Pčele proizvode vosak pomoću voskovnih žlijezda koje su smještene u parovima na unutarnjoj strani posljednja četiri članka zatka pčela radilica i jedan je od najpoznatijih prirodnih voskova.

Razvijene voskovne žlijezde imaju samo radilice, a najjače izlučivanje je od 12. do 18. dana starosti. Mogu ga izlučivati i starije kao što su zimske pčele. Za izlučivanje voska potrebna je temperatura od 20 do 30oC i dovoljno hrane jer pčele troše veće količine meda i peluda. Prije izlučivanja vosak je tekuć, ali odmah nakon lučenja pod utjecajem zraka stvrdne se u elastičnu masu od koje se oblikuju bjeličaste ljuskice. Pčele ih prednjim nogama prenose do vilice gdje ih gnječenjem i žvakanjem dorađuju da bi tako pripremljeni vosak mogle upotrijebiti za gradnju saća. Za izgradnju jedne stijenke radiličke stanice potrebno je oko 50 ljuskica, a za trutovsku stanicu oko 120.

Vosak iz košnice i postupci dobivanja

Osnovu za dobivanje vlastitog voska čini saće iz košnica bez okvira kao što su pletare, staro saće iz košnica s okvirima, vosak iz građevnjaka, vosak od mednih poklopaca prilikom otklapanja saća prije vrcanja, strugotine iz raznih dijelova košnica i sadržaj s podnica u proljeće. Tako prikupljen vosak potrebno je što prije pretopiti da ga ne napadne voskov moljac.

Postoji više načina prerade saća iz košnica u pčelinji vosak. Jedan od najjeftinijih je topljenje pomoću sunčanog topionika. Kad su vrući ljetni sunčani dani možemo ga iskoristiti za otapanje izdvojenih okvira sa saćem. Vosak dobiven na ovaj način je najkvalitetniji. Za njegovu visoku kakvoću zaslužno je polagano topljenje bez uporabe vode.

Sunčani topionik voska

Sunčani topionik sastoji se od drvenog sanduka dubokog petnaestak centimetara u koji se stavlja uložak od pocinčanog ili aluminijskog lima koji je oko 9 cm odignut od dna. Ispod limenog uloška može se staviti toplinska izolacija. Oko jedan centimetar iznad uloška dolazi uokvirena žičana mreža na koju se stavlja okvir. Odozgo se topionik zatvara okvirom od letava u koji su umetnuta dva prozorska stakla s razmakom od jednog centimetra da bi što bolje čuvali toplinu. Skuplje izvedbe imaju takozvano izo staklo. U topioniku se za vrijeme jakog sunca može razviti temperatura i do 120oC. Za postavljanje topionika biramo sunčano mjesto u zavjetrini. Voštinu koju želimo pretopiti stavljamo na mrežu. Duljina topljenja ovisi o jačini sunca i samoj voštini. Kad kapanje prestane mreža se digne i strugačem se ukloni voštani trop.

Voštani trop su u stvari kukuljice pčelinjih ličinki koje zaostaju u stanicama saća i zaostali pelud. Nakon završetka topljenja vosak se iz korita izlije u emajliranu posudu s hladnom vodom. Stvrdnuti vosak se skuplja za završno kalupljenje. Istreseni voštani trop se skuplja u sanduk i sprema za naknadno iskuhavanje uz tlačenje. Naime, u tropu još uvijek zaostanu dosta velike količine voska koji se nije uspio iscijediti bez pritiska.

Topljenje pomoću parnog topionika ne ovisi o suncu i toplim danima nego topimo kad imamo vremena ili potrebu. Parni topionik je metalni sanduk čija veličina odgovara mjerama okvira i njihovom broju koji odjednom možemo uložiti. Uglavnom se izrađuje od nehrđajućeg lima. Na dnu se zagrijava voda koja prelazi u vodenu paru. Ona prolazi između okvira i otapa vosak koji kaplje na obrubljeni lim i teće izvan topionika u postavljenu posudu. Nakon topljenja na okvirima ostaje trop koji kasnije također možemo pretopiti uz tiještenje. Parni topionik isto daje kvalitetan vosak.

Parni topionik voska

Topljenje vrućom vodom obavlja se tako da u veći neoštećeni emajlirani (ili inox) lonac do trećine ulijemo meku vodu (može i kišnica). Kad voda zavrije u nju se spuštaju kugle stisnutog saća iz građevnjaka, svijetle voštine i otpadaka. Lonac se poklopi i nakon što voda s voštinom ponovo zavrije skine se s izvora topline i ostavi stajati sve dok se u potpunosti ne ohladi. Nakon toga vodu iz lonca izlijemo i s površine dobijemo tanjur voska. Ako ima puno nečistoća koje se ne mogu ukloniti struganjem možemo ga nakon sušenja ponovo pretopiti i tekućeg procijediti kroz sito. Voštinu ili trop pretapamo u jutenoj vreći i dok je vruće opteretimo tako da vosak izađe van, a nečistoće ostanu u vreći. Osim navedenog, postoji i čitav niz drugih, manje zastupljenih načina topljenja voska kao što je topljenje u sokovnicima, tlačenje voštine kroz slamu, topljenje u električnim topionicima i drugi načini kojima su se pčelari dosjetili kroz dugogodišnju praksu. Nečistoće koje ostanu nakon topljenja je nabolje spaliti ili duboko zakopati što dalje od pčelinjaka.

Sve stručne tekstove objavljene u Gospodarskom listu u razdoblju od 2016. do 2020. godine čitajte i u našoj Digitalnoj kolekciji koju možete naručiti ovdje

Pretplatnici na sadržaj Gospodarskog lista ostvaruju pravo na besplatne savjete. Ako ste pretplatnik postavite pitanje klikom ovdje
Ako se želite pretplatiti to možete učiniti ovdje