prekrivena, najčešće bijelim, stolnjakom. Na slami se sjedilo i pričalo sve do odlaska na misu polnoćku, a često se po noći na njoj i spavalo, simbolizirajući samog Isusa. Premda je kićenje božićnog drvca star običaj, u međimurskim krajevima on nije bio raširen sve do sredine 19. stoljeća. Isprva su se kitila bjelogorična stabla, a poslije zimzelena, i to voćem, najčešće jabukama, ali i šljivama, kruškama te raznim slasticama i ukrasima izrađenim od papira, najčešće lanci te razne niti. Ispod drvca redovno su se stavljale jaslice, izrađene najčešće od drva. Isprva su bile samo u crkvama i kod imućnijih ljudi, a često je postojalo “nadmetanje” tko će napraviti ljepše jaslice. Na Božić se često odlazilo na tri mise, za početak na polnoćku na sam Badnjak na kojoj bi se dočekao Božić, zatim na ranojutarnju misu zornicu, tzv. malu misu gdje se obično pričešćivalo, a na poldanicu ili velu misu odlazilo se po danu. Na mise su djevojke često odlazile u različitim svečanim haljinama. Žene su dan prije pripremile bogati božićni jelovnik, a ručak je bio svečan i bogat te je za stolom okupljao cijelu obitelj. Jelo se voće, povrće, meso, razne pečenke, kruh, hladetinu, peciva i brojna druga jela. Poslije ručka odlazilo se čestitati rodbini i prijateljima, a potom ostalim mještanima. Koledanje ili čestitarenje činilo se pjevajući tradicionalne božićne pjesme, a čestitare bi se često darivalo. Mladići su djevojkama često kao tradicionalni božićni dar darivali tzv. božićnicu, ukrašenu jabuku. Prvi posjetitelj koji bi posjetio kuću na Božić, tzv. polaznik ili položar, trebao bi biti zdrav, krepak, veseo što bi domu donijelo srećo, a često su se unaprijed domovi dogovarali o “slučajom” posjetitelju da se ne bi izazvalo nesreću. Ako bi pak na Božić padala kiša, vjerovalo se da će uroditi sve što se okopa motikom. Naredni su blagdani također imali svoje običaje. 26. prosinca, na blagdan Svetog Stjepana, čestitao se imendan istoimenim osobama (Stjepan, Stjepko, Stipe, Stipo, Stjep, Stijep, Štef, Štefica, Stjepka, Stipica itd.) pjevajući božićne pjesme. Na Svetog Ivana, narednog dana, blagoslivljalo se vino, a slama se iznosila iz doma i postavljala na voćke da bi bolje rodile naredne godine. Na dan Nevine dječice narednog se dana često šibalo, kad bi se ljudi lagano udarali vrhovima šiba, obilježavajući bol ubijene dječice. Na misama su se blagoslivljala djeca. Na Novu godinu međusobno bi se čestitalo, ali bi ugođaj bio manje intiman za razliku od božićnog. Svršetak dvanaestodnevnice, dvanaest božićnih dana, blagdan je Sveta tri kralja ili Bogojavljenja. Na taj se dan spominjemo triju mudraca koji su darivali Isusa, odlazi se na misu, skidaju se ukrasi s bora te završava blagdansko razdoblje. Blagoslivljaju se kuće za narednu godinu, a blagoslovljenom su se vodom blagoslivljali i vrtovi te buduće ljetine. Često su božićne pjesme pjevali tzv. zvjezdari odjeveni u tri kralja noseći zvijezdu.
Istra
Božićni običaji, kršćanski narodni običaji koji se vezuju za blagdan Kristova rođenja, u Istri počinju s blagdanom sv. Lucije (13.XII), a završavaju ophodima za Sv. tri kralja (6.I. koledanje). Glavni je tradicijski blagdan u tom razdoblju Božić. Pripreme za nj počinju s Došašćem (Adventom), ide se na zornice, prije Badnjaka ili Vilije Bojže čisti se kuća i priprema kućanstvo i dr. Na dan Vilije Božje, posti se, i tek se navečer blaguju posna jela (pasutice ili fuži sa slanom srdelom, bakalarom ili verzotom, maneštra, kruh i vino, fritule i kroštule). Dok su još postojala ognjišća, na njih bi domaćin donio panj, tzv. cok, badnjak ili did, koji se potpalio na Viliju Bojžu i trebao je gorjeti do Sveta tri kralja (stalno ili pak svaki dan pomalo). Uz panj badnjak vezivala su se različita gatanja, npr. kakva će biti litina, a njegov bi se pepeo tijekom godine upotrebljavao npr. za posipanje kupusa protiv gusjenica, kao lijek za ljude, sredstvo protiv tuče i sl. Prije večere na Badnjak kućedomaćin bi u znak slavlja opalio na otvorenome pucanj iz puške ili pištolja, a kućedomaćica bi tamjanom okadila kuću, ukućane i stoku, te zapalila dušicu za pokojnike, koja je gorjela i na Božić. Tijekom večere kućedomaćin bi posuo malo od svakoga jela i prolio malo vina po coku, da bi iduća god. bila rodna i puna obilja. Ispod stola na kojem se večeralo stavljalo bi se sijeno i slama, a što se poslije blagovanja nosilo stoci da je zaštiti od bolesti i dr. Na Poreštini vrata staje dobro su se zatvarala radi zaštite od krađe slame. Vjerovalo se da će stoka kojoj se ukrade sijeno biti mršava, a ona koja se najede ukradenoga sijena debela (takvu krađu u Cerionu nazivaju oglotki). Nakon večere slijedile bi različite igre kojima se kratilo vrijeme do odlaska na polnoćku. Prilikom odlaska na misu muškarci bi pucali iz pištolja, a ponegdje bi prije odlaska nahranili stoku. Božićni se objed pripremao što bogatije. Ponegdje se božićno čestitanje obavljalo tek na Stipanje ili na Novu godinu, a ponegdje i na sam Božić, a bilo je poželjno da prvi čestitar bude muško. Na novogodišnje jutro okupili bi se dječaci te odlazili čestitati suseljanima, od kojih su tada dobivali darove, dobru ruku, obično orahe, jabuke ili lješnjake. S vremenom su otvorena ognjišta izišla iz uporabe, pa su se tako i božićni običaji donekle promijenili.
Slavonija
Božićni običaji u Slavoniji opisani su u knjizi ,,Običajnik župe Sikirevci’’, autora Josipa Markovića. „Prošla je ponoć i započeo je 24.XII., ali je još dosta dugo do zore Badnjaka. Na krevetima dječaka ,,škularaca’&rsq
