Gumboro bolest ili zarazna bolest burze

Zarazna bolest burze je virusna, imunosupresivna bolest pilića, karakterizirana proljevom, krvarenjem u mišićima i upalom Fabricijeve burze, a rasprostranjena je u cijelom svijetu. Uzročnik je Avibirnavirus iz porodice Birnaviridae koji je znatno otporan na različite nepovoljne okolišne uvjete.

Bolest smanjuje otpornost ptica, pa su osjetljivije na infekciju drugim uzročnicima te smanjuje imuni odgovor na redovna cjepiva što može dovesti do visokog pobola i smrtnosti u jatu. Prvo izbijanje bolesti opisano je 1962. godine u Sjedinjenim Američkim Državama (SAD) u saveznoj državi Delaware u području Gumboro pa se bolest još naziva i Gumboro bolest. Današnji naziv bolesti je zarazna bolest burze (engl. infectious bursal disease – IBD).

Jeste li znali?

Kod ptica je Fabricijeva burza (lat. bursa cloacalis ili bursa fabricii) specijalizirani epitelni i limfoidni organ zadužen za proizvodnju krvnih stanica, a nalazi se s gornje strane nečisnice (kloake). Sastavni je dio imunološkog sustava kod ptica neophodan za razvoj B-stanica. Ovaj organ je aktivan kod mladih ptica, a nestane, tj. atrofira u dobi od 6 mjeseci.

Znakovi bolesti

Vrijeme od ulaska virusa u organizam do prve pojave kliničkih znakova naziva se inkubacija, a iznosi 3 dana. Bolest se javlja u dobi od 3 do 6 tjedana života kao blaga (supklinička) ili jaka akutna klinička infekcija. Klinički znakovi nisu specifični, a u akutnom obliku naglašen je opći infekcijski sindrom (odbijanje hrane, depresija, nujnost, nakostriješenost perja, drhtanje i slabost). Prisutan je bjelkast i pjenušav proljev, dehidracija i kljucanje nečisnice (kloake). Bolest je vrlo prijemčljiva, a širi se izravnim i neizravnim kontaktom te onečišćenim predmetima, hranom, vodom i drugim.

Bolest se najčešće javlja u prikrivenom (subkliničkom) obliku gotovo bez značajnjih znakova. Primjećuje se samo zaostajanje u rastu i raslojenost jata. Neki sojevi virusa mogu uzrokovati smrtnost oko 60 % u pilića starijih od 3 tjedna. Osim klasičnih sojeva, pronađeni su još dva, serotip 1 virusa zarazne bolesti burza koji je pronađen u peradi iz SAD-a (Delmarva) i serotip 2. U Nizozemskoj je prije četrdesetak godina izoliran visoko virulentni soj. Iz Europe ovi vrlo virulenti sojevi virusa zarazne bolesti burze su se proširili svijetom (Afrikom, Azijom i Amerikom), a kasnije (2008. godine) pronađene su nove varijante virusa u SAD-u. Klasični soj virusa uzrokuje približno 10-50 % smrtnosti s tipičnim znakovima i oštećenjima tkiva. Visoko virulentni sojevi uzrokuju približno u 50-100 % smrtnost.

U kokoši kojima je apliciran izolat serotipa 2,  bez obzira na vrstu (kokoš ili puran) iz koje je virus izoliran, nisu primijećeni klinički znakovi niti veća oštećenja tkiva, ali je nastupio imuni odgovor. Infekcije serotipom 1 rasprostranjene su diljem svijeta i javljaju se u svim većim područjima za proizvodnju peradi. Sva jata su izložena virusu tijekom ranih faza života, bilo prirodnom izloženošću ili cijepljenjem. Klinički slučajevi su rijetki u Sjedinjenim Državama jer su infekcije modificirane protutijelima ili su uzrokovane varijantnim sojevima koji ne uzrokuju kliničku bolest.

Otpornost virusa na toplinu i dezinficijense objašnjava dugo preživljavanje u okolišu. Virus može preživjeti u crvima brašnarima (Alphitobius diaperinus) kojih ima u peradnjacima, čak i 8 tjedana nakon izbijanja zaraze.

Dugotrajni pad otpornosti u zaraženih pilića može dovesti do gangrene kože, upale jetre (s uklopinama), slabokrvnosti i sekundarnih infekcija različitim uvjetno patogenim bakterijama (npr. Escherichia coli), ali i do neuspjeha cijepljenja protiv drugih bolesti koja se provode na farmama. Jedina vrsta životinja za koje se zna da razvijaju jasnu kliničku bolest nakon izlaganja virusu su kokoši, a u purana su često pronađena protutijela te blaži oblik bolesti.

Virusom se mogu zaraziti još prepelica, fazan, patka i vrabac. Virus se ne prenosi na ljude. Sumnja na bolest se može postaviti na temelju kliničkog i patoanatomskog nalaza, a točna dijagnoza bolesti se postavlja izdvajanjem virusa koja se ne koristi kao rutinska metoda i serološki, tj. određivanjem protutijela. Najprihvatljiviji materijal za otkrivanje virusa je burza, a trenutno najtočniji test je lančana reakcija polimerazom (RT-PCR). Dostupni su komercijalni testovi za otkrivanje protutijela ELISA i serum neutralizacijski test pomoću kojeg se mogu razlikovati serotipovi i njihove varijante. Liječenje se ne provodi.

Pomažu li preventivne mjere?

Uobičajene preventivne mjere nisu dostatne za sprječavanje pojave i širenja bolesti pa se redovito cijepljenje uspješno koristi za sprječavanje bolesti. Rasplodna jata se intenzivno cijepe živim i inaktiviranim cjepivima kako bi se pasivno prenijele visoke razine majčinih protutijela na potomstvo. Rasporedi cijepljenja potomaka razlikuju se ovisno o vrsti hibrida i namjeni te dostupnosti cjepiva. Komercijalno dostupna cjepiva uključuju živa (oslabljena ili atenuirana), virusno vektorirana rekombinantna i inaktivirana cjepiva.

U jatima rasplodnih nesilica i roditeljskim jatima cijepljenje se provodi nekoliko puta tijekom proizvodnog ciklusa i to već u dobi od 3 tjedna aktivnim cjepivom u vodi za piće, a zatim inaktiviranim cjepivom u dobi od 16 do 20 tjedana. Djedovske linije se prvi put vakciniraju u dobi od 1 do 2 tjedna života,  potom u 3. tjednu života te u dobi od 16 do 20 tjedana.

Izvor: Gospodarski kalendar