Hren – pikantno i ukusno povrće

Hren, lat. Armoracia rusticana je korjenasto povrće iz porodice krstašica , lat. Brassicaceae, a uzgaja se zbog zadebljalog podanka (rizoma). Karakterizira ga pikantan, oštar i ljut okus pa se uglavnom koristi kao dodatak mesnim i ribljim jelima. U našim krajevima tradicionalno se koristi kao začin uskrsnoj šunki ili se priprema kao umak i poslužuje uz kuhanu govedinu.

Po europskom kontinentu hren se proširio negdje u srednjem vijeku iz područja južne Rusije i Ukrajine te ubrzo postao prirodno rasprostranjena vrsta u mnogim dijelovima svijeta. Budući da je intenzivnog okusa koji nadvladava ostale arome, primarno su ga Rusi i Ukrajinci koristili kako bi prikrili okus pokvarenog mesa u razdoblju prije hladnjaka. Zanimljivo je kako su ga također koristili i Židovi kao dio tradicionalne večere za Pashu.

Osim podanka i lišće hrena korišteno je za ukrašavanje domova tijekom blagdana te je često dodavano raznim umacima kao zamjena za biljku pashu koja raste u pustinji. Iako se hren nekad smatrao hranom za siromašne, njegov prepoznatljiv i intenzivan okus sada privlači sve više pozornosti u modernom kulinarstvu. Oštrina okusa hrena je zbog gorušičinog ulja, koje osim što ima antibiotsko djelovanje, poboljšava okus i održivost hrani. Uz to, sadrži još glikozide, sinigrin, asparagin, oksidaze i peroksidaze. Sinigrin je dominantni glukozinolat u listovima i u korijenju.

Hren kao lijek

Najpoznatiji je po svojoj ulozi u liječenju skorbuta zbog visokog sadržaja vitamina C, posebno za pomorce na dugim plovidbama koji nisu imali pristup svježem povrću ili voću.

Naribani korijen hrena u kombinaciji s medom i toplom vodom koristio se protiv gripe, kao diuretik. Služio je za poboljšanja apetita, zatim se koristio za liječenje bolesti dišnog sustava, protiv kašlja i bronhitisa. Danas su se razvila i nova područja primjene. Zahvaljujući bogatstvu glukozinolata, postaje važna komponenta u prevenciji raka, a ima i pesticidno djelovanje. Peroksidaza iz hrena koristi se u širokom spektru medicinskih istraživanja, analitičkih tehnika te u procesima detoksikacije industrijskih otpadnih voda.

Održavanje, zalijevanje i prihrana

Na otvorenim poljima, hren se može uzgajati kao jednogodišnja ili višegodišnja kultura, što ovisi o preferencijama uzgajivača i uvjetima okoline.

Kad se uzgaja kao jednogodišnji usjev, hren zahtijeva dugu vegetacijsku sezonu s visokim temperaturama tijekom ljeta i jeseni kako bi se osigurao optimalan razvoj korijena. S druge strane, kao višegodišnja biljka, hren može ostati produktivan 10-20 godina ili čak duže. U ovom slučaju, pravilna briga o biljkama, uključujući redovito održavanje, zalijevanje i prihranu, ključni su faktori za dugoročni uspjeh.

Hren se razmnožava isključivo vegetativno, pomoću jednogodišnjih reznica (izboja) koje se koriste razmnožavanje. Od jedne biljke se može dobiti 2 do 3 dobre reznice. Sjeme, ako se i razvije, je obično sterilno. Pri zasnivanju nove proizvodnje poželjno je da reznice za reprodukciju budu iz istog ili sličnog klimatskog područja. Što se tiče sortimenta, uglavnom postoje ekotipovi s imenom područja iz kojega potječu, prilagođeni specifičnim uvjetima uzgoja i preferencijama uzgajivača. Prvi autohtoni ekotip koji je dobio oznaku zemljopisnog porijekla je Ludbreški hren. Time se osigurava zaštita proizvoda na području cijele Europske unije, a potrošačima jamči autentičnost proizvoda. Ludbreški hren ima intenzivan okus i snažnu aromu, a ističe se po svojoj svijetloj boji korijena i visokom prinosu.

Vrijeme sadnje reznica je rano proljeće, a prije sadnje neophodna je obilna gnojidba stajskim gnojem u jesen. Gnoji se s 30 do 50 tona po hektaru. Za optimalno pripremljeno tlo, preporučuje se zimsko oranje na dubini od 30 cm kako bi se stajski gnoj najbolje inkorporirao. Hren se može saditi na nekoliko načina. Reznice se mogu postaviti na ravnu površinu, gredice ili u iskopane jarke, koristeći vertikalni, horizontalni ili kosi položaj.

Kod kose sadnje, reznice 20 do 25 cm dužine i promjera 1,5 do 2 cm pripremaju se na način da se režu na gornjem dijelu ravno, a na donjem koso, da se izbjegnu greške kod sadnje. Reznice se potom sade koso, odnosno ravno odrezani dio se sadi prema gore, tako da je vrh reznice zakopan 10 centimetara ispod površine tla. Vertikalna sadnja se obično provodi pomoću strojeva. Reznice, koje su obično duge oko 15 centimetara, postavljaju se uspravno u tlo.

Kod horizontalna sadnje reznice se postavljaju u otvorene brazde na razmaku od 60-80 cm x 30-50 cm. Dubina sadnje varira ovisno o tipu tla – na lakim tlima dublje (oko 6 cm), a na srednje lakim tlima pliće (2-4 cm). Pripremljene reznice je prije sadnje potrebno pregledati i sortirati, odnosno izdvojiti one oštećene i bolesne, dok je suhe dijelove potrebno izrezati. Važno je spriječiti formiranje postranih korijena te se zbog toga duž reznice odstranjuju spavajući pupovi, osim gornjih iz kojih se razvija rozeta lišća te donjih iz kojih se razvija apsorpcijsko korijenje.

Osim proljetne, iznimno je moguća i jesenska sadnja. Ona je puno rizičnija budući da je za dobro prezimljenje važno da se reznice dobro ukorijene. Osim toga, nakon jesenske sadnje neki podanci u proljeće mogu potjerati cvjetnu stabljiku koju treba potom ukloniti kako ne bi crpila hraniva iz podanka, što zahtijeva dodatne radne sate i poskupljuje proizvodnju. Najvažnije bolesti hrena su bijela hrđa i pjegavost lišća hrena, dok se od štetnika na hrenu mogu javiti neke vrste sovica i buhača.

Korisno je znati!

Hren se nakon uzgoja na istoj površini može uzgajati tek nakon 3 – 4 godine. Međutim, zbog spojeva koje sadrži, dobar je susjed drugim biljkama (posebno povrću) jer djeluje kao prirodni pesticid, odnosno štiti susjedne biljke od potencijalnih štetnika i bolesti.

Hren je otporan na niske temperature, u mirovanju može prezimiti do -45 °C. Najintenzivnije raste na 15 do 20 °C, dok se pri temperaturama višim od 25 °C usporava rast, smanjuje prinos i kvaliteta podanka. Za optimalan rast hrena važno je održavati umjerenu vlažnost tla i visoku vlagu zraka. Iako može podnijeti kratka sušna razdoblja, ona smanjuju kvalitetu podanka – korijen postaje sitan i drvenast. Stagnirajuća voda nije poželjna. Uzgoj hrena najbolje uspijeva na srednje teškim tlima poput pjeskovitih ilovača ili ilovastih pjeskulja. Tla bi trebala imati dobru strukturu s 3 – 5 % humusa i blago kiselu do blago alkalnu reakciju (pH 6 – 7,5). Za tla s pH vrijednosti nižom od 5,5, preporučuje se uporaba vapna prije sadnje.

Hren se vadi do kasne jeseni

Hren ima dugu vegetaciju, u jednogodišnjem uzgoju obično se vadi u jesen (X. i XI. mjesec), kada biljka uđe u fazu mirovanja, a lišće požuti. U iznimnim situacijama, može se vaditi i zimi, pod uvjetom da tlo nije smrznuto i da temperatura nije niža od 0 °C, ili u proljeće prije početka nove vegetacije. Ako podanci nisu dostigli potrebne dimenzije zbog suše ili drugih faktora, usjev se ostavlja još jednu godinu.

Hren se vadi pomoću prilagođenih vadilica (za repu, krumpir ili mrkvu), koji se prilagođavaju da što dublje prodiru. Sve kako bi se cijela biljka izvukla na površinu. Izvađeni hren se transportira na sabirno mjesto gdje se vrši sortiranje i dodatna obrada prema potrebama. Očekivani prinos tržnog hrena može varirati između 7 i 10 t/ha.

Nakon vađenja, podanci se temeljito očiste od zemlje, uklone se lišće, sekundarni izdanci namijenjeni reprodukciji ili preradi, kao i sitni korijenčići i pupovi. Nakon čišćenja, podanci se peru i pakiraju u letvarice, kutije ili PE vreće. Za posebno krupne podanke može se primijeniti i vakuumsko pakiranje. Dorađeni hren može se skladištiti do 6 mjeseci na temperaturi od 0 – 1 °C uz relativnu vlažnost zraka od 95 %. Nedorađeni hren također može dugo ostati svjež u podrumima i trapovima, uz osiguranje dobre zaštite od smrzavanja. Za osobne potrebe hren se uzgaja kao višegodišnje vrsta, budući da dobro prezimljuje i podnosi teške uvjete.

U zimskim mjesecima ne prolazi kroz fazu mirovanja poput mnogih drugih biljaka već u pravilu zadržava svoje lišće, ali njegov rast i razvoj se usporavaju. Kada temperature ponovno porastu u proljeće, hren nastavlja svoj razvoj i rast. Hren ima sklonost brzom širenju i formiranju gušćih nasada, što može dovesti do konkurencije za hranjive tvari, vodu i svjetlost među biljkama. Prorjeđivanje je ključno kako bi se osigurao dovoljan prostor između biljaka za njihov rast i razvoj te kako bi se smanjio rizik od bolesti i štetnika.

Proces prorjeđivanja podrazumijeva uklanjanje nekoliko biljaka, čime se omogućuje preostalim biljkama da slobodnije rastu i razvijaju se. Pri prorjeđivanju, preferira se uklanjanje najslabijih biljaka, dok se najjače i najzdravije biljke zadržavaju kako bi im se pružila najbolja prilika za uspješan rast i razvoj. Prorjeđivanje se obično provodi u proljeće ili rano ljeto, kada je biljka najaktivnija. Ovaj postupak pomaže u održavanju kontroliranog rasta biljke i sprječava njeno nekontrolirano širenje.

Izvor: Gospodarski kalendar