Padovanska kokoš je kukmasta pasmina koja ima vrlo dugačku liniju predaka. Od ruskih pavlovskih kokica do današnje raznolikosti pasmina i bogate palete boja. Odavno su imale veliko i trajno značenje. Tako stručnjaci za perad s pravom upozoravaju na činjenicu kako je u barem 500 godina njihova nastanka vise od 30 daljih pasmina dokazano više ili manje pridonijelo njihovu postanku. Osim bliskog utjecaja na sve mlađe pasmine kukmastih kokica i njihovo pretvaranje u patuljaste. Kao i njihovo nekadašnje iznimno značenje pri nastanku starofrancuskih pasmina kokica za tovljenje, bilo je uistinu i takvih, na prvi pogled jedva očekivanih pasmina poput tirinške bradate kokice i wyandotta.
Klasična i suvremena stručna literatura slažu se u jednome. Da su ruske bradato-kukmaste kokice u razmjerno ranim razdobljima različitim trgovačkim putevima prema sjevernoj Italiji, morale stići tamo. No i u Nizozemsku i u Englesku. Još davne 1600. spominje ih u svojoj knjizi o peradi, uz ilustracije u boji, talijanski prirodoslovac Ulisse Aldrovandi. Pod nazivom Gallo e gallina Padovana. Južno od Alpa, prema njemačkom strunjaku za perad dr. B. Durigenu (1921.), kokice su dobile naziv “Schiatta” odnosno “Padovana Polverara”.
Jedno mjestašce koje se pojavljuje u mlađoj literaturi zove se Polvera nedaleko od Padove. Nije ga lako otkriti ni na detaljnijim zemljovidima. U Engleskoj su se vrlo brzo odlučili za naziv “Polands”. Međutim, taj naziv do danas ne obuhvaća samo padovanske kokice nego i sve nizozemske bijelokukmaste kokice pod jednim standardnim nazivom. Usprkos poznatim velikim razlikama u izrazu glave i paleti boja. Čini se da su u SAD-u dosljedniji. Zato jer ondje prihvaćaju sve nijanse kokica bez brade i s bradom pod nazivom “Polish”.
Dolazak ruskih kukmastih kokica u Nizozemsku dogodio se otprilike istodobno kao i njihov dolazak u Italiju. Na prijelazu iz 14. u 15. st. Nizozemce je to potaknulo da reklamiraju današnje padovanske kokice kao “Nederlandse Baardkuifhoenders” (bradate kukmaste kokice), kao neku kvazinacionalnu pasminu. U svakom slučaju, ovaj trenutačno vrlo odstupajući naziv u klasičnim europskim nacijama uzgoja peradi, kao i u prekomorskim zemljama, pokazuje kako su se ljudi intenzivno i rano posvuda bavili ovim dragocjenim darivateljima vitalnosti, podrijetlom iz nekadašnjih ruskih ekstremnih klimatskih uvjeta.
