Kad je najbolje saditi češnjak i o čemu ovisi hoće li izbor roka sadnje biti u jesen ili u proljeće?
U kontinentalnim područjima češnjak se može saditi u jesen sredinom listopada, a u mediteranskim krajem listopada do sredine studenog. Češnjak posađen u jesen, trebao bi se prije jakih mrazeva ukorjeniti i razviti 1 do 2 lista. Ako se sadi u proljeće, najpovoljnija je rana sadnja, čim to vremenske prilike dozvole (krajem veljače ili početkom ožujka). Izbor roka sadnje (proljeće ili jesen) ovisit će prvenstveno o ekotipu ili kultivaru uzgajanom u određenom području, odnosno, u određenim klimatskim uvjetima.
Zahvaljujući velikoj prilagodljivosti češnjak se proizvodi u cijeloj zemlji, ali pretežno na malim površinama, za vlastite potrebe i lokalna tržišta. Na kraškim poljima dalmatinskog zaleđa uzgoj češnjaka ima dugogodišnju tradiciju, a uvođenjem boljih kultivara bez virusa ta bi se proizvodnja mogla povećati i predstavljati značajni izvor prihoda lokalnog stanovništva te opskrbu prerađivačkih kapaciteta i farmaceutske industrije.
U Hrvatskoj se još uvijek uglavnom uzgajaju lokalni ekotipovi češnjaka slabe prilagodljivosti (adaptabilnosti). Prenošenjem ekotipa poželjnih svojstava u novo proizvodno područje ta svojstva slabije dolaze do izražaja, čime se ograničavaju mogućnosti širenja proizvodnje. Kultivari češnjaka su uglavnom dobiveni klonskom selekcijom lokalnih ekotipova. Izborom lukovica za reprodukciju proizvođači sami provode klonsku selekciju. Prosječna masa lukovice domaćih ekotipova najčešće je 30 do 40 g, dok selekcionirani kultivari bez virusa mogu razviti lukovicu mase 70 do 100 g. Većina domaćih ekotipova ima ružičastu ljusku koja obavija češnjeve unutar lukovice.
To je prihvatljivo za potrošnju u svježem stanju, ali za preradu sušenjem prednost ima bijela ljuska.
Kultivari i ekotipovi češnjaka mogu se podijeliti u 3 osnovne skupine
Jesenski ili ozimi – sade se u jesen, prezimljuju i u slijedećoj godini razvijaju vegetativnu masu i krupniju lukovicu s manjim brojem krupnijih češnjeva u lukovici, teže se čuvaju nakon vađenja;
Proljetni – sade se u proljeće jer su osjetljiviji su na niske temperature od jesenskih; listovi su im tanji i uži, a glavice sitnije s većim brojem sitnijih češnjeva;
Alternativni – svojstvima su bliži proljetnim, ali su otporniji na niske temperature pa pri jesenskoj sadnji zbog duže vegetacije daju nešto krupniju glavicu i veći prinos nego pri sadnji u proljeće; većina domaćih proljetnih ekotipova su ustvari alternativni.
Na Nacionalnoj sortnoj listi nalazi se 9 domaćih, odnosno, udomaćenih ekotipova i kultivara: Brgudski ozimi, Domaći jari, Domaći ozimi, Petrinjski ozimi, Polački ozimi, Ptujski jesenji, Ptujski jari, Rocambol i Slavonski ozimi, kod kojih se iz samog naziva vidi jesu li pogodni za proljetnu ili jesensku sadnju.
Poznat je i ekotip iz okolice mjesta Ljubitovica, općina Seget u Dalmatinskoj zagori, čiji su proizvođači osnovali udrugu “Šarac” u svrhu zaštite autohtonog češnjaka i povećanja proizvodnje koja trenutno iznosi oko 20 tona godišnje.
Uzgojni uvjeti
Češnjak je vrlo otporan na niske temperature i može dobro prezimiti u kontinentalnom području. Samo neki kultivari i ekotipovi mogu biti više ili manje oštećeni od niskih temperatura. Za normalan rast i glavičenje češnjaka češnjevi za sadnju moraju biti izloženi temperaturama nižim od 15 ºC uz optimum od 2 do 4 ºC, bilo u skladištu ili u tlu.
Tijekom vegetacije glavičenje pospješuju više temperature i duži dan. Ekotipovi iz različitih područja različito reagiraju i na raspon temperatura i na dužinu trajanja odgovarajućih temperatura i dužinu dana. O tome treba voditi računa pri uvođenju kultivara iz drugih proizvodnih područja.
Za jesensku sadnju preporučuje se čuvanje glavica češnjaka na temperaturi od 15 do 16 ºC, što uvjetuje jaku dormantnost, a pred sadnju na 5 do 6 ºC, čime se dormantnost prekida. Češnjak skladišten na temperaturi iznad 20 ºC i posađen u kasno proljeće neće stvoriti lukovicu, nego produžiti vegetativni rast do u kasnu jesen. Za zriobu lukovice odnosno ulazak u mirovanje najpovoljnije su visoke temperature iznad 25 ºC i suho vrijeme.
Za uzgoj češnjaka prikladna su lakša, aluvijalna tla, dobre strukture, blago kisele ili neutralne reakcije. Osjetljiv je na zaslanjena tla. Dobra ocjeditost tla, ali umjerena vlaga bliska poljskom vodnom kapacitetu u površinskom sloju (20 do 30 cm) važna je za vegetativni rast. U slučaju dužeg sušnog razdoblja navodnjavanjem se može izbjeći stres od suše i osigurati planirani prinos. Za zriobu lukovice poželjno je suho i toplo vrijeme. Ako u to vrijeme padne više oborina, često pucaju vanjski ovojni listovi.
Češnjak ne podnosi sam sebe niti bilo koji luk kao pretkulturu. Poželjno je da ne dođe na isto mjesto najmanje 5 godina, što je najsigurnija mjera protiv lukove nematode. Dobre su pretkulture kupus, rajčica, paprika i dr.
Iz istog razloga preporučuje se organsku gnojidbu primijeniti za pretkulturu. Do početka glavičenja biljka iskoristi trećinu potrebnih hranjiva. Prihrana dušičnim gnojivom u vrijeme početka glavičenja odlučujuća je za prinos. Prevelika količina dušika može pospješiti sekundarno grananje i proizvodnju nestandardnih lukovica.
Ekotipovi i kultivari češnjaka se razmnožavaju isključivo vegetativno, što znači da se sade češnjevi koji sačinjavaju lukovicu. Neki ekotipovi na vrhu cvjetne stabljike razvijaju zračne češnjiće koji se također mogu saditi ali, često imaju slabu klijavost.
Jesenska sadnja češnjaka
Priprema tla počinje oranjem krajem ljeta ili početkom jeseni na dubinu od 25 do 30 cm, uz primjenu potrebne količine kalija i fosfora. Prije sadnje obično se formiraju uzdignute gredice, čime se izbjegava prevelika vlaga u zoni sadnje u slučaju obilnijih zimskih oborina. Također, treba izbjegavati pretjerano usitnjeni površinski sloj, kako se ne bi stvorila jača pokorica.
Za reprodukciju se biraju krupnije lukovice pravilnog oblika, zdrave i neoštećene. Češnjevi se odvajaju neposredno pred sadnju.
Sadnjom krupnijih češnjeva (4 do 6 g) dobiju se veće glavice. Sadi se na gredice u četveroredne ili petoredne trake s razmakom redova 20 do 30 cm. Razmak biljaka u redu ovisi o krupnoći češnjeva za sadnju, a najčešće iznosi 10 do 15 cm. Ako se sade krupniji češnjevi (5 do 6 g) 20 biljaka/m2 može dati vrlo dobar prinos. Sitniji češnjevi sade se na sklop do 40 biljaka/m2.
Za jesenski uzgoj potrebno je 10 do 12 kg/100m² sadnog materijala, a za proljetni 7,5 do 8 kg/100m². Češnjevi se polažu uspravno, pri jesenskoj sadnji i u hladnijim područjima na dubinu 4 do 5 cm, a pri proljetnoj nešto pliće, na 2 do 3 cm.
Tijekom vegetacije njega se sastoji od borbe protiv korova, natapanja, prihrane i zaštite od bolesti i štetnika. Pri jesenskoj sadnji u kontinentalnom području korov obično u jesen nije problem, dok se u mediteranskom području tijekom zime mogu razviti specifični korovi. Danas se sve više izbjegava korištenje herbicida i postoje razne inačice jednostavnijih i povoljnijih, ili složenijih i skupljih strojeva za mehaničko uklanjanje korova, a razvijaju se i autonomni roboti s istom svrhom.
Proljetna prihrana uz međurednu obradu, a poslije nicanja omogućit će bolji vodnozračni režim i nadoknaditi isprani dušik tijekom zime. U slučaju dužeg sušnog razdoblja navodnjavanje češnjaka (120 do 150 mm u 2 do 3 primjene kišenjem) može osigurati nesmetani rast, ali 3 tjedna prije planirane berbe s navodnjavanjem treba prestati.
U zaštiti od štetočinja vrlo je važna pravilna plodosmjena. Češnjak napadaju brojne bolesti i štetnici, a velike štete mogu izazvati i nematode. Od štetnika je najčešća češnjakova muha, koja se suzbija na isti način kao i lukova muha, a od bolesti plamenjača, koja se suzbija kao i plamenjača luka. Češnjak je izložen većem broju virusa a najčešći je OYDV (Onion yellow dwarf virus), koji se prenosi zaraženim sadnim materijalom, a šire ga insekti. Zbog toga se već komercijalno, kulturom tkiva, proizvodi sadni materijal oslobođen virusa. Sadni materijal ne smije sadržavati više od 1% zaraženih biljka. Češnjak se često spominje kao repelent za štetnike drugih kultura, pa se preporučuje sadnja u međuredove.
Prinos češnjaka
Češnjak je zreo za vađenje kad lažna stabljika omekša i nadzemni dio počne polijegati. Za češnjak iz jesenske sadnje to je krajem lipnja, a iz proljetne krajem kolovoza. Izvađeni češnjak ostavlja se nekoliko dana na gredici da se prosuši, a zatim se očisti od lišća i ostataka korijena. Izvađene glavice potrebno je zasjeniti kako ne bi došlo do sunčevih opekotina. Pri svim operacijama treba izbjegavati udarce.
Prinos češnjaka ovisi o ekotipu, roku sadnje, sadnom materijalu i načinu sadnje, a u nas se postiže 3 do 5 t/ha. Proljetnom sadnjom češnjaka mogu se postići prinosi od 5 do 8 t/ha, a jesenskom od 10 do 12 t/ha.
Očišćeni i sortirani češnjak skladišti se u mrežastim vrećama od sintetskih vlakana.
U skladištu je najvažnije održavati relativnu vlagu zraka manju od 70 %, da se izbjegne tjeranje korjenčića i pojava površinskih plijesni. Održivost u skladištu je najbolja pri temperaturi od -1 do -3 ºC. Pri proizvodnji za vlastite potrebe nakon vađenja i sušenja češnjaka uobičajeno je pletenje vijenaca i vješanje na suhom i prozračnom mjestu.
