Prilog broja: Paprika – od sjetve do berbe

948

Sortiment paprike

""Na hrvatskom tržištu može se naći niz domaćih (udomaćenih) sorti, te sve veći broj hibridnih kultivara. Osnovna je podjela na krupnoplodne i sitnoplodne sorte. U krupnoplodne sorte se ubrajaju sorte zvonolikog oblika ploda (babure), okruglog ploda (rotund ili paradajz paprike), te izduženog ploda (kapije i rog paprike). Od sitnoplodnih sorti, uglavnom s plodovima mase manje od 20 g, najpoznatiji su feferoni. Paprike zvonolikog oblika ploda razvijaju najčešće plodove mase od 80 do 150 ili 200 g s omjerom širine i dužine ploda od 1:1 do 1:2,5. Plodovi su prizmatičnog oblika s 3 ili 4 vrha, odnosno, stožastog oblika s jednim vrhom. Meso ploda u tehnološkoj zrelosti (berbi) je od mliječnobijele do tamnozelene boje, debljine 4 do 7 mm. U fiziološkoj zrelosti poprima različite nijanse naračaste i crvene boje. Sorte su namijenjene za uzgoj na otvorenom i u zaštićenim prostorima, odnosno, plodovi su za potrošnju u svježem stanju. Uglavnom se uzgajaju hibridi kao što su Vedrana F1, Blondy F1, Menta F1 itd. Za paradajz paprike je karakterističan okruglo-spljošteni oblik s omjerom širine i dužine 1:1 do 1:0,5. Meso je vrlo debelo (5 do 10 mm), a masa plodova može varirati od 30 do 120 g. U tehnološkoj zrelosti plodovi su mliječnobijeli do svijeložuti, a u fiziološkoj crveni. Sorte su namijenjene za preradu, pa se stoga uzgajaju na otvorenome. Najpoznatije su domaće sorte Botinečka žuta i Rotund žuti. Sorte u tipu kapije namijenjene su za preradu kiseljenjem, te pečenje i proizvodnju ajvara. Plodovi su stožasti i spljošteni, mase od 60 do 120 g. Omjer širine i dužine ploda je od 1:2 do 1:2,5. U tehnološkoj Sortiment paprike zrelosti meso je svijetlo ili tamnozelene boje, a u fiziološkoj crvene. Ove sorte se uzgajaju na otvorenome, za vlastite potrebe ili za prerađivačku industriju. Često uzgajane sorte su Slonovo uho i Kurtovska kapija. Sorte u tipu roga se od kapija razlikuju po tome što im plodovi nisu spljošteni. Plodovi su stožasti i vrlo dugi s omjerom širine i dužine od 1:5 do 1:8. Debljina mesa može biti od 3 do 6 mm, a plodovi mogu biti teški od 30 do 90 g. U tehnološkoj zrelosti su najčešće žute ili svijetlozelene boje, a u fiziološkoj crvene. Iako se mogu uzgajati u zaštićenim prostorima, zbog namjene za preradu, češće se uzgajaju na otvorenom. U ovom tipu su prije nekoliko godina selekcionirane dvije domaće sorte, Podravka i Slavonka, prilagođene domaćim uvjetima proizvodnje.

Feferoni, ovisno o količini alkaloida kapsaicina u plodu mogu biti slatki ili ljuti. Plodovi su najčešće krupnoće od 10 do 20 g, u tehnološkoj zrelosti od svijetložute do zelene boje, a u fiziološkoj od žute do crvene boje. Najčešće se prerađuju (konzerviraju) kiseljenjem, te se stoga uzgajaju na otvorenom.

Začinske paprike imaju tanki perikarp (meso), što omogućava sušenje na biljci u fiziološkoj zrelosti. Poželjno je da se crvena boja ne gubi sušenjem. Ljutina ovisi o sadržaju kapsaicina. U proizvodnji se uglavnom koriste lokalne populacije. Uzgajaju se na otvorenome.

Uzgoj presadnica

Presadnice se uzgajaju u grijanim ili negrijanim zaštićenim prostorima. Prednosti uzgoja iz presadnica su veća iskoristivost sjemena zbog povoljnijih uvjeta klijanja sjemena i nicanja biljaka; ranija proizvodnja na otvorenom, odnosno, bolja godišnja izmjena kultura i veće iskorištenje proizvodnih površina; izbor boljih i ujednačenijih biljaka za sadnju što rezultira ujednačenijim rastom i dospijevanjem u tehnološku zrelost, te većim prinosom; manje gaženje tla i troškovi rada strojeva zbog smanjenog broja kultivacija i aplikacija pesticida; lakša i jeftinija kontrola korova, bolesti i štetnika. Najraširenija tehnologija uzgoja presadnica je uzgoj presadnica s grudom supstrata u polistirenskim kontejnerima. Kontejneri se izrađuju od polistirena ili polietilena visoke gustoće. Dužine su od 50 do 60 cm i širine od 30 do 40 cm, tako da se na m2 površine može smjestiti oko 6 kontejnera. Ovisno o promjeru lončića, njihov je broj od 20 do više od 200 u kontejneru. Svaki lončić na dnu ima otvor za procjeđivanje suvišne vode. Punjenje lončića supstratom, pravljenje udubina na površini supstrata, sjetva sjemena, pokrivanje vermikulitom i vlaženje vodom obavljaju se ručno ili pomoću linije za sjetvu. Ručna sjetva se može obaviti u sandučiće napunjene supstratom na razmak redova 3 do 5 cm i 1 do 2 cm u redu ili strojno u kontejnere s 200 do 400 lončića. Poslije sjetve sandučići ili kontejneri se drže jedan na drugome. Nakon početka klijanja raspoređuju se u zaštićenom prostoru, gdje se postavljaju iznad razine tla ili na rešetkaste stolove, kako bi se spriječilo prorastanje korijena kroz otvor na dnu lončića. Strujanje zraka ispod kontejnera (zračni rez korijena) potiče savijanje glavnog korijena unutar lončića i razvoj postranih korjenčića koji prorastaju supstrat. U uzgoju presadnica paprike, u fazi razvijenih kotiledona i pojave prvog pravog lista provodi se pikiranje, odnosno, presađivanje na veći razmak. Ovim stresom potiče se razvoj postranog korijenja. Paprika se pikira u kontejnere s 60 do 80 lončića. Uvjeti uzgoja presadnica Za proizvodnju kvalitetnih presadnica u zaštićenom prostoru potrebno je održavanje odgovarajuće temperature (tablica 1) i relativne vlažnosti zraka te vlage i razine hraniva u supstratu. Vlažnost supstrata se održava zalijevanjem s 1 do 1,5 L vode po kontejneru dnevno. Za prihranu presadnica koriste se folijarna ili vodotopiva gnojiva, nakon čije je primjene potrebno isprati lisnu površinu kako ne bi došlo do ožegotina.

""

Prije presađivanja na otvoreno, presadnice trebaju proći proces kaljenja koji se sastoji u postupnom sve jačem provjetravanju zaštićenog prostora i snižavanju temperature supstrata i zraka kako bi se biljke prilagodile vanjskim uvjetima. Kaljenje započinje 7 do 14 dana prije presađivanja.

Za lakše vađenje presadnica sa cijelom grudom supstrata iz lončića kao i manje izraženom stresu biljaka po presađivanju na otvorenom, potrebno je pred sadnju prestati navodnjavati. Nakon sadnje će voda iz okolnog vlažnijeg tla pritjecati u grudu supstrata i omogućiti korijenu opskrbu vodom. Ako je gruda vlažnija od okolnog tla, voda otječe iz grude, tj. iz neposredne blizine korijena, biljka ne dobiva vodu, gubi turgor i ako nije osigurano navodnjavanje može doći do venuća posađenih presadnica. Minimalna temperatura klijanja je 11 °C, dok će sjeme najbrže klijati na temperaturama od 20 do 30 °C. Ako se presadnice uzgajaju u idealnim uvjetima zaštićenog prostora, na otvoreno će se moći saditi već za 6 do 8 tjedana. Razvijena presadnica spremna za sadnju visoka je 12 do 15 cm i ima razvijenih 6 do 7 listova. Primjena dopunskog osvjetljenja tijekom uzgoja presadnica, u uvjetima kratkog dana i slabog prirodnog osvjetljenja može skratiti proizvodni ciklus i poboljšati kvalitetu presadnica.

Malčiranje

Suvremena proizvodnja paprike nezamisliva je bez malčiranja, odnosno, prekrivanja tla PE-filmovima (folijama) ili organskim materijalima (slama, sijeno, usitnjena kukuruzovina…). Najčešće se primjenjuje crna folija, ali je moguće primijeniti i poluprozirne ili fotoselektivne, te prozirne (transparentne) folije. Primjenom ovih folija povećava se temperatura tla, što izravno utječe na brži rast biljaka, ranije dozrijevanje plodova, povećanje prinosa, ali i kvalitetu plodova. Malčiranjem tla smanjuje se evaporacija (isparavanje vode iz tla), sprječava erozija tla, ali i smanjuje ispiranje hraniva iz rizosfere (zone korijena). Za malčiranje tla koriste se folije debljine od 15 do 50 μm (mikrometara), ovisno o duljini trajanja pokrivanja tla. Uobičajeno je da folije za malčiranje traju jednu vegetacijsku sezonu. U kombinaciji s malčiranjem najčešće se primjenjuje navodnjavanje kapanjem. Nedostaci malčiranja tla folijama su uklanjanje s proizvodnih površina nakon završetka sezone i odgovarajuće zbrinjavanje te veći početni troškovi. Malčevi, posebno crni do završetka sezone se ne raspadnu i ne bi se smjeli unositi u tlo. Povećanje troškova se očituje u nabavi specijalizirane mehanizacije za pripremu tla (frezu gredičar) i postavljanje folije (polagačicu). Povećani troškovi proizvodnje se kompenziraju povećanim prihodom, koji je rezultat ranije berbe, bolje kvalitete i višeg prinosa.

Postavljanje folija za malčiranje

U kućnim vrtovima folije se postavljaju ručno, za što je potrebno dvoje ljudi. Prvo se uz rub gredice izvuku jarčići u koje će se zatrpati rubovi folije. Folija razvuče po dužini gredice i zatrpa jedna čeona stranica, nakon čega, svatko s jedne strane počinju zatrpavati rubove u prethodno izvučene jarčiće. Zatrpavanje se treba obavljati paralelno s obje strane kako bi se ostvarila dobra bočna napetost folije. U komercijalnoj proizvodnji postavljanje se obavlja mehanizirano, polagačicom. Prije postavljanja folije tlo treba biti dobro pripremljeno i usitnjeno kako bi se ostvario što bolji kontakt između folije i tla, što doprinosi boljem zagrijavanju tla. Polaganje folije se obavlja 7 do 10 dana prije planirane sadnje. U slučaju da se istovremeno s postavljanjem folije obavlja i sadnja, frezom gredičarom je prethodno potrebno pripremiti uzdignute gredice visine 10 do 15 cm i širine 80 do 100 cm s blagim padom prema rubovima, što će nakon postavljanja folije omogućiti otjecanje viška oborina. Pri postavljanju malča tlo treba biti optimalno vlažno, s temperaturom iznad 10 °C. Zajedno s folijom postavljaju se i cijevi za navodnjavanje kapanjem. Polagačica folije treba biti podešena tako da kotači za pritiskanje drže foliju napetu preko gredice, a diskovi za zatrpavanje zagrću foliju do polovine visine uzdignute gredice.

""

Navodnjavanje i fertirigacija

Uzgoj paprike bez navodnjavanja je gotovo neostvariv. Razlozi za to su višestruki: visoki sadržaj vode, razvoj velike lisne mase u kratkom vremenu, razvoj korijena u površinskom sloju tla (20 do 30 cm) itd. Osim toga, biljka nije u mogućnosti koristiti hraniva iz tla bez dovoljne količine vode. Prije pokretanja proizvodnje potrebno je utvrditi kvalitetu izvora vode koji će se koristiti za navodnjavanje. Voda treba imati nizak sadržaj krutih čestica i otopljenih soli. Osim fizičkih svojstava, pažnju je potrebno obratiti i na biološku kvalitetu, što znači da voda ne smije sadržavati patogene (uzročnike bolesti). Kemijska kvaliteta vode je bitna jer može utjecati na funkcioniranje sustava za navodnjavanje, usvajanje hraniva, te u nekim slučajevima izazvati oštećenja na biljci, odnosno, raspadanje strukturnih agregata u tlu (ako se navodnjava zaslanjenom vodom koja sadrži natrijev klorid). Potreba za vodom, odnosno, količina vode koju će usjev iskoristiti najviše ovisi o fazi razvoja i klimatskim prilikama (temperaturi, vjetru, relativnoj vlazi). Brzina kojom će se postojeća vlaga u tlu trošiti također ovisi o uzgajanoj vrsti, ali i o tipu tla (pjeskovito, ilovasto itd). O tipu tla također ovisi i količina vode koja će se dodati u jednom obroku navodnjavanja (više na težim tlima). Nedostatak ili višak vode u tlu mogu negativno djelovati na prinos. Optimalan sadržaj vode u tlu za većinu povrćarskih kultura iznosi oko 60 do 80 % poljskog vodnog kapaciteta (PVK). Paprika spada među vrste koje imaju najveće zahtjeve za vodom. U punoj vegetaciji tjedno je potrebno osigurati između 30 i 40 mm (L/m2), a kritična je faza rasta cvatnja, zametanje i razvoj plodova.

U uzgoju paprike primjenjuje se navodnjavanje kapanjem. Sustav se postavlja na površinu tla, uz red ili između dva reda biljaka, a najbolje ispod folije za malčiranje. Najbolji rezultati se postižu ako se navodnjavanje provodi u jutarnjim satima kad je razlika između temperature vode i zraka minimalna. Navodnjavanje hladnom vodom (posebno kišenjem) za vrijeme visokih dnevnih temperatura izaziva šok kod biljaka i one su sklonije obolijevanju.

Sustavom za navodnjavanje kapanjem moguće je tijekom vegetacije provoditi prihranu vodotopivim kompleksnim gnojivima, odnosno, fertirigaciju. Ovim načinom se voda i hraniva dodaju u zonu ukorjenjivanja biljaka, čime se ostvaruju znatne uštede s ekonomskog i ekološkog gledišta. Zbog osjetljivosti plodovitog povrća na pojavu vršne truleži ploda, neophodna je i fertirigacija kalcijem (kalcijevim nitratom). Fertirigacija se provodi jednom do dva puta tjedno, s tim da se kalcij otapa posebno kako bi se spriječilo taloženje pri miješanju s fosfatima i sulfatima. Priprema se 5 %-tna otopina vodotopivog gnojiva (50 kg gnojiva se otapa u 1000 L vode). U otopinu se uranja injektor koji otopinu injektira u sustav gdje se miješa s vodom i dovodi do svake biljke. Prednosti fertirigacije su: količina dodanih hraniva određena je fazom razvoja biljke, ujednačena je distribucija hraniva u blizini korijena (hraniva su lakše dostupna biljci, što povećava usvajanje hraniva i rezultira većim prinosom i dohotkom), smanjen je gubitak hraniva ispiranjem, spriječeno je oštećenje korijena previsokim koncentracijama hraniva, prilagodba sustava za navodnjavanje kapanjem je jednostavna i jeftina. Nakon sadnje provodi se fertirigacija gnojivima koja imaju povećan udio fosfora kako bi se pospješio razvoj korijena i ukorjenjivanje. Tijekom faze vegetativnog rasta primjenjuju se gnojiva s podjednakim udjelom dušika, fosfora i kalija. Prijelazom biljaka u generativnu fazu (početkom plodonošenja) započinje primjena gnojiva koja imaju povećani udio kalija. Kalij pozitivno djeluje na razvoj plodova. Također se primjenjuje i kalcijev nitrat kako bi se umanjila ili spriječila pojava vršne truleži ploda. Svaka gnojidba, pa tako i fertirigacija planira se na temelju opskrbljenosti tla hranjivima (analiza tla) i planiranog prinosa. U tablicama 2 i 3 prikazane su orijentacijske potrebe za hranjivima i gnojivima izračunate uz pomoć programa Haifa NutriNet, pri uzgoju na otvorenome, u srednje teškom tlu. Potrebe bi bile manje ako bi se u obzir uzela količina hranjiva u tlu (dobra opskrbljenost) i količina koja se vraća u tlo zaoravanjem biljnih ostataka predkulture ili dodana zrelim stajskim gnojem, dok bi se povećale pri uzgoju na slabo opskrbljenim i teškim tlima. Sve potrebne količine gnojiva planira se dodati fertirigacijom. Odnose se na papriku zvonolikog ploda (baburu) i planirani prinos 30 t/ha, (30 t/ha = 3 kg/m2). Osim gnojiva spomenutih u tablici 3, na domaćem tržištu se mogu naći i često se koriste vodotopiva gnojiva pod nazivom „Kristalon“. Kristaloni su dostupni u različitim formulacijama tako da je moguće zadovoljiti potrebe biljaka za pojedinim hranivom u različitim fazama rasta i razvoja (tablica 4). Prema preporuci proizvođača, otapa se 10 do 20 kg kristalona u 100 L vode, a zatim se dobivena otopina razrjeđuje na koncentraciju 0,5 do 2 g/L (0,05 do 0,2 %)

""

""

Uvjeti uzgoja

Presadnice paprike se na otvorenom mogu saditi samo kad prođe opasnost od mrazeva. Pri uzgoju ove povrtne vrste važno je poštivanje plodoreda, pa se na istoj površini ne bi trebala uzgajati barem 4 do 5 godina. Dobar predusjev su joj mahunarke, korjenasto povrće i kupusnjače, dok bi vrste iz iste porodice (rajčica, krumpir, patlidžan) trebalo izbjegavati. Njega nasada ovisit će o načinu uzgoja, a sastoji se od prihrane, navodnjavanja i kultiviranja, ako tlo nije malčirano. Poput ostalih vrsta plodovitog povrća i paprika ima velike potrebe za vodom, a zbog slabe usisne moći korijena potrebno ju je češće navodnjavati (30 do 40 L/m2). Dnevna optimalna temperatura potrebna za rast paprike je od 22 do 26 °C, dok bi noćna trebala biti između 16 i 20 °C. U područjima s manjom sumom temperatura (središnja Hrvatska), preporučuje se uzgoj ranijih kultivara i sadnja većeg broja biljaka po jedinici površine, kako bi se postigao odgovarajući prinos. Granične temperature za rast i razvoj biljaka su ispod 10 °C i iznad 30 °C. Ako su visoke temperature popraćene i niskom relativnom vlažnosti zraka, dolazi do opadanja cvjetova i mladih zametnutih plodova.

Tehnologija uzgoja na otvorenom

Prije podizanja nasada paprike, ako na toj površini nije bila ozima ili rana proljetna kultura, obavlja se duboko jesensko ili zimsko oranje. Ako se planira uzgoj na gredicama, u proljeće se uz zatvaranje brazde odmah formiraju gredice. Sadnja presadnica se ne preporučuje pri temperaturi ispod 15 °C, jer se u takvim uvjetima biljka sporo ukorjenjuje i dolazi do žućenja listova. Ovisno o rastu i načinu grananja, kod paprike postoje determinantni i indeterminantni kultivari (sorte). Posljednjih godina na tržištu prevladavaju kultivari indeterminantnog tipa rasta, koji se mogu uzgajati na otvorenom i u zaštićenom prostoru. Kod indeterminantnog rasta paprike se na glavnoj stabljici nakon 7 do 12 listova na vrhu pojavljuje cvat te stabljika prestaje s rastom. Na istom koljencu razviju se 2 do 4 grane, koje se na svakom koljencu dalje granaju na dvije grane, te biljka poprima grmolik oblik. Zbog kraćeg vegetacijskog razdoblja, na otvorenom se pinciranje ne provodi. Uobičajeni razmaci sadnje su 50 do 60 cm između redova te 40 cm u redu, čime se postiže sklop od 4 do 5 biljaka/m2. Od sadnje presadnica na otvoreno do berbe tehnološki zrelih plodova potrebno je 60 do 80 dana, pa se paprika uzgojena na otvorenom počinje brati sredinom srpnja. U Dalmaciji berba može započeti dva tjedna ranije u odnosu na kontinentalno područje i potrajati do pojave ranih jesenskih mrazeva. Berba fiziološki zrelih plodova traje kraće, a započinje oko tri tjedna nakon moguće berbe tehnološki zrelih plodova.

Tehnologija uzgoja u zaštićenim prostorima

Kako paprika ima veće potrebe za toplinom od rajčice, a osobito u zoni korijena (> 18 °C), gredice za sadnju u niskim tunelima treba pokriti najmanje 3 tjedna prije planirane sadnje. U visokim tunelima i plastenicima paprika obično slijedi neku pretkulturu (salatu, rotkvicu, špinat i dr.), pa je vjerojatno tlo već dobro zagrijano.

Pokrivanjem gredica niskim tunelima od PE-folije u prvih 4 do 6 tjedana uzgoja može se početi 10 do 15 dana ranije saditi i brati u odnosu na uzgoj na otvorenom.

U zaštićenim prostorima uzgajaju se gotovo isključivo hibridni kultivari u tipu zvonolikog oblika ploda („babure“), s 3 ili 4 vrha prosječne mase 150 do 250 g ili stožasti s jednim zaobljenim vrhom mase oko 100 g. Osnovna obrada obavlja se na dubinu od 25 do 30 cm. Na gnojidbu organskim gnojivima (40 do 80 t/ha) paprika vrlo dobro reagira, a mineralna gnojiva se primjenjuju s oprezom, jer je osjetljiva na visoku koncentraciju tekuće faze tla. Prije sadnje tlo se navlaži do poljskog vodnog kapaciteta i dodatno površinski obradi. Presadnice s grudom supstrata visoke 15 do 20 cm, čvrste stabljike, 7 do 9 listova i zametnutim vršnim cvjetnim pupom sade se tako da gornji rub lončića bude na razini tla. Ovisno o bujnosti kultivara sadi se 3 do 5 biljaka/m2. Razmak redova može biti 80 a u redu 30 do 40 cm. Češće se sadi u dvoredne trake s razmakom među trakama od 100 cm a u traci 60 cm, što olakšava rad u njezi i berbi. Temperatura tla u vrijeme sadnje mora biti veća od 18 °C. Najčešće se sadi na malč od crno-bijelog PE-filma. Paprika se na koljencu na kojem je prvi cvijet grana u tri do četiri grane.

U zaštićenim prostorima rast se regulira prikraćivanjem na dvije glavne grane. One se vode uz vezivo slično kao rajčica na žicu iznad redova. Na ovim glavnim granama ostavlja se uvijek samo po jedna najjača grana. Uklanjaju se i sve grane koje se pojavljuju ispod glavnih. Ova se rezidba obavlja jednom tjedno, a uz to se odstranjuju i donji žuti listovi i eventualno deformirani ili bolesni plodovi.

Neki proizvođači uklanjaju i prvi cvjetni pup ili cvijet, da se pospješi vegetativni rast biljke i zametanje sljedećih plodova. U dugom uzgoju (preko 100 dana berbe) glavne rodne grane mogu narasti do gornje žice. Vlažnost tla u zaštićenom prostoru održava se navodnjavanjem na razini 80 % poljskog vodnog kapaciteta, dok je optimalna relativna vlaga zraka oko 75 %. Tijekom vegetacije paprike održava se temperatura zraka od 22 do 26 °C danju i 16 do 20 °C noću. U ljetno vrijeme vrlo je važna dobra ventilacija, jer temperatura iznad 30 °C uvjetuje opadanje cvjetova, a 35 °C ili viša može biti vrlo štetna i za vegetativni rast. Prva prihrana provodi se pri pojavi cvjetova na glavnim granama, a ponavlja se svakih 10 dana. Utrošak vodotopivih gnojiva je 25 do 35 kg/ha u svakoj prihrani. Tijekom plodonošenja potrebna je i prihrana kalcijevim nitratom. Za zaštićene prostore specifični su štetnici kalifornijski trips i bijela mušica, koji mogu uvjetovati znatne štete. Suzbijaju se biološkim ili kemijskim načinom.

Hidroponski uzgoj

Hidroponski uzgoj paprike na supstratima (kamena vuna, kokosova vlakna i sl.) tehnološki je sličan uzgoju u tlu zaštićenog prostora. Osim što je prije sadnje potrebno pripremiti zaštićeni prostor i supstrat. Tlo zaštićenog prostora se u potpunosti prekriva polietilenskom crno-bijelom folijom s bijelom stranom okrenutom prema gore. Postavlja se oprema za pripremu hranjive otopine i sustav za navodnjavanje kapanjem. Ploče supstrata se postavljaju u redove ili dvoredne trake, u polipropilenske podne kanalice, ili limene viseće kanalice za otjecanje viška hranjive otopine. Razmak između redova iznosi 120 do 150 cm. Ako se sadi u dvoredne trake, razmak između redova u traci iznosi 70 do 80 cm, a između traka 100 do 120 cm. Ako se sade kocke s dvije pikirane biljčice, iz jednog reda supstrata se dobivaju dva reda biljaka. Nakon što je supstrat postavljen, prorezuju se sadna mjesta, odnosno, polietilenska folija u koju je supstrat upakiran. Dimenzije otvora moraju odgovarati dimenzijama kocki korištenih za pikiranje. Razmak između biljaka u redu iznosi od 33 do 50 cm. U prorezane otvore se okomito umeću nosači kapilara kako bi se supstrat prije sadnje natopio hranjivom otopinom. Sjetva sjemena obavlja se u čepove kamene vune u polistirenskim kontejnerima sa 240 lončića ili u blokove kamene vune, brida 2,5 cm i visine 4 cm. Pedeset do šezdeset blokova je povezano gornjim rubom tako da čine veću sjetvenu jedinicu. Sjetva se najčešće obavlja krajem studenog ili početkom prosinca. Nakon sjetve u čepove kamene vune sjeme se pokriva vermikulitom čija je zadaća zadržavanje vlage. Iznikle biljčice se u fazi razvijenih kotiledonskih listova i prvog pravog lista pikiraju u predviđene otvore na kockama kamene vune. Veličina kocke ovisi o kulturi i o broju biljčica koji se pikira u jednu kocku. Ako se pikira jedna biljčica po kocki, koriste se kocke brida 7,5 cm i visine 6,5 cm ili brida 10 cm i visine 7,5 cm, a ako se pikiraju dvije koriste se kocke brida 10 ili 12 cm. Budući da se presadnice proizvode u vrijeme kratkog dana, korisno je za dio zaštićenog prostora u kojem se odvija uzgoj nabaviti svjetiljke za dopunsko osvjetljenje kako bi se skratilo vrijeme uzgoja. Presadnice se u kockama kamene vune uzgajaju do sadnje. Tijekom uzgoja, svaki ili svaki drugi dan se prihranjuju razblaženom hranjivom otopinom. Po potrebi, nakon zalijevanja otopinom, listovi se ispiru čistom vodom kako se ne bi pojavile ožegotine na listovima uzrokovane ostacima hranjivih soli. Kad se biljke počnu međusobno dodirivati, kocke je potrebno razmaknuti kako ne bi došlo do izduživanja presadnica. Razmicanje kocaka se provodi jedan do dva puta tijekom uzgoja presadnica. Presadnice su spremne za sadnju kad korijen proraste volumen kocke, odnosno, krajem siječnja ili u prvoj polovici veljače. Sadnja se obavlja u fazi razvijenih 10 do 12 listova te vidljivim grananjem i zametkom prvog cvijeta. Za sadnju se koriste ploče supstrata dužine 1 m, širine 15 do 20 cm i visine 7,5 do 10 cm. Ovisno o volumenu ploče, te uzgajanoj kulturi, po ploči se sadi 2 do 6 biljaka, tako da volumen supstrata po biljci najčešće iznosi između 2,5 i 5 litara. Zbog malog volumena supstrata po biljci potrebna je česta fertirigacija, a broj i trajanje pojedinog obroka ovise o kapacitetu supstrata za vodu (hranjivu otopinu), fazi razvoja biljke i mikroklimatskim uvjetima u zaštićenom prostoru. Sadnja se obavlja postavljanjem kocki s presadnicama na zato predviđene otvore na pločama supstrata. Prilikom sadnje potrebno je nosač kapilare izvaditi iz ploče i umetnuti ga u kocku. Zbog povoljnih uvjeta temperature i vlažnosti, korijen za 2 do 3 dana prijeđe iz kocke u ploču, biljke se ukorijene i nastavljaju svoj rast. Budući da je supstrat prije sadnje natopljen hranjivom otopinom, nakon sadnje dnevno je potrebno svega nekoliko obroka fertirigacije. Nekoliko dana nakon sadnje ploče supstrata se prorezuju na dva mjesta, oko 2 cm od dna ploče, kako bi se omogućilo procjeđivanje viška hranjive otopine. Višak hranjive otopine (oko 25 % dodane otopine) mora se procijediti kako bi se spriječio porast koncentracije soli u zoni korijena, što može dovesti do odumiranja korijenovih dlačica i smanjenog usvajanja vode i hraniva, pa čak i uginuća biljaka. Nekoliko dana nakon sadnje, odnosno, ukorjenjivanja, spušta se vezivo kojim će se omatati biljke kako ne bi došlo do polijeganja ili loma stabljike. Tijekom vegetacije, dnevni broj i trajanje obroka fertirigacije se postupno povećava. Također, potrebno je obavljati redovite mjere njege: omatanje i spuštanje biljaka, pinciranje zaperaka i cvjetova, rezanje ostataka cvjetnih grana, rezanje donjeg lišća, kontrola pH- i EC-vrijednosti hranjive otopine, periodička laboratorijska analiza sastava hranjive otopine. Ujedno, u zaštićenom prostoru je potrebno održavati mikroklimatske uvjete što bliže optimalnima. Berba paprike iz hidroponskog uzgoja započinje 70 do 90 dana nakon sadnje. Plodovi paprike crvene, žute ili zelene boje mogu se brati i u fiziološkoj zrelosti. Četrdeset do pedeset dana prije planiranog završetka berbe prikraćuju se vrhovi biljaka kako bi svi zametnuti plodovi dospjeli za berbu. Nekoliko dana prije završetka berbe prestaje se s fertirigacijom. Po završetku berbe iz zaštićenog prostora se iznose biljni ostaci, supstrat i dijelovi sustava za navodnjavanje kapanjem, zaštićeni prostor se čisti i dezinficira te se započinje s pripremama za narednu sezonu. Ako se supstrat planira koristiti i naredne sezone potrebno ga je spremiti u zaštićenom prostoru kako bi se spriječilo smrzavanje zaostale hranjive otopine i narušavanje strukture.

""

Berba paprike

Plodovi paprike mogu se brati u tehnološkoj ili fiziološkoj zrelosti, ovisno o zahtjevima tržišta i namjeni. Berba za potrošnju u svježem stanju (kultivari paprike zvonolikog ploda) se najčešće obavlja u tehnološkoj zrelosti, dok se u fiziološkoj zrelosti beru kultivari čiji se plodovi prerađuju (kultivari tipa kapije). Za preradu kiseljenjem (“paradajz” paprike i feferoni) mogu se koristiti plodovi u oba stupnja zrelosti, dok se kultivari začinske paprike beru isključivo u fiziološkoj zrelosti.

Tehnološka i fiziološka zrelost

Tehnološki zreli plodovi dosegli su svoju punu veličinu, karakteristične su boje za kultivar (od mliječnožute do tamnozelene) i pogodni su za konzumiranje u svježem stanju. Perikarp tehnološki zrelih plodova je sjajan i čvrst, tolerantan na manje ozljede pritiskom. Vrlo je važno dobro ocijeniti stupanj zrelosti, jer prerano ubrani plod vrlo brzo gubi vodu i smežura se. Fiziološka zrelost ploda predstavlja fazu razvoja kad je sjeme u potpuno razvijenom plodu zrelo, a perikarp je ovisno o kultivaru, promijenio boju u različite nijanse crvene (najčešće), žutu, narančastu ili ljubičastu. Fiziološki zreli plodovi su također pogodni za konzumiranje u svježem stanju, ali se najčešće prerađuju ili suše.

Vrijeme i način berbe

Od sadnje do početka berbe tehnološki zrelih plodova najčešće je potrebno između 60 i 80 dana, što znači da berba paprike iz uzgoja na otvorenome u kontinentalnom dijelu Hrvatske počinje u drugoj dekadi srpnja, a u primorskom početkom srpnja i može potrajati do ranih jesenskih mrazeva. Ako se paprika uzgaja u grijanim zaštićenim prostorima, berba može početi krajem svibnja ili početkom lipnja. Krupnoplodni kultivari u zaštićenom prostoru ulaze u tehnološku zrelost 7 do 9 tjedana nakon sadnje. Budući da paprika sazrijeva postupno, zreli se plodovi beru u više navrata svakih desetak dana (8 do 12). Pri uzgoju u zaštićenom prostoru berba se najčešće obavlja jednom tjedno. Beru se potpuno razvijeni plodovi, te deformirani, bolesni i oštećeni plodovi, jer se redovitom i temeljitom berbom pospješuje plodonošenje.

Berba se obavlja za suhog i sunčanog vremena, jer su vlažni plodovi pobrani nakon kiše ili jače rose skloni truljenju tijekom čuvanja. Obavlja se tijekom hladnijeg dijela dana.

Berba treba biti pažljiva, jer su grane paprike veoma krhke i lako se lome. Plodovi se beru ručno otkidanjem ili bolje, rezanjem stapki oštrim škarama ili nožem, čime se dobivaju kvalitetniji plodovi za tržište. Ubrani plodovi se pakiraju u mrežaste vreće ili plastične sanduke pazeći da ne dođe do oštećenja pokožice ploda, što može uzrokovati truljenje ubranih plodova. Fiziološka zrelost plodova nastupa oko tri tjedna nakon tehnološke, što znači da berba fiziološki zrelih plodova započinje kasnije, manje je berbi tijekom sezone uzgoja (najčešće 3 do 4) i ostvaruje se niži prinos (oko 20 % niži) u odnosu na berbu tehnološki zrelih plodova. Zbog kasnijeg dozrijevanja, važno je za pojedina proizvodna područja izabrati kultivare koji će dužinom vegetacije i u klimatski lošijim godinama prijeći u fiziološku zrelost. Feferoni za preradu beru se jednokratno. Na većim površinama mogu se brati adaptiranim kombajnom za berbu mahuna, dok je na manjim površinama berba ručna, kada oko 10 % plodova pocrveni. Začinska paprika također se bere jednokratno, ali se berba odgađa što je više moguće, kako bi što veći udio plodova fiziološki dozrio, a oni koji su prvi dozreli što više dehidrirali. Time se skraćuje razdoblje sušenja poslije berbe.

Prinosi i čuvanje poslije berbe

Prinosi paprike uzgajane na otvorenome ovise o proizvodnim uvjetima, primijenjenoj tehnologiji, te uzgajanom kultivaru. Prinosi feferona i začinske paprike u domaćim proizvodnim uvjetima najčešće iznose 2 do 2,5 kg/m2, prinos kapije koja se bere u fiziološkoj zrelosti 2,5 do 3 kg/m2, a krupnoplodnih kultivara zvonolikog tipa ploda i “paradajz” paprike 3 do 5 kg/m2.

Uzgojem u zaštićenom prostoru moguće je ostvariti prinos između 8 i 15 kg/m2.

Plodovi paprike su poslije berbe jako osjetljivi na gubitak vode, ožegotine od sunca i toplinska oštećenja. Zbog toga ubrani plodovi ne bi smjeli biti izloženi suncu duže od jednog sata poslije berbe. Potrebno ih je što prije transportirati do objekta za sortiranje i pakiranje. Tijekom transporta trebaju biti zaštićeni od sunca, oborina i prašine. U slučaju potrebe duljeg skladištenja, plodovi se mogu čuvati dva do tri tjedna pri temperaturi 5 do 7 °C i relativnoj vlazi zraka 90 do 95 %. Plodovi “paradajz” paprike koji se kisele, trebaju na preradu stići najkasnije 16 sati nakon berbe. Slatki feferoni trebaju biti dopremljeni na preradu najviše 12 sati nakon berbe, a ljuti najviše 24 sata nakon berbe. Papriku tipa kapije namijenjenu preradi u ajvar potrebno je dopremiti u tvornicu najkasnije 3 dana nakon berbe.

Najčešće bolesti i štetnici paprike u uzgoju na otvorenom

Sjemenom paprike prenosi se dvadesetak različitih mikroorganizama (gljivica, bakterija, virusa), pa su sjetva zdravstveno ispravnog (dezinficiranog) sjemena u sterilizirani supstrat, uz prskanje i/ili zalijevanje presadnica dopuštenim fungicidima osnovne preventivne mjere za proizvodnju kvalitetnih i zdravih biljčica pred sadnju u polje ili otvorene gredice.

Gangrena korjenova vrata paprike

Najopasnije su bolesti koje napadaju žilni ili sprovodni sustav biljaka paprike (npr. Phytophthora, Fusarium, Vertlcillium), te jednom već zaražene biljke u pravilu iznenada propadaju.

Gotovo svake godine javlja se u većoj ili manjoj mjeri gangrena korjenova vrata paprike (Phytophthora capsici). Mogu biti zaražene već mlade biljčice u proizvodnji rasada, kada iznenada padaju kao pokošene. Ipak, najčešće već presađene i razvijene biljke pokazuju simptome u vrijeme rasta i razvoja prvih plodova. Tada se neželjene promjene javljaju u zoni korjenova vrata, na tom dijelu biljke paprike poprimaju smeđu boju uz naknadni razvoj vlažne truleži. Zaražene, a već biljke paprike naglo venu i suše se. Takve štete nastaju nakon kišnih razdoblja ili nakon obilnog navodnjavanja. Ako se bolest javlja u čvorištima grana ili peteljkama lišća, tada odumiru dijelovi iznad zaraženih mjesta. Plodovi paprike mogu biti napadnuti izravno ili preko peteljke. Za vlažnog razdoblja se formira prvo vodenasta pjega koja naknadno zahvaća čitav plod, a na njemu se može formirati i “bjeličasta prevlaka”. No, ako nakon zaraze dominira suho razdoblje, plodovi jednostavno smežuraju. Uzročnik ove bolesti je pseudogljiva Phytophthora capsici, koja prezimljuje na zaraženim biljnim ostacima ili slobodno u tlu bez biljke domaćina. Za svoj razvoj zahtjeva dosta visoke temperature, između 10° i 35°C, a istovremeno je potrebna voda. Korištenje dezinficiranog sjemena (thiram) paprike i i parcijalna dezinfekcija klijališta preventivnim zalijevanjem dopuštenim fungicidima je obvezna mjera zaštite u proizvodnji presadnica (vidi Tablicu 1).

""Izbor ocjeditih terena za uzgoj paprike i patlidžana su također važna preventivna mjera. Samo preventivnom primjenom fungicida (prije zaraze i pojave znakova bolesti) postiže se uspješna zaštita. Nakon rasađivanja potrebno je zalijevanje malih biljaka 0,25 % otopinom pripravaka koji sadrže propamokarb (npr. Previcur Energy SL, Proplant SL). Taj postupak valja ponoviti u intervalima 15 do 20 dana, uz poštivanje karence za papriku 35 dana! Proizvođači u certificiranoj ekološkoj proizvodnji mogu preventivno koristiti mikro-biološke pripravke na osnovi korisne gljivice Trichoderma spp. (npr. Tiffi, Trifender, TF Binap, Trianum). Primjenjuju se zalijevanjem presađenih biljaka ili sustavima “kap po kap”.

""

Zalijevanje presadnica paprike nakon sadnje u pripremljene gredice navedenim pripravcima preporučujemo i u manjim vrtovima uz okućnice, osobito ako vlasnici kupuju i sade hibride paprike tipa “babura”.

Ovisno o količini i rasporedu oborina uz pripadajuće temperature zraka u usjevima paprike na otvorenim poljima mogu se pojaviti i druge bolesti uzročnici različitih pjegavosti lišća ( Alternaria, Cercospora), ali su puno štetnije bolesti plodova paprike: siva plijesan (Botrytis cinerea) i smeđa pjegavost (Collerotrichum spp.).

Pjegavost lišća i plodova

Promjenom klime u kojima ljeta postaju sve toplija s vrlo nepovoljnim rasporedom oborina (u svega nekoliko dana bilježimo gotovo mjesečne prosječne količine oborina, a naknadno slijedi vrlo vruće i sparno vremensko razdoblje) proizvođači paprike na otvorenom se sve češće susreću s različitim vrstama pjegavosti lišća i plodova. Stoga je prema izboru dopuštenih fungicida iz Tablice 2. potrebno obaviti folijarno preventivno tretiranje usjeva paprike prije i/ili nakon završetka cvatnje.

Zaštita od štetnika

Od štetnih organizama životinjskog podrijetla, redovito se na mladim presadnicama paprike javljaju lisne uši ( Aphidae), a naknadno plodove početkom dozrijevanja mogu oštetiti različite vrste gusjenica (npr. kukuruzni moljac ili sovice). Pojavu lisnih uši na najmlađim (vršnim) dijelovima paprike valja kontrolirati već kod proizvodnje presadnica, a osobito nakon presađivanja na otvorene gredice ili u polje. Izravne štete od lisnih uši se očituju na vršnom lišću iz kojih štetnici sišu biljne sokove, pri čemu napadnute biljke gube zelenu boju i često se deformiraju. Posredna štetnost lisnih uši nastaje zbog prenošenja različitih virusnih bolesti paprike (npr. virus mozaika krastavca, Y virus krumpira i dr.). Zbog česte monokulture kukuruza, te sve sparnijih i toplijih ljetnih mjeseci, u kontinentalnim dijelovima naše zemlje sve su češće dojave proizvođača paprike na otvorenom o gnjiloći plodova koju uzrokuju ličinke druge generacije kukuruznog moljca (Ostrinia nubilalis). Štetnik prezimi u “kukuruzincu” (nezaorani biljni ostaci na kukuruznim poljima) ili drugim biljkama domaćinima, a leptiri prezimljujuće populacije pojavljuju se tijekom svibnja i lipnja. Prva generacija se obično razvija na zelenim kukuruznim poljima. Naknadno, u povoljnim uvjetima vrućeg i sparnog razdoblja ovaj štetnik razvija tijekom kolovoza “ljetno” pokoljenje, koje osim kukuruza napada i brojne druge kulture (posebice papriku). U iznadprosječno vrućim ljetima pojavljuju se i gusjenice žute kukuruzne sovice (Helicoverpa armigera) sa istim posljedicama na usjev paprike kao i ličinke kukuruznog moljca. Populacija leptira kukuruznom moljca može se pratiti feromonima, te prema potrebi u vrijeme pred početak zriobe i berbe plodova paprike provesti zaštita sa dopuštenim insekticidima vrlo kratke karence (vidi Tablicu 3.). U Republici Hrvatskoj za primjenu potapanjem kontejnerskog rasada prije sadnje u polje ili zaštićene prostore ima pripravak na osnovi tiametoksama (Actara 25 WG) u količini 15-20 grama/100 litara vode, uz utrošak 500-1.500 lit./ha. Maksimalna količina pripravka Actara 25 WG je pritom 300-450 g/ha zalijevanjem korijena, te se osim u paprici koristi za slijedeće povrtne vrste: krastavac, rajčica, patlidžan, lubenica, dinja i tikvice. Dopuštena je primjena u polju i zaštićenim prostorima. Pritom se preventivno suzbija početna populacija lisnih uši, cvjetnog štitastog moljca, kalifornijskog i duhanovog tripsa. Pored opisanih, u zaštićenom se prostoru javljaju još brojne posebne kategorije štetnih organizama u uzgoju paprike.

""

Postavi pitanje autoru klikom ovdje
Prethodni članakNewsletter 9/2016
Sljedeći članakKrenula isplata drugog dijela izravnih plaćanja poljoprivrednicima
gospodarski list
Gospodarski list je najstariji hrvatski časopis za poljoprivredu i selo koji i danas izlazi i koji je kroz tri stoljeća usmjeravao stručno, ekonomski i društveno hrvatskog seljaka i selo. Promicao je i čuvao običaje na selu i poljoprivredi i njegovao hrvatsku kulturu i jezik. List danas izlazi kao polumjesečnik na 72 stranice visoke kvalitete papira i višebojnog (kolor) tiska u formatu 210 x 275 mm. Zahvaljujući tradicionalno kvalitetnim i prije svega aktualnim i stručnim člancima, Gospodarski list stekao je vjerne, dugogodišnje pretplatnike i do danas zadržao status najpopularnijeg časopisa o poljoprivredi u Hrvatskoj. Kroz sva tri stoljeća Gospodarski list je izlazio zahvaljujući prije svega svojim vjernim pretplatnicima, poslovnim partnerima i oglašivačima, a u Gospodarskom listu surađuju najnapredniji ljudi pojedinog vremena, mnogi istaknuti znanstvenici, stručnjaci poljoprivredne proizvodnje, te mnogi drugi ugledni ljudi. Važno je napomenuti da Gospodarski list i danas kontinuitrano stvara nove vrijednosti kroz vrijedne projekte i inicijative; Gospodarski kalendar, biblioteka Obitelj i Gospodarstvo, biblioteka Hrvatsko povrće, Gospodarski oglasnik, televizijska emisija Dodir prirode, web izdanja, digitalizacija arhive 1842 – 1910 dostupne javnosti kroz projekt Hrvatska kulturna baština, izbor za najbolju poljoprivrednu ljekarnu, stručni seminar Hrvatsko povrće, stručni seminar CroVin, profilne stranice na društvenim mrežama, Društvo agrarnih novinara Hrvatske… Cilj Gospodarskog lista oduvijek je bio i ostat će prenošenje znanja, informacija i savjeta, kako bi poljoprivredna proizvodnja bila isplativa, a gospodari uspješniji.