Ta kukmasta pasmina ima vrlo dugačku liniju predaka, od ruskih pavlovskih kokica do današnje raznolikosti pasmina i bogate palete boja. Odavno su imale veliko i trajno značenje. Tako stručnjaci za perad s pravom upozoravaju na činjenicu kako je u barem 500 godina njihova na-stanka vise od 30 daljih pasmina dokazano više ili manje pridonijelo njihovu postanku. Osim bliskog utjecaja na sve mla-đe pasmine kukmastih kokica i njihovo pretvaranje u patuljaste, kao i njihovo nekadašnje iznimno značenje pri nastanku starofrancuskih pasmina kokica za tovljenje, bilo je uistinu i takvih, na prvi pogled jedva očekivanih pasmina poput tirinške bradate kokice i wyandotta.
Klasična i suvremena stručna literatura slažu se u jednome, da su ruske bradato-kukmaste kokice u razmjerno ranim razdobljima različitim trgovačkim putevima prema sjevernoj Italiji, morale stići tamo, ali i u Nizozemsku i u Englesku. Još davne 1600. godine spominje ih u svojoj knjizi o peradi, uz ilustracije u boji, tali-janski prirodoslovac Ulisse Aldrovandi pod nazivom Gallo e gallina Padovana. Južno od Alpa, prema njemačkom stru-njaku za perad dr. B. Durigenu (1921.), kokice su dobile naziv "Schiatta" odnosno "Padovana Polverara". Jedno mjesta-šce koje se pojavljuje u mlađoj literaturi zove se Polvera nedaleko od Padove, a nije ga lako otkriti ni na detaljnijim zemljovidima. U Engleskoj su se vrlo brzo odlučili za naziv "Polands", međutim, taj naziv do danas ne obuhvaća samo padovanske kokice nego i sve nizozemske bi-jelokukmaste kokice pod jednim standar-dnim nazivom, usprkos poznatim velikim razlikama u izrazu glave i paleti boja. Čini se da su u SAD-u dosljedniji, jer on-dje prihvaćaju sve nijanse kokica bez bra-de i s bradom pod nazivom "Polish".
Dolazak ruskih kukmastih kokica u Nizozemsku dogodio se otprilike istodobno kao i njihov dolazak u Italiju, na prijela-zu iz 14. u 15. stoljeće. Nizozemce je to potaknulo da reklamiraju današnje padovanske kokice kao "Nederlandse Baardkuifhoenders" (bradate kukmaste kokice), kao neku kvazinacionalnu pasminu. U svakom slučaju, ovaj trenutačno vrlo odstupajući naziv u klasičnim europskim nacijama uzgoja peradi, kao i u prekomorskim zemljama, pokazuje kako su se ljudi intenzivno i rano posvuda bavili ovim dragocjenim darivateljima vitalnosti, podrijetlom iz nekadašnjih ruskih ekstremnih klimatskih uvjeta.
Od 18. stoljeća nadalje padovanska pasmina postoji i u Njemačkoj. Na jednoj slid iz 1763. godine, autora Frischa iz Berlina, prikazana je jedna zlatno oboje-na padovanska kokica. Kasniji crteži, po-najprije Bechsteinovi iz 1793., prikazuju pored zlatne i srebrnu, šamo (boja divokoze), plavu i boju hermelina.
(Pročitajte cijeli članak u novom broju časopisa!)
Sve stručne tekstove objavljene u Gospodarskom listu u razdoblju od 2016. do 2020. godine čitajte i u našoj Digitalnoj kolekciji koju možete naručiti ovdje
Pretplatnici na sadržaj Gospodarskog lista ostvaruju pravo na besplatne savjete. Ako ste pretplatnik postavite pitanje klikom ovdje Ako se želite pretplatiti to možete učiniti ovdje
