Zakon o lovstvu: HPK traži da štete od divljači ne plaćaju poljoprivrednici

Hrvatska poljoprivredna komora (HPK) traži od Vlade Republike Hrvatske, Ministarstva poljoprivrede, šumarstva i ribarstva i Hrvatskoga sabora da u konačnom tekstu Zakona o lovstvu jasno razdvoje odgovornosti. Komora želi zaštititi poljoprivrednu proizvodnju i osigurati da trošak neadekvatnog upravljanja divljači ne padne na poljoprivrednika. Kako ističu, ovo nije borba protiv lovaca, nego borba za pravo poljoprivrednika da na svojoj zemlji proizvodi hranu.

Ako Hrvatska želi više domaće hrane, veću proizvodnju i konkurentnu poljoprivredu, onda mora zaštititi čovjeka koji tu hranu proizvodi. Ne možemo tražiti od poljoprivrednika da bude proizvođač hrane, čuvar svojih parcela, održavatelj kilometara električnih ograda i financijer zaštite od divljači – sve u isto vrijeme.

I ne možemo odgovornost za brojnost divljači prebaciti na onoga tko tom brojnošću ne upravlja. Poljoprivrednik mora zaštititi ono što može kontrolirati. Lovoovlaštenik mora odgovorno upravljati onim čime gospodari, dok država mora osigurati da sustav funkcionira. I to je jedino održivo rješenje, priopćeno je iz HPK.

Rasprava o novom Zakonu o lovstvu za hrvatske poljoprivrednike nije samo pitanje lovstva, nego pitanje zaštite njihove proizvodnje, prihoda i opstanka na zemlji. HPK ne traži ukidanje lovstva i ne traži sukob s lovcima. Tražimo odgovoran i pravedan sustav u kojemu svatko odgovara za ono što može kontrolirati. Poljoprivrednik kontrolira način na koji obrađuje svoje zemljište i ne određuje brojnost divljači, izjavio je predsjednik HPK Željko Mihelić.

Pet ključnih zahtjeva HPK-a za Zakon o lovstvu

1. Poljoprivredna proizvodnja mora biti zaštićena. Upravljanje divljači ne smije onemogućavati redovitu poljoprivrednu proizvodnju.
2. Šteta mora biti brzo i pravedno naknađena. Postupak utvrđivanja štete mora biti brz, transparentan, stručan i nepristran.
3. Razumna mjera mora biti jasno definirana. Poljoprivrednik mora unaprijed znati koje mjere mora poduzeti. Kriteriji moraju biti tehnički i ekonomski provedivi.
4. Odgovornost za brojnost divljači mora biti na onome tko njome gospodari. Poljoprivrednik ne može odgovarati za brojnost divljači koju ne kontrolira.
5. Sustav mora mjeriti rezultat, a ne samo papir. Ako se štete ponavljaju i rastu, treba preispitati učinkovitost gospodarenja divljači. Nije rješenje samo tražiti dodatne mjere od poljoprivrednika.

Detaljno obrazloženje prijedloga HPK

Radi boljeg razumijevanja stavova i zahtjeva, HPK je javnosti dao i detaljno obrazloženje svojih prijedloga.

Proizvodnja ne smije postati taoc brojnosti divljači

Poljoprivrednik ulaže svoj novac, rad i vrijeme u proizvodnju hrane. Sije, gnoji, štiti usjev, plaća gorivo i održava strojeve. Osim toga, preuzima cijeli rizik proizvodnje.

Kada divljač uništi usjev, ne nastaje samo šteta na zemljištu. Nestaju proizvodnja i prihod. Zato upravljanje divljači ne smije poljoprivredniku iz godine u godinu povećavati obveze zaštite. Takav sustav, naime, ne rješava osnovni problem – brojnost divljači i učinkovitost gospodarenja njome.

Obveze poljoprivrednika moraju biti razumne

HPK prihvaća da poljoprivrednik mora ispunjavati zakonske obveze i poduzimati razumne mjere zaštite proizvodnje. Međutim, riječ razumna mora imati stvarno značenje. Razumna mjera mora biti:

• tehnički izvediva,
• razmjerna površini i načinu proizvodnje,
• ekonomski opravdana,
• jasno propisana,
• jednako primjenjiva na usporedive situacije.

Ne može se od poljoprivrednika očekivati da preuzme trošak i posao koji u praksi znači održavanje višekilometarske zaštitne infrastrukture.

Kontrola brojnosti divljači, a ne kilometri ograda

Ako želimo trajno riješiti problem šteta od divljači, moramo rješavati uzrok, a ne posljedicu. Uzrok je brojnost divljači u odnosu na mogućnosti prostora i poljoprivrednu proizvodnju. Ograda taj problem ne rješava. Ona samo pokušava spriječiti divljač da dođe do usjeva.

Možemo postaviti 30 električnih pastira i kilometre žice. Možemo imati solarne panele, akumulatore i stotine sati godišnjeg održavanja. Ipak, divljač će i dalje biti u prostoru. Zato ograda ne može biti osnovno rješenje sustava.

Osnovno rješenje mora biti učinkovita kontrola brojnosti divljači i odgovorno upravljanje njezinom populacijom. Ne možemo cijelu Hrvatsku pretvoriti u sustav ograđenih poljoprivrednih parcela.

Ne želimo Hrvatsku ograđenih polja. Želimo Hrvatsku u kojoj je broj divljači pod kontrolom, a poljoprivrednik može slobodno proizvoditi hranu.

Tko određuje što je razumna mjera?

Ovo pitanje mora biti jasno riješeno Zakonom. Ne smije se dogoditi da poljoprivrednik tek nakon štete sazna da njegova mjera navodno nije bila dovoljna. HPK zato traži da se unaprijed propiše što je razumna mjera zaštite, prema kojim kriterijima i za koju vrstu proizvodnje.

Ako je određena mjera uvjet za naknadu štete, poljoprivrednik mora unaprijed znati što mora napraviti. Mora znati i u kojem opsegu, do kada i prema kojem standardu. Ne smije izgubiti pravo na naknadu zbog kriterija koji mu prije štete nije bio jasno i objektivno poznat.

Tko utvrđuje je li poljoprivrednik učinio dovoljno?

Ne smije postojati situacija u kojoj se tek nakon štete, bez unaprijed poznatih kriterija, procjenjuje je li zaštita bila dovoljna. HPK traži objektivan i provjerljiv postupak utvrđivanja je li poljoprivrednik poduzeo propisane mjere. Procjena mora biti dokumentirana. Osim toga, poljoprivrednik mora imati pravo na obrazloženu odluku i učinkovitu mogućnost prigovora.

Ako je mjera obvezna, tko je plaća?

Od poljoprivrednika se može tražiti električni pastir, akumulator, solarni panel te kilometri vodiča i stupova. U tom slučaju mora se jasno odgovoriti tko financira tu obvezu.

Ne može se od poljoprivrednika zahtijevati da kupi, postavi i održava zaštitnu infrastrukturu, a istodobno mu prijetiti gubitkom prava na naknadu. Upravo se to događa ako sustav naknadno ocijeni da zaštita nije bila dovoljna. Ako je takva zaštita u interesu cijelog sustava, njezin trošak ne može automatski pasti samo na poljoprivrednika.

Što je s obvezama onoga tko gospodari divljači?

Ako poljoprivrednik ima obveze, jasno moraju biti utvrđene i obveze lovoovlaštenika. Ipak, ne mogu se uspoređivati kao da su iste. Poljoprivrednik trpi stvarnu ekonomsku štetu na proizvodnji. Lovoovlaštenik, s druge strane, ima troškove gospodarenja lovištem. To nisu iste stvari.

Poljoprivrednik mora zaštititi proizvodnju od posljedica brojnosti divljači koju sam ne određuje. Onaj tko gospodari divljači mora njome učinkovito upravljati. Lovoovlaštenik stoga mora moći dokazati:

• utvrđenu brojnost divljači,
• planirani odstrjel,
• stvarno provedeni odstrjel,
• provedene preventivne mjere,
• nastale štete,
• rezultate provedenih mjera,
• postupanje kada se štete nastavljaju.

Nije dovoljno da sustav izgleda uredno na papiru ako stanje na terenu pokazuje suprotno.

Odgovornost mora pratiti kontrolu

Poljoprivrednik može kontrolirati obradu zemljišta, način proizvodnje i mjere zaštite koje su mu objektivno dostupne. Međutim, ne može kontrolirati koliko divljih svinja ima u lovištu. Ne zna ni kakva je struktura populacije niti koliko će ih tijekom noći doći na njegov usjev.

Tko kontrolira brojnost divljači, mora imati i jasnu odgovornost za upravljanje njome. Ta se odgovornost ne smije posredno prebacivati na poljoprivrednika kroz sve veće zahtjeve za zaštitom.

Novi Zakon o lovstvu mora biti pravedan prema poljoprivredniku

HPK ne traži privilegiran položaj za poljoprivrednike, nego jasne i razmjerne kriterije odgovornosti. Ako se od poljoprivrednika traži dokaz da je poduzeo sve razumne mjere, sustav mora pokazati i što je učinio onaj tko gospodari divljači. Također, ako se traži ulaganje u zaštitu, mora se znati zašto je potrebno i tko ga financira.

Ako se štete nastavljaju unatoč provedenim mjerama, sustav mora reagirati. Ne može se uvijek dodavati nova obveza poljoprivredniku kao odgovor na problem koji on nije proizveo.