Spajanje dviju pčelinjih zajednica u jednu možemo provoditi tijekom cijele godine. Najčešće se provodi u proljeće ili jesen, ali ove godine ponegdje moramo spajati i ranije kako bi poneke dovoljno ojačali za prezimljavanje.
Spajanje zajednica radimo i kad neka ostane bez matice, a sama nije dovoljno jaka da bi uzgojila drugu ili je nemamo za dodati. Isto tako se može dogoditi da jedna ili više zajednica na pčelinjaku ima premali broj pčela da bi prezimila ili se stigla samostalno razviti do normalno jake, iako ima maticu. Inače, pčelinje zajednice spajamo kad prije glavne paše želimo dobiti vrlo jake zajednice koje su je sposobne iskoristiti u većoj mjeri nego da ostanu svaka za sebe.
Opće je poznato da jake i vrlo jake zajednice bolje iskorištavaju obilnu pašu od normalno razvijenih zajednica. Razlog je u tome što veći broj pčela u košnici daje i veći postotak sakupljačica u odnosu na kućne pčele. Isto tako brojčano jače zajednice sigurnije prežive zimu uz racionalniju potrošnju hrane. Pčelari početnici u želji za što većim brojem košnica često izbjegavaju spajanja čime si samo nanose štetu. Na taj način slabe zajednice i u proljeće i u jesen zahtijevaju puno više posla. Također, njihovo prezimljavanje, preživljavanje i proljetni razvoj često su upitni.
Uzrok slabosti
U slučaju kad spajamo neku slabiju zajednicu s jačom moramo biti sasvim sigurni da brojčana slabost nije posljedica neke bolesti odraslih pčela ili legla. Zato prije spajanja slabiju zajednicu moramo pomno pregledati. Ako smo početnici i nismo sigurni u ono što vidimo u košnici, moramo pozvati iskusnijeg pčelara ili veterinara kako spajanjem ne bi proširili bolest po pčelinjaku, ali i na druge u okolici. Najčešće bolesti koje tijekom godine oslabljuju zajednicu su američka ili druge gnjiloće pčelinjeg legla, vapnenasto leglo, nozemoza i varooza. Mogu biti i druge manje učestale bolesti koje se godinama nalaze u košnicama bez vidljivih znakova, ali nam cjelokupni pčelinjak stagnira ili polako slabi. Iz navedenog proizlazi da zajednice spajamo samo onda kad je siguran uzrok slabosti loša matica ili kao ove godine neuobičajeno slaba paša.
Ipak, često je krivac sam pčelar koji u želji za što većim brojem zajednica radi premale ili prekasne umjetne rojeve. Odnosno, nastoji sačuvati slabe prirodne. Na to se nadoveže loša paša ili suša, pa kasnijim prihranjivanjem zajednice ne stignu nadoknaditi izgubljeni razvoj. Slabe zajednice češća su meta grabeža, a naročito u jesen tihog grabeža, kad ostanu bez meda i mogućnosti samostalnog prezimljavanja.
Ispravno spajanje
Kako bi spajanje dviju zajednica gotovo sigurno uspjelo i bilo svrsishodno, moramo se držati osnovnog pravila. To je da uvijek slabiju zajednicu pripajamo jačoj bez obzira na koji ih način spajamo. Razlog leži u tome što se pčele iz slabije zajednice lakše prilagođavaju organizaciji rada u jačoj zajednici. U suprotnom, ako spojimo dvije slabe zajednice u jednu, one nastave sa svojim načinom rada. Tada opet imamo slabu zajednicu. To je najčešći slučaj kad je uzrok slabosti loša matica koja ne može povećati svoju nesivost bez obzira na povećan broj pčela pa snaga zajednice i dalje stagnira ili opada. Prije spajanja moramo iz zajednice koju pripajamo oduzeti maticu. Samo spajanje najbolje je provesti navečer, kad prestane izlijetanje pčela. Tako se pčele preko noći smire, a dio ih se polako upoznaje. Spajanje zajednica najčešće provodimo na sljedeća dva načina.
Prvi način spajanja
Ovaj način spajanja pčelinjih zajednica možemo primijeniti kod košnica čija konstrukcija to dozvoljava, a to su nastavljače i pološke. Moguć je i kod AŽ lisnjača, ali zahtijeva više truda.
Samo spajanje obavljamo preko lista novinskog papira. Sastoji se u tome da dvije zajednice koje spajamo razdijelimo listom novinskog papira. Kod košnica nastavljača skinemo poklopnu dasku, ventilacijsku mrežu ili matičnu rešetku i neposredno iznad okvira plodišta stavljamo jedan list novinskog papira koji prekriva cijeli nastavak i onemogućava prolaz pčelama pokraj njega.
Papir na nekoliko mjesta probušimo tankim šiljkom kao što ima olovka, vilica, čačkalica, vilica za otklapanje saća ili zarežemo skalpelom. To radimo zato da pčelama olakšamo početak grizenja papira preko kojeg će kasnije prijeći u drugi nastavak. Bitno je da su rupice manje od tijela pčele tako da se one ne mogu odmah provući kroz njih. Na tako pregrađen nastavak stavljamo nastavak zajednice koju pripajamo, svakako bez matice ako je bila prisutna u njoj. Nakon toga košnicu pokrivamo, a leto suzimo prema snazi nove zajednice. Tada pčele počinju gristi postavljeni papir pri čemu se polako združuju i međusobno upoznaju.
Nakon nekoliko dana kad vidimo da su pčele mirne i normalno izlijeću, košnicu otvorimo, uklonimo preostali papir. Okvire s leglom iz pripojenog nastavka premjestimo u sada zajedničko plodište. Pazimo na raspored legla tako da ostane cjelovito. Preostale okvire spremimo, a dodani nastavak uklonimo. Ostavljamo ga jedino u slučaju kad je nova zajednica dovoljno jaka da ga ispuni. U pološki na ovaj način spajamo tako da okvire s leglom složimo s jedne strane. Papir kojim odvajamo preostali prostor također probušimo i pričvrstimo na okvir koji dobro prianja uz stijenke tako da pčele ne mogu prolaziti pokraj njega. U odvojeni prostor smjestimo okvire s pčelama bez matice iz zajednice koju pripajamo, a ako postoji leto zatvaramo ga. Nakon nekoliko dana kad vidimo da su se pčele smirile također pristupamo objedinjavanju legla.
Drugi način spajanja
Kod spajanja na ovaj način pokušamo mirise pčelinjih zajednica na kratko vrijeme zamijeniti nekim stranim, za obje zajednice nepoznat. Tako se pčele međusobno ne razlikuju da su iz različitih zajednica.
Samo spajanje provodimo na način da pčele iz obiju zajednica lagano poprskamo nekom mirišljavom tekućinom i oprezno nadimimo hladnim dimom. Nakon toga iz slabije zajednice oduzmemo maticu. Zatim okvire s pčelama i leglom, ako ga ima, izvadimo iz košnice i dodajemo zajednici kojoj pripajamo. Stavljamo ih na mjesto praznih okvira u jačoj zajednici, a ako nema praznih tada vadimo okvire s medom i oslobodimo prostor ili ih slažemo u dodani nastavak.
Pri tome također moramo voditi brigu o rasporedu legla kako ga ne bi razmjestili po čitavoj košnici nego zadržali prirodan oblik. Pčele s preostalih okvira iz slabije zajednice ponovno poprskamo i zatim četkom lagano ometemo u jaču. Kad smo preselili sve pčele, staru košnicu sklonimo, a novu zajednicu još jednom lagano poprskamo mirisnom tekućinom i nadimimo kako bi se mirisi bolje izjednačili unatoč jakom brujanju pčela. Nakon toga košnicu zatvorimo, suzimo leto i u hranilicu ulijemo šećerni sirup. Količinu sirupa procjenjujemo na onu koju su pčele u stanju do jutra prenijeti u okvire.
Ovu prihranu ponavljamo sljedećih nekoliko večeri uzastopno. To je vrlo bitno iz razloga što će preko dana određeni broj starijih pčela lutati u potrazi za prijašnjom košnicom i pri tome se zalijetati u druge što može uzrokovati grabež. Kao mirišljava tekućina koju koristimo kod ovog načina spajanja može poslužiti razblažena rakija intenzivnog mirisa ili voda u kojoj smo neko vrijeme potopili bosiljak, lavandu, ružmarin ili neku drugu aromatičnu biljku. Moguće je upotrijebiti i ocat (vinski ili jabučni) koji je također potrebno razblažiti vodom.
Pojačavanje zajednica s pčelama
Mogli bismo reći da jedan vid spajanja zajednica predstavlja i pojačavanje zajednica odraslim pčelama. Ponekad na pčelinjaku držimo i košnice s nepokretnim saćem. Najčešće su to pletare zbog lakšeg prezimljavanja i dobivanja jakih ranih proljetnih rojeva, a ujedno pčelinjaku daju tradicijski izgled. Uz pletare, pčele možemo držati i u različitim drvenim sanducima ili dubinama, šibljarama i sličnim, sada muzejskim, pčelinjim stanovima. Kako ove košnice nemaju pokretno saće ne možemo ga postupno mijenjati kroz tri do četiri godine. Djelomično se zamjenjuje podrezivanjem u proljeće, ali najveći dio u sredini gdje se nalazi leglo ostaje nepromijenjen i vremenom prestar za odgajanje zdravog mladog legla. Zbog toga pčele iz tih košnica moramo preseliti u neku drugu.
Nekada se to radilo u jesen postupkom koji nazivamo iskucavanje. Razlog kasnog preseljenja leži u tome što tada u košnici nema legla ili ga je vrlo malo, a ono nakon istjerivanja pčela sigurno propada. U ovom postupku dobijemo mnoštvo odraslih pčela različite dobne strukture. Njima možemo pojačati slabije ili dodatno ojačati ostale zajednice na pčelinjaku. Pojačavanje možemo raditi i oduzimanjem pčela iz jakih zajednica, slično kao kod pravljenja paketnih rojeva.
Postupak pripajanja isti je kao i dva prethodna samo što dodajemo pčele bez okvira. Naravno da i ovdje maticu treba odstraniti. Kako bi dodanim pčelama olakšali prihvat, u novoj zajednici dodajemo nekoliko praznih okvira na koje će se popeti dok ne progrizu papir i ujedine se s domaćim pčelama. U slučaju da je vrijeme kad spajamo zajednice nepovoljno, suho, vjetrovito uz slabu pašu, a zajednica kojoj pripajamo jaka, dobro je maticu koju ostavljamo staviti u kavez i objesiti među okvire. Otvor na kavezu zatvorimo šećernom pogačom. Pčelama će trebati nekoliko dana da oslobode maticu što je dovoljno da se pridodane postupno upoznaju s njom kroz kavez. Također je dobro nakon sređivanja legla zajednicu dohraniti rjeđim šećernim sirupom.
