Osnovne prednosti inkubatora pred kvočkama su neovisnost o sezoni (proljeće, ljeto), veliki raspon kapaciteta, veća higijena i smanjeni troškovi uslijed velike produktivnosti ljudskog rada.

Postupak dezinfekcije jaja

Sva se jaja prije inkubacije moraju dezinficirati, jer se na površini ljuske nalaze milijuni raznih mikroorganizama, od kojih bi neki mogli biti opasni za proces inkubacije i nadalje za zdravlje izvaljenih pilića. Proces dezinfekcije se može obaviti u posebnim prostorijama, posudama ili u samim inkubatorima. U slučaju korištenja jednog ili više inkubatora manjeg kapaciteta dezinfekciju jaja je najpraktičnije obaviti u njima.

Dezinfekcija rasplodnih jaja se u našim uvjetima, najčešće obavlja pomoću formalinskih para, koje imaju izvrstan dezinfekcijski učinak. Formalinske pare moraju djelovati na jaja oko pola sata pri temperaturi od 25- 37 °C u str°go zatvorenom (zabrtvljenom prostoru). Nakon toga se jaja brzo provjetravaju i stavljaju u uvjete inkubacije. Optimalnu koncentraciju formalinskih para postižemo tako da za 1m3 prostora, u kojem će se vršiti dezinfekcija, uzmemo 34 ml formalina (40% otopina), 20 ml vode i 18-20 g hipermangana (kalijeva permanganata).

Kada ove dvije kemikalije pomiješamo, nastupa trenutna reakcija uz obilno stvaranje formaldehidnih para i uz oslobađanje topline. Praktično se to izvodi tako da u neku keramičku ili nehrđajuću metalnu posudu stavimo, prema kubaturi prostora za dezinfekciju, hipermangan, preko koga prelijemo odmjerenu količinu formalina i odmah zatvaramo komoru za dezinfekciju (ili inkubator). Prethodno treba provjeriti da su na inkubatoru svi otvori za ventilaciju zatvoreni. Nakon pola sata uključujemo ventilaciju, ili u komori za dezinfekciju, ili u inkubatorima. Ako ćemo inkubirati jaja skladištena na temperaturi od 15-18 °C, prije ulaganja u inkubator treba ih predgrijavati 5-10 sati u prostoru temperature 24-26 °C kako bi izbjegli pojavu naglog ovlaživanja (znojenja) i time omeli normalan početak inkubacije.

Prirodna inkubacija

Kada se skupi određeni broj jaja pristupamo nasađivanju kvočki. Ako su neke kokoši prije prokvocale, ne treba im dati da sjede na pravim jajima, već im podmetnuti manje vrijedna jaja (sitnija ili prevelika). Ako na gospodarstvu imamo više kvočki, potrebno ih je sve pokušati nasaditi u približno isto vrijeme (dan-dva), kako bismo imali i valjenje u isto vrijeme, a time i lakši odgoj mladih pilića. Takvim postupkom nastavljamo u iduća dva do tri dana, do kada bi većina kokoši trebala ostati sjediti u gnijezdu i nakon otkrivanja. Tada uklanjamo lažna jaja i sve kokoši (i one koje su prije same prokvocale) nasadimo s po 12 do 15 jaja. Tijekom sjedenja na jajima kokošima trebamo svakodnevno osigurati svježu vodu i hranu, te kontrolirati gnijezda radi uklanjanja eventualno razbijenih jaja.

Sve kokoši koje nisu prokvocale do trenutka kada sakupimo dovoljan broj jaja treba na to pokušati prisiliti na slijedeci nacin: u peradnjaku stvoriti polumrak, kokošima osigurati odvojen (intiman) smještaj u gnijezdu, poklopiti ih s košarama ili drugim napravama koje im onemogucuju izlazak iz gnijezda, a da se ne uguše. U gnijezda prije toga treba staviti nekoliko lažnih jaja. Prvi dan nakon što kokoši zatvorimo u gnijezda ne puštamo van, dakle taj dan ne piju niti ne jedu. Drugi dan ih puštamo da jedu i piju iz hranilica i pojilica koje su smještene uz gnijezda u dva navrata po pola sata.

Umjetna inkubacija S obzirom na smještaj, jaja inkubatore dijelimo na jednoslojne i višeslojne. U jednoslojnima se jaja nalaze u jednom sloju (razini), a to su uglavnom inkubatori maloga kapaciteta do stotinjak jaja, koji se koriste za proizvodnju jednodnevnog podmlatka peradi na obiteljskim gospodarstvima. Višeslojni inkubatori imaju ugrađene ladice u dva ili više slojeva, a kapacitet im se kreće od nekoliko stotina do više stotina tisuća jaja. Jaja se u inkubatore mogu smjestiti u dva osnovna položaja, i to položeni ili ležeći položaj, te kosi, odnosno uspravni položaj u odnosu na dulju os jajeta. U malih, jednoslojnih inkubatora jaja se stavljaju u ladicu u ležećem položaju, odnosno na jednak način kao što su jaja smještena ispod kvočke. Tim položajem uvjetovano je i okretanje jaja tijekom inkubacije, i ono se obavlja uglavnom na dva načina. Jedan način je ručno pojedinačno okretanje jajeta za 180° oko horizontalne (dulje) osi, ili se jaja okreću pomoću valjaka na koje su položena, pomicanjem cijele ladice. U ovakvim inkubatorima jaja ostaju na istom mjestu cijeli tijek inkubacije, pa se tu vale i pilići. Kod svih drugih inkubatora jaja se stavljaju u ladice s perforiranim dnom s točno dimenzioniranim rupama za svako jaje ili u ladice sa žlijebovima. Kod stavljanja jajeta u te rupe obavezno treba tupi kraj (tamo gdje je zračna komorica) okrenuti prema gore.

Uvjeti držanja jaja u inkubatoru

Kokošja jaja u inkubatoru ostaju u prosjeku 21 dan. To vrijeme ona mogu provesti u jednom prostoru (jednoslojni i jednostavniji višeslojni inkubatori) ili se 18. dana sele u drugi prostor istog inkubatora, ili drugi izdvojeni dio inkubatora.

Osnovni uvjeti koji se moraju ostvariti u inkubatoru za normalan razvoj zametka u jajetu su temperatura zraka, relativna vlaga zraka, ventilacija i okretanje jaja. Ovi uvjeti u osnovi su jednaki za sve vrste peradskih jaja. Optimalna temperatura unutar jajeta za razvoj kokošjeg zametka je 37.8 °C u prvih 18 dana inkubacije, zatim 37.5 °C u zadnja tri dana. Za dobar uspjeh valjenja u zraku inkubatora moramo osigurati optimalnu količinu vlage, što izražavamo takozvanom relativnom vlažnošću. U predvalioniku se optimalna relativna vlažnost zraka kreće 50-60 %, dok u valioniku treba postići 75-80 %.

Opće je poznata činjenica da kvočka miješa i okreće jaja svakodnevno desetak i više puta. Sličnu radnju moramo izvoditi i u inkubatorima, i to u jednoslojnim pet i više puta dnevno, dok se to kod automatskog okretanja obavlja u prosjeku svaka dva sata. Od 18. dana inkubacije, jaja više ne treba okretati. U tijeku inkubacije potrebno je pratiti razvoj zametka, odnosno ustanoviti oplođenost uloženih jaja. To se radi takozvanim lampiranjem; pregledom jaja kroz koja se propušta uski snop jake svjetlosti u zamračenoj prostoriji. Na taj način može se kroz ljusku nazrijeti sadržaj jajeta. Većina tehnologa lampiranje vrši 18. dan kod prebacivanja jaja iz valionika u predvalionik, međutim već se sedmog dana, s velikom sigurnošću, može ustanoviti prisutnost ili nedostatak zametka u jajetu. Tada neoplođeno jaje izgleda posve svijetlo s laganom sjenom u centru (žumanjak), dok u oplođenog jajeta uočavamo jasno izraženu tamnu točku promjera 1 cm iz koje se granaju slabije vidljive grančice. Nakon 21 dana inkubacije u prosjeku bi trebali od 100 uloženih kokošjih jaja dobiti 80-84 pilića sposobnih za normalni uzgoj. Nakon što su iz inkubatora izvađene ladice s pilićima, predstoji nam posao sortiranja i spremanja pilića za transport do peradnjaka. Sortiranje pilića znači odvajanje zdravih od svih koji imaju deformaciju ili koji drugi nedostatak. Najčešće greške na izvaljenim pilićima su mokri i slabo pokretljivi pilići, mokar trbuh s nezaraštenim pupkom ili s ostatkom žumanjka koji viri kroz pupak (umbilicus), deformirane noge, kljun ili cijela glava, slaba pokrivenost nekih dijelova tijela pahuljicama, te jako sitni, slabo pokretni pilići s prilijepljenim dijelovima ljuske. Sve poslove oko sortiranja, skladištenja i pripreme pilića za transport treba obaviti u prostoriji zagrijanoj na 25-27 °C kako ne bi došlo do njihovog pothlađivanja, čime im se smanjuje vitalitet i preživljavanje u prvim danim uzgoja.

 

Sve stručne tekstove objavljene u Gospodarskom listu u razdoblju od 2016. do 2020. godine čitajte i u našoj Digitalnoj kolekciji koju možete naručiti ovdje

Pretplatnici na sadržaj Gospodarskog lista ostvaruju pravo na besplatne savjete. Ako ste pretplatnik postavite pitanje klikom ovdje
Ako se želite pretplatiti to možete učiniti ovdje
Prethodni članakSmijem li imati OPG i registrirati d.o.o.?
Sljedeći članakSusjedova izmišljena tužba za ometanje posjeda
Avatar
Redoviti profesor Sveučilišta u Zagrebu zaposlen na Agronomskom fakultetu Zagreb od 1994. godine. Kao autor ili koautor objavio je pedesetak indeksiranih radova, te tridesetak stručnih i popularnih članaka, sveučilišni udžbenik i jednu monografiju. Voditelj nekoliko znanstvenih i stručnih projekata. Već dvadeset godina radi na zaštiti hrvatskih izvornih pasmina peradi, kokoši hrvatice i zagorskog purana. Zlatko Janječić rođen je 21. studenoga 1969. godine u Sisku, gdje je završio osnovnu i srednju školu. Na Agronomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu diplomirao je 1994. godine na smjeru Stočarstvo. Tijekom studija sudjelovao je u obrani Domovine. Magistrirao je 1998. godine, a doktorsku disertaciju obranio 2002. godine. Od 1994. godine radi kao znanstveni novak u Zavodu za specijalno stočarstvo, te od 1997. godine do danas na Zavodu za hranidbu životinja. U znanstveno-nastavno zvanje asistenta izabran je 1998. godine, u zvanje višeg asistenta 2002. godine, u zvanje docenta 2005. godine, a u zvanje izvanrednog profesora 2009 godine. U znanstveno zvanje znanstvenog savjetnika izabran je 2011. godine, a u nastavno zvanje redovitog profesora 2014. godine. Do sada je objavio pedeset znanstvenih radova, od kojih je 11 radova iz skupine a1, 38 radova iz skupine a2 i 1 rad iz skupine a3. Uz navedeno, dr. sc. Zlatko Janječić autor je ili koautor 3 znanstvena rada objavljena u nacionalnim znanstvenim časopisima koji nisu svrstani u skupine a1, a2 i a3, te 17 znanstvenih radova recenziranih i objavljenih u zbornicima radova s domaćih znanstvenih skupova. Dr. sc. Zlatko Janječić aktivno je sudjelovao na 13 međunarodnih i 29 nacionalnih znanstvenih skupova. Bio je voditelj jednog i suradnik na šest nacionalnih znanstvenih projekata. Član je međunarodnog znanstvenog društva – WPSA. Uvođenjem novog programa bolonjskog studija nositelj je jednog i suradnik na šest modula preddiplomskog studija (Bs), te nositelj dva modula i suradnik na dva modulu diplomskog studija (Ms), od kojih se većina izvodi na više različitih studija na Agronomskom fakultetu u Zagrebu. Koordinator je na dva modula koje predaje na Veleučilištu Marko Marulić u Kninu. Na poslijediplomskom doktorskom studiju Poljoprivredne znanosti nositelj je jednog modula. Bio je mentor jednog doktorskog rada i 38 diplomskih radova. Koautor je jednog sveučilišnog udžbenika i jedne monografije. Stručna djelatnost ogleda se u tridesetak članaka objavljenih u domaćim časopisima. Bio je suradnik na jednom tehnologijskom projektu. Trenutno je voditelj jednog VIP-projekta, a bio je voditelj tri i suradnik na tri nacionalna stručna projekta. Od 2007. godine je član stručnog Savjeta za provedbu uzgojnog programa za male životinje pri Hrvatskom stočarskom centru. Član je nekoliko stručnih Povjerenstava osnovanih od strane Ministarstva poljoprivrede Republike Hrvatske. Od 2011. godine je glavni urednik časopisa Krmiva. Trenutno je član Fakultetskog vijeća, Povjerenstva za savjetovanje dekanice, Odbora za znanost i Povjerenstva za strateško planiranje Agronomskog fakulteta u Zagrebu, te obnaša dužnost Predstojnika Zavoda za hranidbu životinja. Član je Vijeća biotehničkog područja Sveučilišta u Zagrebu. Aktivno govori engleski i služi se njemačkim jezikom. Znanstveno se usavršavao u Izraelu, Sloveniji i SAD.