Krumpir je važan prehrambeni proizvod od izuzetnog značaja za prehranu stanovništva u svijetu i Hrvatskoj. Unatoč povoljnim agroekološkim uvjetima za proizvodnju krumpira u Hrvatskoj, postojeća proizvodnja blago pada i najčešće je cjenovno nekonkurentna krumpiru iz EU, a izvoz domaćeg krumpira je količinski i vrijednosno mali.

Samo u posljednjih pet godina površine pod krumpirom su pale s 10.310 ha u 2014. godini na 9.272 ha u 2018. godini, dok je istovremeno porastao prosječni prinos s 15,6 t/ha na 19,7 t/ha (Državni zavod za statistiku, 2019.). S ovako niskim prinosima u vrlo smo nepovoljnom odnosu prema državama s visokim prinosima (Njemačka 42,2 t/ha, Nizozemska 41,8 t/ha, Francuska 40,8 t/ha, Belgija 39,5 t/ha) koje su i najveći proizvođači krumpira u EU.

U 2018. godini u Hrvatskoj je proizvedeno 29.998 t ranog i 152.263 t kasnog krumpira čime je ostvarena samodostatnost oko 85 %. S ukupnom proizvodnjom od 182.261 tonu, Hrvatska čini samo 0,4 % proizvodnje krumpira u EU i svrstava se na 22. mjesto.

Krumpir je jedna od najintenzivnijih poljoprivrednih kultura, s visokim proizvodnim troškovima. Jedan od otežavajućih čimbenika planiranja proizvodnje krumpira su izražene fluktuacije proizvođačkih i potrošačkih cijena koje se na godišnjoj razini mijenjaju i više od 50 %. Domaćim proizvođačima krumpira problem je onaj “uvozni”, koji se u trgovačkim centrima prodaje po nižim cijenama, najčešće u vrijeme ponude domaćeg krumpira. No, ne može se više govoriti o uvozu s obzirom da je Hrvatska članica EU i zbog slobode tržišta nema više zapreka za “uvoz” odnosno unos krumpira iz EU.

Proizvodnja krumpira u Hrvatskoj

Hrvatska ima veliku prednost koju neke države EU nemaju, može proizvoditi vrlo rani krumpir u Istri i Dalmaciji zbog klime, a i drugdje uz pomoć specijalnih folija. Takav rani krumpir koji na tržište dolazi od 15. travnja do 15. lipnja, moguće je plasirati na tržište Europske unije, no treba se organizirati, mijenjati tehnologiju proizvodnje i specijalizirati se. Mladi krumpir postiže veću cijenu jer ga mnogi smatraju delicijom koja kratko traje te se uvijek konzumira svjež. Sjemenski krumpir se proizvodi na svega 30-tak hektara uglavnom na području Like (Lovinac) i Žumberka.

Najznačajnija tržišno orijentirana proizvodnja krumpira u kontinentalnom dijelu Hrvatske smještena je na području Međimurja (Belica) i Like. Na manjem dijelu površina sadi se industrijski krumpir za potrebe tvornica čipsa u Hercegovcu i Donjem Miholjcu. Prosječni prinosi krumpira u Hrvatskoj još uvijek su niski (15,1 t/ha rani i 20,9 t/ha kasni krumpir), nestabilni i jako podložni utjecaju vremenskih prilika. Međutim, većina robnih proizvođača krumpira u nas postiže prinose od 30 do 35 t/ha, a manji dio uz primjenu navodnjavanja i 35 – 40 t/ha. Na potrošnju krumpira pored stvorenih navika stanovništva utječe i razina industrijske prerade. U mnogim razvijenim državama u svijetu opada potrošnja svježeg krumpira, a raste potrošnja prerađevina od krumpira. Krumpir se najčešće prerađuje u smrznute i dehidrirane proizvode: pomfrit, pekarski krumpir, krumpir salate, razne krokete, čips, krumpirovo brašno, škrob, alkohol i dr.

Mladi krumpir

Problemi u proizvodnji konzumnog krumpira u Hrvatskoj

Prema statističkim podacima, proizvodnju krumpira u nas vrlo niski prinosi po hektaru što ukazuje na mala ulaganja u suvremene tehnologije kao i u znanje proizvođača. Većina proizvodnje konzumnog (stolnog) i industrijskog krumpira u Hrvatskoj odvija se na OPG-ima koja su više ili manje specijalizirana za proizvodnju krumpira, ali još uvijek imaju niz problema kao što su:

1. Usitnjenost površina – većina gospodarstava koja se bavi proizvodnjom krumpira ima malu ukupnu površinu, koja je u pravilu rascjepkana na više manjih parcela što dodatno poskupljuje proizvodnju i smanjuje ekonomičnost. Primjerice u Hrvatskoj, 40,1 % proizvođača krumpir uzgaja na površini manjoj od dva hektara, a samo 400 proizvođača (1,5 %) na površini većoj od 50 ha, dok u Njemačkoj krumpir proizvodi gotovo isti broj poljoprivrednika kao u Hrvatskoj, od kojih svega 0,4 % na površini manjoj od dva hektara, a 42,5 % na površini većoj od 50 ha (Eurostat, 2019.). Usitnjena proizvodnja ne omogućuje primjenu suvremene mehanizacije, a radne snage nema, tj. postaje preskupa. To je ujedno i najveći ograničavajući čimbenik povećanja konkurentnosti naše proizvodnje krumpira.

Sve je teže doći do radne snage u poljoprivredi

2. Niska tehnička opremljenost – mnogi proizvođači imaju zastarjelu mehanizaciju za proizvodnju krumpira s kojom se ne postižu osnovni uvjeti za visoke prinose. Npr. zbog starih kombajna i nestručnog vađenja dolazi do oštećenja gomolja i umanjenja tržišne vrijednosti prinosa.

3. Neadekvatna tehnologija proizvodnje – gnojidba, zaštita od bolesti i štetnika te izostanak navodnjavanja. Poznato je da bez adekvatne gnojidbe nema visokih i stabilnih prinosa, potrebne kvalitete gomolja niti profitabilnosti, pa se gnojidba smatra najvažnijom agrotehničkom mjerom u proizvodnji krumpira.

Osobito je veliki problem neadekvatna zaštita od bolesti i štetnika u uzgojnom području gdje je veliki broj proizvođača, a među njima postoje oni nemarni čiji krumpir je izvor zaraze. Vrlo visoke temperature s visokom vlagom u zraku idealna su kombinacija za razvoj plamenjače (Phytophtora infestans), najopasnije bolesti krumpira. Jedan od glavnih razloga ovako niskih prinosa i stagniranja u proizvodnji je deficit oborina tijekom vegetacije krumpira, odnosno nedovoljna zastupljenost navodnjavanja.

Npr. u Međimurju se navodnjava manje od 10 % površina pod krumpirom. Međimurska županija priprema projekt navodnjavanja, za koji bi 75 % proizvođača trebalo potpisati predugovor zbog isplativosti projekta. Međutim, članovi velikog broja gospodarstava su srednje i starije dobi te nemaju interes za veća ulaganja, a mladi gube interes za rad u poljoprivredi (zapošljavaju se i odlaze u gradove ili u inozemstvo).

4. Neadekvatna skladišta i nedostatak preradbenih kapaciteta – skladištenje krumpira povezano je s brojnim poteškoćama jer su gomolji po svom kemijskom sastavu nepogodni za čuvanje. Poznato je kako se kod skladištenja krumpira redovito pojavljuju i određeni gubici, koji ovisno o uvjetima skladištenja i sorti mogu iznositi i do 10 % od težine početno uskladištenog krumpira. Tome moramo pridodati i gubitke koji se ogledaju u kvaliteti gomolja. Oni nastaju zbog isparavanja vode, enzimatske razgradnje škroba i šećera, trošenja šećera u procesu disanja, proklijavanjem gomolja i djelovanjem gljivica i bakterija (trulež i gnjilost). Stoga se krumpir treba pravilno skladištiti i to na temperaturi zraka od 4 do 5 oC i relativnoj vlagi zraka 90 – 95 %. Skladište mora imati aktivni ventilacijski sustav koji osigurava stalnu cirkulaciju zraka, odvođenje ugljičnog dioksida i dovođenje zraka bogatog kisikom. Kako većina naših proizvođača i prekupaca nema takva skladišta, krumpir se obično skladišti u izoliranim skladištima ili podrumima gdje ne postoje optimalni uvjeti. Dodatan problem pojavio se u lipnju prošle godine kad je Europska komisija donijela uredbu 2019/989 kojom se najkasnije do 8. listopada 2020. godine moraju izbaciti iz upotrebe sredstva za sprječavanje klijanja krumpira u skladištu na bazi klorprofama (Tuberite N, Neo-stop, Tuberprop). Takva odluka Europske komisije zahtjeva izgradnju novih ili adaptaciju postojećih skladišta, što iziskuje velika financijska sredstva i skuplje skladištenje krumpira. Tržište je u Hrvatskoj postalo sve zahtjevnije prema kvaliteti krumpira i izgledu ambalaže. Krumpir se danas uglavnom trži opran ili očetkan u malim pakiranjima (1; 1,5;  2,5; 3; 5 i 10 kg) u supermarketima, a manje na tržnicama. U nastojanju da se skrati vrijeme pripreme jela od krumpira traži se tzv. minimalno prerađeni krumpir, a to je oguljen, narezan i zapakiran krumpir spreman za upotrebu u kućanstvu ili restoranima. Minimalno prerađeni krumpir poželjan je proizvod zbog praktičnosti i jednostavnosti upotrebe, ali je vrlo osjetljiv i pokvarljiv. Naravno sve to iziskuje ulaganje u strojeve za doradu i/ili preradu krumpira.

Pakiranje narezanog krumpira kojim se skraćuje vrijeme pripreme

5. Visoki proizvodni troškovi – sjemenski krumpir se gotovo 100 % unosi iz EU (Nizozemska, Njemačka). U strukturi troškova proizvodnje krumpira najveći dio čine troškovi sjemena, oni iznose 43,8 % (Hrvatska poljoprivredno-šumarska savjetodavna služba, 2018.). Sjeme krumpira je 30 – 50 % skuplje nego u EU i često vrlo loše kvalitete (zaraženo bolestima: srebrna krastavost gomolja (Helminthosporium solani), bijela noga krumpira (Rhizoctonija solani), plamenjača (Phytophtora infestans), a poznato je da je zdravo sjeme odlučujući čimbenik u proizvodnji krumpira. Da bi smanjili troškove, neki proizvođači sade sitniji merkantilni krumpir koji daje puno manje prinose. Gnojiva i sredstva za zaštitu bilja su također skuplja u nas, nego u državama EU. Svake godine se ukidaju neke djelatne tvari sredstava za zaštitu bilja te se koriste novi pripravci koji su obično skuplji, a manje djelotvorni.

6. Niska cijena krumpira. Osim prinosa, varijabla čija promjenjivost određuje poslovni uspjeh je i cijena krumpira. Trgovački centri, unatoč Zakonu o zabrani nepoštenih trgovačkih praksi u lancu opskrbe hranom (NN 117/2017) i dalje uništavaju domaće proizvođače niskim cijenama, akcijama, naplatom polica i sl. Oni proizvođači koji nisu vezani za otkupljivače ili trgovačke centre prepušteni su prodavati krumpir prekupcima, također po nižim cijenama. Uz to, znatne količine krumpira se uvoze (osobito rani krumpir), najčešće po damping cijenama što snižava cijenu domaćeg krumpira.

Mjere za opstanak i/ili povećanje proizvodnje konzumnog krumpira u Hrvatskoj

Rješenja za nabrojene izazove:

Okrupnjavanje proizvodnih površina

Gospodarstva koja proizvode krumpir trebaju značajno povećati površinu inače će proizvodnja i dalje padati, a jedna od mjera kojom se to može postići je komasacija zemljišta. Potrebna je i jasna strategija za razvoj proizvodnje krumpira utemeljena na regionalizaciji i kvantificiranim ciljevima po vrstama proizvoda.

Promjena politike potpora i zakona

Krumpir bi trebao dobiti status zasebne kulture ili povrća kako bi se stvorila mogućnost otvaranja natječaja za EU fondove (ili povećanje potpora) za nabavu nove mehanizacije, izgradnju suvremenih skladišta itd.

Povećanje prosječnih prinosa

Uz odabir adekvatnih sorata koje traže supermarketi, odnosno potrošači, prave konkurentnosti neće biti bez povećanja prinosa po hektaru. Preduvjet financijske uspješnosti je prinos krumpira od 35 t/ha koji se može postići uz suvremenu tehnologiju proizvodnje. Za visok prinos neophodno je pridržavati se plodoreda, ispravne i gospodarski opravdane gnojidbe te koristiti zdravo i kvalitetno sjeme. Točnu količinu gnojiva potrebno je odrediti na temelju stanja hraniva u tlu (analiza tla). Za naše uvjete uzgoja za kasni krumpir može se orijentacijski preporučiti gnojidba sa 140 – 160 kg/ha N, 120 – 170 kg/ha P2O5 i 200 – 250 kg/ha K2O.

Gnojidbu je nužno podrediti sorti, odnosno namjeni krumpira. Osobito je važna pravilna gnojidba dušikom jer visoke doze dušika stimuliraju rast cime i odgađaju cvatnju i formiranje gomolja. Na navodnjavanim površinama količina dušika se može povećati i do 200 kg/ha. Za konkurentnost proizvodnje krumpira ključno je uvođenje navodnjavanja. Dobro razvijeni nasad krumpira treba 120 – 150 mm/m2 vode mjesečno.

Proširenje proizvodnog asortimana

Razvoj proizvodnje i potrošnje krumpira u budućem srednjoročnom razdoblju ovisit će o primjeni suvremene tehnologije proizvodnje i prerade, proširenju proizvodnog asortimana, poslovnom povezivanju proizvođača, posebice radi efikasnijeg tržišnog plasmana, ustrojavanju odgovarajuće tržišne infrastrukture i marketinškim aktivnostima. Treba izgraditi postrojenja za preradu krumpira u pomfrit, škrob i krumpirovo brašno (10 – 15 % neuvjetnog krumpira za trgovačke lance ili za proizvodnju čipsa – oštećeni, sitniji, deformirani se baca jer trenutno nema prerade). Kad bi postojalo rješenje za prodaju tog dijela prinosa prerađivačkoj industriji (npr. za proizvodnju škroba) ili za stočnu hranu, značajno bi se mogla povećati kvaliteta domaćeg krumpira na policama trgovačkih lanaca.

Udruživanje proizvođača

Kroz postojeće udruge proizvođača treba rješavati pitanja nabave repromaterijala, prodaje krumpira ili poluproizvoda, izgradnju suvremenih skladišta, marketinga i razvoja. Manji proizvođači nisu udruženi, niti u nabavi repromaterijala niti u prodaji krumpira te zbog toga skupo plaćaju repromaterijal i jeftino prodaju krumpir.

Udruživanje proizvođača rješava mnoge probleme i osigurava sigurniji nastup na tržištu

Bolja kontrola kvalitete sjemenskog i konzumnog krumpira

S obzirom na neka negativna iskustva, nužna je stroža fitosanitarna kontrola zdravstvenog stanja sjemena, podrijetla, ispravnosti deklaracija i dr. Zatim treba dovesti u red tržište domaćeg krumpira (spriječiti prepakiravanja). Inspekcije i kontrole moraju biti češće i učinkovitije posebno kod uvoznog krumpira iz trećih zemalja (zdravstveno stanje, ostaci pesticida koji su zabranjeni u RH i EU).

Ovim mjerama može se ostvariti profitabilna proizvodnja konzumnog krumpira. No, za to je potreban veći angažman i suradnja državnih institucija, struke i proizvođača, jer vidimo da bolje uređene, funkcionalne države imaju i znatno bolje rezultate u proizvodnji krumpira, odnosno u poljoprivredi. Naravno to uopće nije jednostavno niti lako postići bez bolje organizacije i potrebnog stručnog znanja poljoprivrednih proizvođača i svih sudionika u tom procesu.

Postavi pitanje autoru klikom ovdje
Prethodni članakEkonomske prednosti i nedostaci višegodišnjih nasada
Sljedeći članakZnačajan porast prodaje traktora u Hrvatskoj
Avatar
Redoviti profesor Sveučilišta u Zagrebu Agronomskog fakulteta. Uža specijalnost: tehnologije proizvodnje industrijskog bilja za različite namjene, očuvanje starih populacija/sorata industrijskog bilja, uzgoj medonosnog bilja. Rođen je 1962. godine u Starom Petrovom Selu. Osnovnu školu završio je u rodnom mjestu, a srednju poljoprivrednu u Slavonskom Brodu. Diplomirao je 1987. na Agronomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Na istom fakultetu je završio poslijediplomski studij „Specijalna proizvodnja bilja – ratarske kulture“ obranom magistarskog rada 1990. godine. Akademski stupanj doktora znanosti stekao je 1996. godine također na Agronomskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Nedugo nakon završetka studija, zapošljava se na Agronomskom fakultetu, Zavodu za specijalnu proizvodnju bilja, gdje i danas radi. U znanstveno-nastavno zvanje redovitog profesora u trajnom zvanju izabran je 2013. godine. Od početka zaposlenja, aktivno sudjeluje u nastavi te u znanstveno-istraživačkom radu. Trenutno je voditelj preddiplomskog studija Biljne znanosti te koordinator više predmeta na preddiplomskim, diplomskim i doktorskom studiju Agronomskog fakulteta. Težište znanstvene i stručne djelatnosti prof. dr. sc. Milana Pospišila je unapređenje tehnologije proizvodnje industrijskog bilja za različite namjene. Kao autor ili koautor objavio je 90 znanstvenih i 76 stručnih radova u domaćim i stranim časopisima te veći broj studija i idejnih projekata. Autor je sveučilišnog udžbenika „Ratarstvo II. dio - industrijsko bilje“ te koautor sveučilišnog priručnika „Ratarstvo – praktikum“, znanstvene knjige „Suncokret Helianthus annuus L.“ i srednjoškolskog udžbenika „Specijalno ratarstvo“. S rezultatima svojih istraživanja sudjelovao je na 20 međunarodnih i 27 nacionalnih znanstvenih skupova. Bio je voditelj dva i istraživač suradnik na pet domaćih te jednom međunarodnom znanstvenom projektu. Član je nekoliko stručnih Povjerenstava osnovanih od strane Ministarstva poljoprivrede Republike Hrvatske. Dobitnik je Nagrade za uzoran rad i posebno vrijedan doprinos u radu (2009.) i medalje Sveučilišta u Zagrebu Agronomskog fakulteta (2014.).