Berba blitve u kasnu jesen

Blitva (Beta vulgaris ssp. cicla L.) je povrće iz reda lisnatog povrća, a za jelo se koristi list. Nekada se uzgajala samo u vrtovima na obali i priobalju, gdje je i danas zastupljenija, odakle se njezin uzgoj proširio na cijelu zemlju. Vrlo dobro uspijeva i na tlima kontinentalnog dijela, a relativno je otporna i na niže temperature.

Blitvu su uzgajali još u antičkoj Grčkoj, podrijetlom je sa Sredozemlja, a u ostatak Europe uvedena je u kulturu u srednjem vijeku.

Bogata vitaminima

Za pripravu jela koristi se se lišće ili izdvojene debele, sočne peteljke i rebra. Po kemijskom sastavu, blitva ima 12,31 % suhe supstance od čega je 4,83 % ugljikohidrata, 2,0 % bjelančevina, 3,44 % celuloze, 0,42 biljnih ulja i 1,62 mineralnih materija. Blitva je iznimno bogata vitaminima, vrlo je djelotvorna protiv skleroze, povoljno djeluje na probavu.

Za jačanje organizma priprema se kao varivo s porilukom. Svježi listovi blitve u narodu se koriste kao oblozi za razne rane i čireve. Najčešće se blitva priprema kuhana i začinjena maslinovim uljem. Tako pripravljena blitva, osim što je vrlo ukusno jelo, iznimno povoljno utječe na izlučivanje urina, a i krv se vrlo dobro pročišćava. Listovi mladi blitve mogu se jesti sirovi, na salatu. Može se koristiti i za pripremanje sarmica i različitih pita.

 Lisnata i rebrasta

Dva su botanička varijeteta blitve – lisnata i rebrasta. Lisnata blitva razvija rozetu sa širokim, masivnim listovima svjetlije i tamnije zelene boje. Rebrasta blitva razvija krupne, sočne listove dužine oko pola metra s iznimno razvijenim debelim stabljikama. Rebrasta blitva ima užu stabljiku i, u odnosu na lisnatu, manje listove.

Najpoznatije vrtne sorte blitve su engleske –  Ruby Chard, Silver Beet, bijela i zelena, te češka sorta Lyonsky Lukulus a Stribrity.

Kako rebrasta blitva ima sočne, debele stabljike, iste se koriste kao šparoge – ili za juhu ili za pire. Rebra blitve mogu se kuhati ili peći vezana u snopiće poput poriluka s umacima kao dodacima. I korijen blitve može se vrlo korisno upotrijebiti – za hranidbu stoke ili se odlaže na kompost.

Uzgoj blitve

Blitva je dvogodišnja biljka, umjereno toplog i umjereno vlažnog područja. U područjima s blažom klimom uspije prezimiti na otvorenom; podosta je otporna na niske temperature. Minimalna temperatura potrebna za klijanje je od sedam do devet stupnjeva Celzijevih. Potreba za vlagom izražena je u razdoblju mlađeg porasta, dok kasnije podnosi i slabiju sušu. Potreba za svjetlošću je velika; biljka je to dugog dana.

Blitvi odgovaraju razmjerno humusna i vlažna tla, dobro opskrbljena hranjivim tvarima, posebice dušikom. Ne podnosi zbijena i kisela zemljišta. Uzgaja se u plodoredu, gdje dolazi nakon obilno gnojenih vrsta povrća. Može se sijati od početka ožujka do svibnja. Blitva iz proljetne sjetve pristiže za berbu krajem lipnja i traje sve do kasne jeseni. Idealno vrijeme za sjetvu blitve s ciljem postizanja berbe u jesen i zimu je od kraja kolovoza do rujna.

Razmnožava se sjemenom izravnom sjetvom ili uz prethodnu proizvodnju rasada. Sije se u gredice, po tri sjemenke, na dubinu tri do četiri cm, međusobno udaljene 30 do 50 cm. Nakon klijanja za daljnji razvoj ostavlja se najrazvijenija biljka.

Kad se na biljci pojave dva razvijena lista, prvi se puta prorjeđuje. Drugi put se prorijeđuje kada biljka ima četiri do pet listova. Prorijeđenost mora biti takva da biljke ostanu na međusobnoj udaljenosti od 20 do 30 cm. Dakako, ta pravila vrijede za sadnju, tj. sijanje u neprekidnom redu. Klijanje traje od deset do dvanaest dana. Kako bismo dobili ranu proljetnu blitvu, treba je sijati u ranu jesen. U zaštićenom, toplom dijelu vrta blitvu sijemo za zimsku potrošnju.

U kontinentalnom dijelu zemlje gdje su tempereture niže i jači mrazevi, biljke je najbolje s korijenom usaditi u toplo klijalište ili u posudama smjestiti u podrum. Na taj način dorastajuće lišće može se tijekom zime brati. Preostali dio blitve može ostati na gredici, ali treba na nju nagrnuti lišće ili slamu. Nakon što se lišće skine u ožujku, već u travnju mogu se brati izrastajući listovi. Kako bi se omogućio razvoj središnjih listova, treba otkidati mlade, vanjske listove. Isto je potrebno raditi što češće, kako bi se pospješio rast mladih listova.