Majska bolest kod pčela je već dosta puta spominjana u raznoj pčelarskoj literaturi, ali očito nije doprla do pčelara. Razgovarajući s kolegama dolazim do zaključka da o ovoj bolesti uopće ne vode računa.
Moram priznati da unazad nekoliko godina nisam niti ja imao drugačija razmišljanja o majskoj bolesti. Zadnjih godina, spoznajući probleme koje nam majska bolest donosi, vidim da je o istoj potrebno sve više govoriti. Konačno, ponavljanje je majka znanja. Majska bolest se kod pčela najčešće javlja u proljeće. Pojavom ove bolesti matica prestaje s leglom, ali i pčele propadaju.
Majska bolest je u stvari jedan paradoks u prirodi. Pojavljuje se kod više uzastopnih kišnih dana, a uzrok je nedostatak vode u pčelinjoj zajednici. Paradoks je jer zbog viška vode u prirodi dolazi bolest uslijed nedostatka vode u pčelinjoj zajednici.
Zbog uzastopnih kišnih dana pčele nisu u mogućnosti izlaziti iz košnice po vodu koja je u ovo vrijeme nasušno potrebna. U proljeće su uglavnom zastupljene peludne paše, a nektarne su u minimalnim količinama. Kako bi pčele proizvodile matičnu mliječ potrebna im je peludna ishrana, a opet da bi probavile pelud potrebna je voda. Računica je jednostavna. Bez kvalitetne peludne prehrane nema proizvodnje matične mliječi (hrana za maticu) i nema novog legla. Isto tako stradavaju nam i pčele zbog problema s probavom peludi te dolazi do začepljenja crijeva.
Slušam kolege pčelare zadnjih godina kako su zbog kiše i eventualno manjeg zahlađenja zajednice drastično oslabile. Uglavnom to pripisuju nedostatku unosa nektara. To je jedna od ustaljenih zabluda kod pčelara. Pčelari u tim situacijama pribjegavaju prihrani, uglavnom s šećerno-mednim pogačama. Ovdje se postavlja pitanje je li to ispravno? Naravno da nije jer nije problem samo nedostatak hrane, nego je još veći problem nedostatak vode, a sa šećerno-mednim pogačama u stvari još pogoršavamo tu situaciju. Pčelari dodaju šećerno-medne pogače, između ostaloga, zbog needuciranosti, zatim navike, a mogao bih slobodno reći i zbog vlastite komocije jer tko će po kišnom vremenu ići dodavati sirup za prihranu.
Što je ispravno?
Kako bi spriječili pojavu majske bolesti potrebno je svakodnevno obaviti prihranu s rijetkim sirupom. Omjer šećer-voda 1:1 ili čak i 1:2 u korist vode. Dnevne količine bi trebale biti otprilike 0,3-0,5 litara po zajednici. Svakako treba paziti kad i kako se dodaje sirup kako ne bi izazvali grabež. Najbolje je prihranu obaviti u večernjim satima, a još bolje je, kako je u zadnje vrijeme sve zastupljenije, dodavati sirup u najlonskim vrećicama.
Bitno je razjasniti i zašto se ova bolest javlja u proljeće kad i u ostalim dijelovima aktivne sezone imamo više kišnih dana. Kako sam već naveo, u proljeće je zastupljena peludna paša dok je nektarna u malim količinama. U ostatku aktivne sezone su uglavnom zastupljene jače peludne paše pa pčele, izvlačeći vlagu iz meda, dolaze do potrebnih količina vode za svoje osnovno funkcioniranje. Osim toga, pčelari i kad se ukaže potreba za prihranom nikada kroz ljeto neće dodavati pogače već će obaviti prihranu sirupom. To tako izgleda jer dobar dio pčelara upravlja svojim pčelinjim zajednicama po navici, ravnajući se nekim ustaljenim metodama i smatraju da nema potrebe za promišljanjem i stalnom edukacijom.
Često na svojim predavanjima i u člancima naglasak stavljam na stalnu edukaciju, na učenje pa tako i ovaj put pozivam pčelare da nikad ne pomisle da su svladali sve tehnike pčelarenja i da sve znaju. Konačno, moramo i sami sebi priznati da pčelarenje nikada nije isto dvije godine za redom. Moderno pčelarenje zbog klimatskih promjena, zbog novih znanstvenih saznanja, zbog pojave novih bolest te zbog niza drugih promjena konstantno postavlja nove izazove pred pčelare. Konačno, već je odavno poznata izreka „Jedino mijena vječna je!“.
Foto: Shutterstock
