Peradarska proizvodnja ima vrlo važnu ulogu u globalnom osiguranju dostatne količine hrane za prehranu sve brže rastućeg broja stanovnika u cijelome svijetu. Soja i riblje brašno su tradicionalno glavni izvori bjelančevina u hrani za perad, no zbog sve viših cijena i s vremena na vrijeme nedostatne opskrbe, neizbježno je da se sve više razmatraju alternativni izvori bjelančevina u hrani za perad u bliskoj budućnosti, a koji se mogu proizvoditi lokalno i dostupni su kroz veći dio godine.
Pred nutricionistima i tvorničarima stočne hrane je veliki zadatak iznaći cjenovno povoljniji izvor bjelančevina u hranidbi peradi koji bi djelomice ili u potpunosti zamijenio gore navedena krmiva.
Stočni grašak
Stočni se grašak prvenstveno uzgaja u umjerenim klimatskim područjima, ali se kao dodatak stočnoj hrani koristi u cijelom u svijetu. Trend upotrebe zrna stočnog graška u stočnoj hrani značajno se povećao u Europi nakon zabrane korištenja mesno-koštanog brašna, te GMO sojine sačme i porasta njezine cijene. Na hranjivu vrijednost zrna stočnog graška utječe sorta, vrijeme sjetve i agrotehničke mjere tijekom uzgoja. U zrnu stočnog graška ima oko 23% sirovih bjelančevina koje su visoko probavljive i imaju izvrstan aminokiselinski profil, osobito se to odnosi na lizin (1,67 %), kojeg ima više nego u zrnu soje. Kao i većina mahunarki ima niži sadržaj sumpor-aminokiselina metionina (0,28 %) i cistina (0,22 %).
Dostupan sadržaj energije zrna stočnog graška je sličan onoj kod ječma i iznosi oko 2600 kcal/kg. U zrnu stočnog graška nalazi se oko 1,4 % sirove masti i 5,5% sirovih vlakana. U odnosu na većinu žitarica, zrno stočnog graška ima relativno visok sadržaj škroba, no probavljivost mu je relativno niska kod nekih vrsta graška. Probavljivost se donekle može povećati suhim zagrijavanjem i usitnjavanjem zrna stočnog graška ili dodavanjem enzima.
Zrno stočnog graška može biti vrijedan izvor energije i bjelančevina za različite vrste peradi. Za razliku od cjelovitog zrna soje, koje mora biti prethodno toplinski obrađeno za korištenje u hranidbi peradi, jare sorte stočnog graška imaju niske razine inhibitora tripsina, te one mogu biti uključene u hranidbu bez zagrijavanja. U hranidbi kokoši nesilica se može uključiti do 10 % zrna stočnog graška, a u hranidbi brojlera i hibridnih purana do 20 %. Upotrebom određenih enzima može se povećati probavljivost bjelančevina zrna stočnog graška.
Uljana repica
Uljana repica zbog svoje relativno niske cijene u odnosu na druge uljarice i dobre adaptabilne sposobnosti na različite uvjete uzgoja, najraširenija je uljna kultura u Europi. Kultura uljane repice ima veliku plodorednu vrijednost, jer rano napušta tlo i omogućuje pravovremenu obradu tla za sljedeći usjev, a i sjetvu postrnih usjeva. U proizvodnji ulja iz uljane repice ostaju velike količine sačme i pogače uljane repice koja predstavlja dobar izvor sirovih bjelančevina (od 30 do 35 %).
Zbog relativno visokog sadržaja omega-3 masnih kiselina nusproizvodi uljane repice ulje, sačma i pogača mogu se koristiti u hranidbi peradi, a u svrhu obogaćivanja peradskih proizvoda omega-3 masnim kiselinama, odnosno smanjenje PUFAn6/PUFAn3 omjera u obroku ljudi. U hranidbi tovnih pilića, purana i gusaka preporučuje se upotreba do 10% sačme i pogače uljane repice, a u hranidbi kokoši nesilica do 8%.
Tikva uljanica
Tikva uljanica (golica) je plemenita varijanta stočne tikve. Na osnovu izgleda sjemena razlikuju se tikva uljanica – golica koja je bez ljuske i uljana tikva s ljuskom čije su sjemenke pokrivene čvrstom, bijelom ljuskom. Najvažniji sastojci tikve uljanice su ulje, bjelančevine i vitamini, prije svega vitamin B. Postupkom dobivanja ulja stvaraju se ostaci koji i dalje sadrže određenu količinu ulja, te drugih važnih sastojaka. Masa koja ostane nakon prešanja i izdvajanja ulja se naziva bučina pogača. Ostatak ulja nakon prešanja do gotovo 10 % daje pogači visoku ješnost, a iznimno visok udio proteina (57-60 %), pogaču ističe za proteinsko krmivo u hranidbi peradi u količini do 10 % u krmnim smjesama.
