Akvakulturalna industrija čiji proizvodi potječu iz mora i oceana u budućnosti će možda biti glavni oslonac svjetskoj prehrani, proizvodima koji se baziraju na morskim organizmima te općenito socijalnoj održivosti s obzirom da čovječanstvo brojčano konstantno raste.
Industrija uzgoja morske hrane će zasigurno biti ključan faktor u budućoj opskrbi čovječanstva hranom iz mora zbog smanjenja zaliha morskih resursa. Ipak, nagli razvoj ove gospodarske grane u prethodnih 50 godina prati negativna slika o zagađenju okoliša na uzgojnim lokacijama te socijalni i/ili ekonomski pritisci koji su doprinijeli ograničenju rasta te industrije. Je li takva perspektiva o uzgoju riba i školjaka opravdana pitanje je koje se konstantno postavlja u javnosti. Prije nego odgovorimo na to kompleksno pitanje bitno je definirati negativne aspekte te potencijalna rješenja u svrhu opstanka i razvoja te industrije.
Negativni aspekti proizvodnog procesa uzgoja riba
U kontekstu onečišćenja morskog okoliša na razini Jadranskog mora raspravljamo samo o uzgoju riba. Školjkarstvo je u Hrvatskoj ekološka vrsta uzgoja samo po sebi zbog toga što se prilikom proizvodnog procesa ne dodaju nikakva hranjiva i posredstvom toga ne stvara organski otpad. Jedini negativni aspekti kod uzgoja školjkaša mogu biti zauzimanje morskog prostora i nezbrinjavanje komunalnog otpada. Ipak ti problemi su pomno definirani zakonskim regulativama, planovima upravljanja na lokalnim razinama i uspostavljanjem monitoring zona za uzgoj školjkaša na nacionalnoj razini.
Uzgoj riba u Hrvatskoj se odnosi na vrste kao što su lubin, komarča, tuna, a od 2021. i hama. Njihova se proizvodnja odvija duž cijele obalne linije, na različitim lokacijama. Proizvodnja bijele i plave ribe odvija se u kavezima koja su locirana uz priobalje Jadranskog mora. U prijelaznim vodama značajnija proizvodnja javlja se samo u estuariju rijeke Krke. Ekološke promjene koje nastaju prilikom proizvodnje ribljih organizama ovise o metodi i količini uzgoja, fizičkim, kemijskim i biološkim značajkama obalnog područja gdje se ovi morski organizmi uzgajaju.
Prilikom uzgoja ribe nepojedena hrana i feces (izmet) mogu dovesti do povećane sedimentacije organskih tvari ispod i oko lokacije uzgojnih polja te se time stvaraju određene ekološke promjene koje mogu zapravo smanjiti i/ili ograničiti proizvodnju.
Podaci o procijenjenim emisijama hranjivih tvari kao što su dušik i fosfor u morskoj akvakulturi prikazuju da akvakultura zapravo sudjeluje s vrlo malim udjelom opterećenja vodnog okoliša u odnosu na ostale izvore onečišćenja. Upotreba pesticida i antibiotika također može uzrokovati zabrinutost zbog njihovog otpuštanja u okoliš, vezano za intoksikaciju fitotoksinima ili infekcijskim bolestima. Drugi oblici onečišćenja koji dospijevaju u more te utječu na uzgoj su obično u obliku otpadnih voda iz komunalnih odvodnih sustava, balastnih voda s velikih brodova, poliaromatskih ugljikovodika iz zaštitnih premaza s brodogradilišta koji se nalaze uz more te drugih organskih onečišćenja s kopna. Ovakva vrsta onečišćenja može uzrokovati prijenos patogena u okoliš. Mnogi ekološki i socio-ekonomski problemi mogu nastati zbog totalnog iscrpljivanja prirodnog resursa uslijed velike potražnje tržišta.
Kako postupamo s morskim otpadom u Hrvatskoj?
Osim organskog i kemijskog onečišćenja veliki problem akvakulture je nepostojanje sustavnog modela zbrinjavanja otpada. Problemu morskog otpada u Hrvatskoj je zapravo potreban sustavni pristup zbog nepostojanja nikakvih podataka o njegovoj količini i trendovima nakupljanja. Isto se odnosi i na zagađenje morskih organizama mikroplastikom. Iako su napravljene pojedinačne studije o stanju otpada u moru i nakupljanju mikroplastike te njihovog utjecaja na sveukupni morski okoliš, nije definirano kako se pozabaviti tim problemom na nacionalnoj razini. Biljka Posidonia oceanica koju nazivamo i “plućima mora” jer apsorbira ogromne količine CO2 posebno je izložena negativnom utjecaju kaveznog uzgoja zbog taloženja organskog otpada.
Rješenje onečišćenja uzrokovanog kaveznim uzgojem
Postojeći problemi oko onečišćenja koje uzrokuje uzgoj riba su itekako rješivi. Nužno je naglasiti da akvakultura mora biti u dobroj interakciji s prirodnim okruženjem u kojem se nalazi. Sve kako bi što duže mogla crpiti prirodne resurse, a za čovječanstvo je itekako bitno da se ta industrija održi. U svezi s tim stavom negativan utjecaj na ostataka hrane i fecesa, ali i lijekova mogu se smanjiti tako da se hranjenje riba tehnološki precizira te da se sistematizira njegov nadzor uz manju gustoću ribljeg fonda u kavezima.
Stalnim održavanjem kaveznih konstrukcija, pametnim upravljanjem i adekvatnim zootehničkim mjerama može se spriječiti i razvoj patogena u uzgojnom okolišu, ali i općenito poboljšati higijenski uvjeti potrebni za uzgoj.
Pametnim prostornim planiranjem lokacija uzgajališta, uzimanjem u obzir položaj staništa morskih cvjetnica te uspostavom konstantnog monitoringa hidrodinamičkih uvjeta okoliša oko uzgojnog polja te raspršivanja organske tvari oko njega moguće je minimalizirati oštećenje tog ciljanog morskog staništa. Zaključak svega je da su potrebne posebne aktivnosti kako bi se efektivno iskoristio okolišni kapacitet priobalnog ekosistema za proizvodnju morskih organizama uz njegovu maksimalnu zaštitu, kako bi se minimalizirao zdravstveni rizik konzumenata te kako bi se generirao profit od ove industrije.
Ove aktivnosti bi trebale uključivati bolje alate za upravljanje priobalnim područjem u obliku inovativnih zakonodavnih okvira te integriranih prostornih planova koji uključuju sve aspekte koji utječu na uzgoj i načine procjene utjecaja akvakulture na resurse. Također je potrebno unaprjeđenje i moderniziranje proizvodne tehnologije uz dostatna financijska ulaganja uzgajivača i suradnjom malih proizvođača sa istraživačkom zajednicom.
Komunikacija uzgajivača i konzumenata na lokalnoj razini je bitna kako bi se smanjio konflikt. On se stvara prilikom iskorištavanja morskih resursa, ali i stigma koja često prati uzgoj riba u javnosti. Toj stigmi se može doskočiti edukacijom stanovništva o aktualnom stanju i trendovima lokalnog uzgoja vezanog za bolje upravljanje i operacije na uzgajalištima, posebno vezanim za hranjenje i liječenje morskih organizama, regulaciju otpadnog materijala te zadnje, ali ne manje važno, praćenje ekoloških parametara na lokacijama određenim za uzgoj.
Primjer pozitivnog pristupa industriji uzgoja morskih organizama
Zadnjih godina na globalnoj razini se razvija drukčiji pristup ovoj problematici koji je ekološki održiv. Takav pristup prikazuje se pod pojmom ekosustava. Tu metodologiju su uspostavili znanstvenici kako bi se akvakultura te ostale djelatnosti koji koriste morske i zemaljske resurse svrstale u usluge ekosustava – The Economics and Ecosystem and Biodiversity (TEEB). Ovaj sustav je uspostavljen kako bi osigurala financijska platform. Ona bi kvantificirala prirodna dobra i usluge. Također i kako bi se pozornost usmjerila na ključnu ulogu koju bioraznolikost igra u globalnoj ekonomskoj dobrobiti.
Bit ovakvog sustava je promatrati industriju uzgoja ribe i školjaka kao usluge koje mogu omogućiti napredak industrije uz poboljšanje s većim pozitivnim okolišnim učincima i socijalnim utjecajem, jačajući veze između akvakulture i okoliša koje ju okružuje te gradeći jaki ekosustavni način upravljanja, čime je moguće smanjiti negativni utjecaj. Pod pojmom usluge ekosustava podrazumijevaju se takve vrste usluga koju pruža priroda besplatno, a čovjek ih koristi. Primjeri takvih usluga su raspoloživost riba u akvatičkim ekosustavima, održavanje čistih voda i zraka i sl., a ne samo puka proizvodnja sirovih morskih plodova.
Izvor: Gospodarski kalendar
