Ovog puta u fokusu je krumpir. Ta gomoljasta biljka danas je jedna od najvažnijih u prehrani velikog broja trenutne populacije i omiljena namirnica na mnogim stolovima. Generacije su odrasle na krumpiru, pripremanom na sto načina. I danas je tako, pa ne čudi da je krumpir postao globalno rasprostranjena kultura koja se proizvodi na svim kontinentima.
Globalno, proizvodimo oko 383 milijuna tona krumpira na 16,8 milijuna hektara. Kina je postala vodeći svjetski proizvođač krumpira, doprinoseći svjetskoj opskrbi s više od 93 milijuna tona. Drugi ključni igrači poput Indije (60 milijun tona), Ukrajine (22 milijuna tona), Rusije (20 milijuna tona), SAD-a (20 milijuna tona) i Njemačke (11 milijuna tona) također su dali značajan doprinos ukupnoj svjetskoj proizvodnji, pokazujući široku geografsku rasprostranjenost proizvodnih kapaciteta krumpira. Kad se proizvodnja grupira po kontinentima, Azija prednjači s impresivnih 176 milijuna tona. Europa slijedi s 47 milijuna tona, što naglašava istaknutost regije u globalnoj proizvodnji krumpira. Sjeverna Amerika i Afrika doprinose s 28,5 milijuna, odnosno 17 milijuna tona, dok Oceanija dodaje 2 milijuna tona globalnom zbroju.
Zaostajemo u prosječnom prinosu
U EU, najveći proizvođači su Njemačka, Francuska, Nizozemska i Poljska. Hrvatska je tu na razini statističke greške, s udjelom od svega 0,3 posto u ukupnoj proizvodnji krumpira u EU. U Hrvatskoj, u zadnjih 5 godina imamo trend smanjenja površina pod krumpirom, s 9.325 ha u 2020. na 7.447 ha u 2024. Posljedično i proizvodnja je pala sa 174 tisuća tona na 134 tisuće tona u tom razdoblju i sad smo tu gdje jesmo. Statistika pokazuje da je prosječan prinos po hektaru 18 tona, što pak govori da je tu još uvijek puno proizvođača kojima je proizvodnja krumpira samo usputna stvar, jer ozbiljni proizvođači krumpira trebali bi imati prinos između 35 i 45 tona po hektaru.
Bitni preduvjeti za takvu proizvodnju su navodnjavana zemlja pogodna za proizvodnju krumpira, gospodarstvo strojno opremljeno za sve operacije, vlastito skladištenje, znanje proizvodnje i tržišta i slično.. Suština svega je da danas, poljoprivrednici i proizvođači nemaju budućnost ako se u potpunosti ne posvete proizvodnji i ako kontinuirano ne usvajaju nova znanja i primjenu novih tehnologija. Upravo je sve ovo navedeno bitan preduvjet da bi proizvođač mogao opstati na tržištu.
Ne samo u proizvodnji krumpira, već i ostalih sličnih poljoprivrednih kultura, ključno je navodnjavanje i vlastito skladište. Bez toga dvoje, proizvođač je prepušten vanjskim faktorima, na koje nema utjecaj da upravljaju njegovom budućnosti. Bez navodnjavanja, svaka nesavršena godina u vidu vremenskih prilika rezultirati će sub-optimalnim prinosom i to je problem.
Nemamo (dovoljno) vlastitog sjemena krumpira
U godinama kad su vremenske prilike povoljne, dolazimo do drugog problema – nedostatak skladišnog prostora. Hrvatska nema niti polovicu potrebnih skladišnih kapaciteta u odnosu na godišnju potrošnju krumpira (ne računajući onaj za potrebe proizvođača čipsa). To znači da u razdoblju kad svi imaju krumpir, na tržištu cijena pada zbog povećane ponude, pa se onda dio prodaje po nižim cijenama na domaćem tržištu, a dio se prisilno izvozi. A onda u drugom dijelu godine uvozimo krumpir jer nemamo dovoljno vlastitog kojeg imamo gdje pravilno uskladištiti.
Dakle, na tržištu uvijek ista ili slična situacija, neovisno o kojoj se kulturi radi. Proizvođači nisu zadovoljni urodom ni cijenom, boje se jeftinog uvoza zbog kojeg je upitan njihov opstanak i daljnja proizvodnja, a tu su još i mnoge druge stvari koje ih smetaju. Hrvatski krumpir uzgaja se 100 posto od sjemena proizvedenog negdje u EU. Nažalost Hrvatska nema (ili je zanemariva) proizvodnju sjemenskog krumpira. 100 posto zaštitnih sredstava koja se koriste u proizvodnji krumpira su uvozna, kao i 80 posto gnojiva. Potrošači pak s druge strane smatraju da su cijene svega, pa tako i krumpira previsoke i evo nas u začaranom krugu gdje svatko svakog optužuje, a na kraju nitko nije sretan. Je li tako i ove godine s krumpirom? Ove godine baš i nije.
Dobre i loše godine
Posljednje tri godine bile su dobre za proizvođače krumpira. Naprosto ciklus je bio takav da je bio pozitivan za proizvođače. To je zapravo bilo razdoblje u kojem su proizvođači trebali akumulirati radni kapital za budućnost, za vrijeme kada se ciklus preokrene. I upravo je došla takva godina u kojoj se to dogodilo, samo nažalost, mnogi nisu mogli ili znali ili htjeli akumulirati potreban kapital i sada se nalaze u poteškoćama ili će biti u problemima. Što se dogodilo? Klasični izazov u poljoprivrednoj proizvodnji, proizvodnji na otvorenom. Došla je loša godina, u kojoj su nepovoljne vremenske prilike (suša i manjak oborina u sezoni kada su bile potrebne) znatno utjecale na proizvodni potencijal proizvođača i posljedično ukupan urod će biti slab(iji).
Vraćamo se na početak priče, a to je da je jedan od bitnih preduvjeta za uspješnu proizvodnju navodnjavanje. Kod nas nažalost 70 do 80 posto proizvođača nema navodnjavanje i to je veliki problem koji se dodatno naglasi u godini kao što je ova. Kao posljedica svega, proizvođači umjesto da ostvare prinos od 40-ak tona po hektaru, imaju prinos od svega 10-ak tona po hektaru. I to je game over. Nema te kalkulacije koja će spasiti stvar kada ostvariš prinos 4 puta manji od očekivanog. Proizvođač ne da neće zaraditi, već nažalost neće pokriti niti same troškove proizvodnje i tu onda kreću problemi. Oni koji imaju nešto akumuliranog kapitala za ovakve godine, uspjet će izdržati do sljedeće godine, ali ostali će se mučiti.
Naravno da nevolja nikada ne dolazi sama, pa dok je tako u Hrvatskoj i regiji proizvodnja u problemima, na razini EU imamo potpuno drugačiju situaciju. EU, predvođena Njemačkom, Poljskom i Francuskom ima rekordnu proizvodnju i velike tržišne viškove, pa im je nepovoljna situacija u našoj regiji došla kao naručena u vidu dodatnog tržišta na koje će izvesti jedan dio svojih tržišnih viškova i pritom sačuvati svoje tržište. Što je rješenje na kraju? Nema ga. Stisni se i preživi. Oni koji prežive ovu poslovnu godinu trebaju iz svega ovoga nešto naučiti kako im se slično ne bi ponovilo u vječnom cikličkom kretanju. Oni koji se ne prilagode jednostavno će otpasti. Surovo, ali tako je. Je li to dobro za nas kao društvo? Očito nikog baš i ne zanima previše.
