Potražnju za mladim lukom i zimskim češnjakom sve češće prati uzgoj u negrijanim plastenicima, gdje niska evapotranspiracija i kronično visoka relativna vlaga zraka čine navodnjavanje osjetljivim zahvatom s neposrednim posljedicama na pojavu bolesti. U takvim uvjetima cilj nije “dati što više vode”, nego održavati tlo stalno umjereno vlažnim, bez površinskog zalijevanja listova i bez zadržavanja slobodne vode u zoni vrata biljke.
Znanstvena istraživanja potvrđuju da su luk i češnjak izrazito osjetljivi na kratkotrajni vodni stres, ali jednako tako i na prekomjerno zalijevanje koje povećava učestalost bolesti i gubitke hranjivih tvari. U zimskim mjesecima zbog slabijeg isparavanja vode, razmaci između zalijevanja moraju biti duži. U praksi negrijanog plastenika preporučuje se navodnjavanje isključivo kapanjem, s cijevima postavljenima ispod malča. Organizacija za hranu i poljoprivredu Ujedinjenih naroda (FAO) preporučuje da se kod osjetljivih povrtnih kultura primijeni ukupno od 5 do 15 mm vode tjedno, pri čemu se stvarne količine moraju prilagoditi teksturi tla, starosti nasada i mikroklimatskim uvjetima. U zimskim danima, s vedrim noćima, dodatno treba uračunati kondenzaciju i povrat vlage iz zraka, što smanjuje potrebe za zalijevanjem, ali povećava fitopatološki rizik.
Najčešće bolesti luka i češnjaka u hladnim, vlažnim uvjetima negrijanog plastenika su plamenjača luka (Peronospora destructor), bijela trulež (Sclerotium cepivorum), siva plijesan (Botrytis sp.) te fuzarijska trulež (Fusarium spp.). Od navedenih, plamenjača i bijela trulež najizravnije reagiraju na način navodnjavanja i mikroklimu. U negrijanim plastenicima tijekom zimskih mjeseci visoka relativna vlaga zraka, niske temperature i kondenzacija vode stvaraju povoljne uvjete za razvoj nekoliko gljivičnih bolesti koje često uzrokuju propadanje listova i glavica luka i češnjaka. Pravodobno prepoznavanje prvih simptoma presudno je za sprječavanje širenja, jer se svaka od ovih bolesti razvija vrlo brzo kad se list ili vrat biljke dulje vrijeme zadržavaju vlažni.
Pojava sive plijesni i bijele truleži
Siva plijesan (Botrytis sp.) na listovima najprije stvara male, svijetlosive do bijele okruglaste pjege, često s vodenastim rubom. Kako vlaga raste, pjege se šire i spajaju, a list se suši od vrha prema dolje. Površina zaraženog tkiva ubrzo se prekriva sivkastom, baršunastom prevlakom, što je prepoznatljiv znak prisutnosti gljive Botrytis sp. Bolest obično započinje na starijim listovima koji dodiruju tlo ili su zaklonjeni od strujanja zraka. U kasnijoj fazi može zahvatiti i glavice koje pod suhim slojevima razvijaju plijesan i meku trulež.
Bijela trulež (Sclerotinia cepivorum) se prepoznaje po venuću i žućenju pojedinih biljaka, najčešće u uzdužnim skupinama unutar reda. Naizgled zdravi listovi postupno poliježu, a vrat i dno glavice omekšaju i obavijeni su bijelim, gustim micelijem. U tom miceliju nastaju sitna crna zrnca (sklerociji) pomoću kojih gljiva preživljava u tlu dugi niz godina. Zaražene biljke lako se izvlače iz tla, a u zoni vrata osjeća se miris truleži. Bolest se najbrže razvija u hladnim i vlažnim tlima, osobito ako se zalijevanje provodi prečesto i bez dovoljno prozračivanja plastenika. Bijela trulež luka i češnjaka ima optimum infekcije u vlažnim tlima s umjerenim temperaturama oko 16–18 °C, ali je aktivna i u širem hladnijem rasponu tipičnom za kasnu jesen i zimu.
Upravo su uvjeti “stalno mokrog” tla i vrata biljke najpogodniji za razvoj sklerocija (strukture gljive za preživljavanje) i zarazu. Zabilježeno je da su uvjeti vlage koji pogoduju rastu luka i češnjaka istodobno i optimalni za razvoj bijele truleži, pa je upravljanje vlagom u tlu ključno preventivno sredstvo uz strogu plodorednu disciplinu i korištenje zdravog sadnog materijala. Za bijelu trulež jednom zaražene parcele ostaju problem dugi niz godina, jer sklerociji u tlu preživljavaju. Sadni materijal mora biti zdravstveno ispravan. Za češnjak je moguće provoditi toplovodna tretiranja ili primjenu registriranih fungicida na sadne češnjeve gdje je to dopušteno i ekonomski opravdano, no nijedna mjera ne može kompenzirati navodnjavanje koje održava zonu vrata stalno mokrom. U praksi to znači podizanje gredica, malč koji sprečava prskanje čestica tla po vratu biljke i strogo izbjegavanje zadržavanja vode u udubinama redova.
Pojava plamenjače
Plamenjača (Peronospora destructor) luka obično se prvo javlja na mladim listovima u obliku izduženih, blijedozelenih mrlja koje s vremenom postaju žućkaste. Ujutro, kad je zrak zasićen vlagom, na donjoj strani tih mrlja jasno se vidi sivkasta prevlaka. Zaraženi listovi brzo gube turgor, omekšavaju i polegnu, a cijeli nasadi poprimaju sivkast ton kao da su “izgorjeli”. Pseudogljiva se razvija pri temperaturama između 6 i 15 °C, uz relativnu vlagu zraka višu od 95 % tijekom nekoliko sati, što su upravo tipični uvjeti u negrijanim plastenicima nakon noćnog kondenziranja vlage. Za plamenjaču luka dobro je dokumentirano da su za infekciju potrebni kontinuirani sati vlažnosti lista pri niskim temperaturama (3–14 °C) sa 2–6 sati vlaženja može biti dovoljno, a pri 10–18 °C pragovi su u pravilu 4–10 sati.
Uz to, relativna vlaga zraka bliska zasićenju tijekom noći i dugotrajna jutarnja orošenost listova snažno su povezane s infekcijom. To izravno upućuje da se mora izbjegavati bilo kakvo orošavanje nadzemnih organa, a navodnjavanje planirati tako da se list nikada vlaži. Za plamenjaču luka, pragovi trajanja vlažnosti lista na niskim temperaturama toliko su niski da je ponekad dovoljno i maglovito jutro bez kiše da dođe do infekcije. Stoga je korisno pratiti lokalnu prognozu vlage lista i koristiti jednostavne “signale” kao što su noći s relativnom vlagom zraka blizu 100 % i maglovita jutra, kad valja odgoditi bilo kakvo zalijevanje koje bi moglo produljiti vlažnost.
Kad biljke izgledaju kao da im nedostaje vode – fuzarijsko venuće
Prvi simptomi fuzarijske truleži (Fusarium sp.) obično se javljaju u obliku postupnog venuća pojedinih biljaka, koje na prvi pogled izgledaju kao da im nedostaje vode. Listovi počinju poprimati žućkasto blijedi izgled od vrhova prema osnovi, a zatim se suše i polegnu, dok ostatak nasada može još neko vrijeme izgledati zdrav. Kad se takva biljka izvadi iz tla, donji dio glavice i korijenje pokazuju smeđe do ružičaste promjene, a unutarnje ljuske postaju vodenaste i mekane. U uznapredovaloj fazi, na prerezu dna glavice ili na korijenovim ostacima vidi se ružičasti ili bijeli micelij gljive, što je karakterističan znak fuzarijske infekcije. Bolest se često širi postupno duž reda, jer se spore prenose vodom i alatima. U hladnim, vlažnim zimskim plastenicima infekcija može započeti sporo, ali s porastom temperature ubrzava se truljenje korijena i propadanje vrata glavice.
Uzgajivači bolest mogu prepoznati po naglom venuću i žućenju pojedinačnih biljaka u skupinama, osobito u dijelovima plastenika s težim tlom ili lošom ventilacijom. Prvi znak upozorenja je suho propadanje korijenja uz lagano ružičastu boju tkiva pri dnu glavice. Preventivno djelovanje protiv navedenih bolesti obuhvaća strogo poštivanje plodoreda, korištenje zdravog i certificiranog sadnog materijala, te izbjegavanje prekomjernog navodnjavanja i zadržavanja vode u tlu. U negrijanom plasteniku, gdje se vlaga teško kontrolira, ključno je navodnjavati samo kapanjem i održavati tlo umjereno vlažnim, ali nikada zasićenim, jer upravo trajno vlažna i zbijena tla najviše pogoduju razvoju navedenih bolesti.
Uzgajivači prve znakove bolesti mogu najlakše uočiti rano ujutro, kad su listovi još orošeni i simptomi vidljivi u obliku promjene boje ili lagane prevlake koja kasnije nestaje. Svaka sumnja na početak infekcije zahtijeva smanjenje vlaženja biljaka, provjetravanje plastenika i navodnjavanje isključivo kapanjem u jutarnjim satima. Održavanje suhih listova i umjereno vlažnog tla najučinkovitija je preventivna mjera u zimskom uzgoju luka i češnjaka. U plasteniku, tijekom zime najveći je problem kondenzacijska vlaga.
Noću se zrak hladi do točke rosišta, kapljice se nakupljaju na foliji i kapaju po biljkama, a jutarnje magle dodatno produljuju vlažnost lista. U uvjetima bez grijanja najučinkovitije mjere su ranojutarnje provjetravanje kako bi se “izbacio” zasićeni zrak, otvaranje bočnih i krovnih otvora čim vanjska temperatura poraste do razine koja ne uzrokuje stres te ugradnja horizontalnih cirkulacijskih ventilatora koji izjednačavaju temperaturu i uklanjaju kondenzat. Za poljoprivrednu praksu, to vodi prema nekoliko preciznih preporuka.
Navodnjavanje treba provoditi samo kapanjem, ispod organskog malča ili folije, a iznad redova izbjegavati vlaženje nadzemne mase biljaka. Tlo treba držati stalno umjereno vlažnim. Primjenjuju se kratka zalijevanja koja nadoknađuju izmjerenu tjednu potrošnju od nekoliko milimetara vode. Sva zalijevanja trebala bi se provoditi u rano jutro, kako bi se eventualna slučajna orošavanja ili kondenzat mogli osušiti što prije.
U drugom slučaju, večernje ili noćno zalijevanje povećava trajanje vlažnosti lisne površine time i rizik od infekcija. U hladnom dijelu godine (čim se pojavi sunce) otvore treba odškrinuti i omogućiti izmjenu zasićenog zraka- ako je vani vrlo hladno, i kratko “ispuhivanje” kondenzacijske vlage vrijedi više od zadržavanja topline koja potiče orošavanje.
Nezamjenjivi postupci
Higijena i plodored su nezamjenjivi. U profesionalnim sustavima koriste se modeli koji procjenjuju rizik na temelju temperature, relativne vlage i trajanja vlažnosti lista, a proizvodne preporuke u pravilu ističu dobru drenažu i izbjegavanje tla sklonih zadržavanju vode. Jednake logike se treba pridržavati i u plasteniku: voda da, ali nikada na list i nikada do zasićenja tla! Sumarno, zimski uzgoj luka i češnjaka u negrijanom plasteniku uspijeva kad se navodnjavanje vodi instrumentima i fizikalnim pokazateljima, a mikroklima lišava patogene ključnog resursa – dugotrajne vlažnosti lista i trajno mokrog vrata biljaka.
Jutarnje provjetravanje, unutarnji ventilatori te malčevi preuzimaju ulogu “negrijane sušionice” zraka i tla. U takvom režimu luk i češnjak troše iznenađujuće malo vode u odnosu na ljeto, ali svaka pogreška koja produžuje vlažnost lista i zadržava vodu uz vrat biljke ima razmjerno veće posljedice. Upravo zato se u plasteniku tijekom zimskih mjeseci navodnjava kratko, ciljano i isključivo u tlo, što je dokazano povezano s višim prinosom i manjim opterećenjem bolestima.
