Neki autori smatraju da podrijetlo ove patuljaste pasmine seže na početak 17. stoljeća u doba tajlandskog kralja Sri Rame. Ali stvaranje moderne verzije pasmine, čak i ako postoji veza sa Sri Ramom, novijeg je datuma.
Zasluga za stvaranje najmanje kokošje pasmine na svijetu pripada Wee Yean Eenu iz malezijske države Kelantan. On je u razdoblju od 1971. do 1990. godine križanjem lokalnih patuljastih pasmina ayam kapan i ayam kate sa crnim svilastim kokicama i japanskom pasminom šabo (linija nagasaki) stvorio životinje veličanstvena izgleda i ponosita držanja koje su postigle u posljednih desetak godina planetarnu slavu.
Pjetlići tiho kukuriču i vole biti u društvu ljudi, što ih čini idealnim za kućne ljubimce. Stoga nije čudno da je ova pasmina trenutno vrlo popularna u Maleziji kao kućni ljubimac, ponekad i više nego mačka ili pas. Tamošnje serame su vrlo pitome, povjerljive i pokazuju veliku radoznalost ako postoji nešto novo u njihovu okruženju. Kako bi se to postiglo treba ih svakodnevno uzimati u ruke i milovati, te davati poslastice iz ruke, primjerice crve brašnare. Uz dva do tri crva dnevno one će brzo postati pitome.
![""](https://gospodarski.hr/Multimedia/Pictures/2017/serama-najmanja-kokos.png")
U Maleziji, zemlji njihova podrijetla postoji više od 2500 dokumentiranih boja, ali ne pridaje se važnost obojenosti perja, mogu se pojaviti u bilo kojoj boji. Naglasak se stavlja na tip (konture tijela), veličinu, temperament, otpornost i na plodnost. S obzirom na veličinu serame se dijele u tri skupine: u klasi A pjetlići teže 225 do 350 g, a kokice 200 do 325 g, u klasi B pjetlići teže 350 do 500 g, kokice 325 do 425 g, u klasi C pjetlići 500 do 600 g, a kokice 425 do 525 g. Životinje trebaju biti starije od jedne godine i važu se prije ocjenjivanja. Primjerci koji odstupaju od propisane težine se diskvalificiraju ili degradiraju u odgovarajuću klasu.
Veličanstven izgled i ponosito držanje
Svakog promatrača fascinira njihov karakterističan stav. Kad se gleda s bočne strane, serama podsjeća na slovo S. Visina tijela ovih neobičnih ukrasnih kokica iznosi 15 do 25 centimetara. Glava mora biti kratka, široka i duboka, nagnuta prema natrag, a lisasta krijesta je mala do srednje velika. Crveni podbradnjaci i podušnjaci su prilično mali. Poželjno je da kljun bude jak i blago savijen. Velike živahne oči su narančaste do crvene boje. Vrat je srednje duljine, sigmoidnog oblika, nagnut unatrag.
Vrlo kratka široka leđa zajedno sa stražnjom linijom vrata i okomito nošenim repom tvore slovo V. Pjetlić drži rep okomito pod kutem od 90 stupnjeva, tako da gotovo dodiruje stražnji dio glave. Repna pera moraju biti široka, dugačka i sabljasta, a srpovi samo malo zakrivljeni. Rep može dodirnuti zastavicu krijeste. Kratak trbuh bogato je prekriven perjem. Okrugla prsa su vrlo dobro razvijena, široka su i puna, te dosežu skoro do kljuna. Velika, široka i dugačka krila nošena su ravno prema dolje, ali ne dodiruju tlo.
Serama u zemljama zapadnog kulturnog kruga
Prvi primjerci ovih zanimljivih egzotičnih kokoši u SAD su uvezeni 2001. godine, u saveznu državu Louisianu. Jato se sastojalo od 30 pjetlića i 105 kokica. Smatra se da gotovo sve serame u Sjevernoj Americi i Europi, čija se brojnost danas procjenjuje na više od 50.000 potječu od tih životinja. Na britanski otok stigle su 2004. godine i odatle su proširene u Nizozemsku, Belgiju, Njemačku, Francusku i druge zemlje.
U našem fondu ukrasne peradi prisutne su od 2014. godine, zaslugom Dražena Biličića iz Bjelovara koji ih je donio iz Njemačke. Među značajne uzgajatelje spadaju Nenad Stipančić (091-7375228), Marin Vuksan (091-2336098), Mario Bedeković (098-872025) i Ivan Poljan (098-9478172).
