Unos i širenje stranih štetnih organizama bilja vrsta može biti popraćen velikim gospodarskim štetama. Ističe se „može biti“, jer nije uvijek tako. Činjenica jest da veći broj stranih vrsta nikada ne dovede do većih ili značajnih šteta. Međutim, neki strani, uneseni štetnici ili biljne bolesti mogu postati nova „pošast“ na određenoj biljnoj vrsti. Takvih primjera ima sve više. Dovoljno je osvrnuti se na posljednjih dvadesetak godina. Neke strane vrste doslovno su poharale domaće voćnjake, oranice, nasade povrća, šume, parkove, vrtove ili dvorišta.
Predviđanja kakvu će važnost u domaćoj poljoprivredi ili šumarstvu imati pojedina novo unesena strana vrsta štetnog organizama vrlo su nesigurna i nezahvalna. Za neke vrste predviđanja se pokažu točnima, dok neke mogu „iznenaditi“ i stručnjake i proizvođače. Štetnost nove vrste može se dobro procijeniti tek nakon podosta vremena, katkada i nekoliko desetljeća.
Južnoamerički moljac rajčice
Invaziju stranih štetnih organizama bilja u Hrvatsku dobro može opisati primjer južnoameričkog moljca rajčice (Tuta absoluta), poznat među poljoprivrednicima i kao „tuta“, štetnik je koji potječe iz Južne Amerike. U južnoameričkim zemljama bio je poznat po svojoj štetnosti. Bez obzira na to, štetnik nikada nije uvršten na listu karantenskih štetnih organizama u Europskoj Uniji. Mnogi to smatraju previdom i pogreškom, koja je doprinijela onome što se dogodilo prije dvadesetak godina. U 2006., moljac rajčice otkriven je u Španjolskoj. Širenje novog štetnika po zemljama Sredozemlja bilo je vrlo brzo. Očekivano, moljac rajčice došao je i do Hrvatske. Utvrđen je 2009. godine u plasteniku kraj Biograda na Moru. Povoljne uvjete našao je u obalnom dijelu zemlje te se proširio od Istre do krajnjeg juga. Nije postao važniji štetnik rajčice na otvorenom, no u zaštićenim prostorima našao je povoljne uvjete za razvoj.
U nekoliko godina od unosa, južnoamerički moljac rajčice postao je možda najvažniji štetnik rajčice u zaštićenim prostorima u mediteranskom dijelu zemlje. Zadnjih nekoliko godina napadi su osobito jaki u području doline Neretve. Mjere suzbijanja postale su obavezne. Kod slabijih napada moguće se osloniti na masovni ulov ili biološka sredstva, no pri jačim napadima jedino rješenje pružaju kemijski insekticidi. Trebalo je vremena da se utvrdi koji insekticidi su djelotvorni i kada ih primijeniti. Suzbijanju je odmoglo povlačenje nekih aktivnih tvari s tržišta Unije, što je mnogim situacijama ostavilo proizvođače bez učinkovitih sredstava. Mjere zaštite koštaju i troškovi proizvodnje rastu. Bez obzira na suzbijanje, gubici u prinosu događaju se svake godine. Štete nije moguće procijeniti, ali je „tuta“ do sada sigurno „uzela“ milijune eura domaćoj poljoprivredi. Strani štetnik u tom je smislu promijenio, poskupio i otežao uzgoj važne poljoprivredne kulture u Hrvatskoj.
