Unatoč povoljnosti agroekoloških uvjeta za proizvodnju većeg broja povrtnih vrsta, proizvodnja povrća u Hrvatskoj u velikoj mjeri ovisi o klimatskim uvjetima, što uvjetuje izraženu godišnju kolebljivost proizvedenih količina i kvalitete, a razlog su relativno skromno korištenje suvremenih tehnoloških rješenja, nedovoljne površine pod navodnjavanjem i zaštićenim prostorima, nedostatak kvalitetne radne snage te loša organiziranost tržišta. U ovom prilogu navest će se preduvjeti uspješnosti proizvodnje povrća u Republici Hrvatskoj i primjeri uspješnih povrćara.
Preduvjeti uspješnosti proizvodnje povrća u Republici Hrvatskoj
Komercijalnom proizvodnjom povrća u Hrvatskoj se bavi oko 39.000 gospodarskih subjekata, uglavnom obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava, što je gotovo četvrtina svih poljoprivrednih gospodarstava, ali se proizvodnja odvija na svega 9.000 ha, što je samo 1% ukupno korištenih oraničnih površina.
Kako je u Hrvatskoj prosječna veličina poljoprivrednog gospodarstva oko 8,5 ha, a većina većih gospodarstava se bavi ratarskom proizvodnjom, ona koja se bave povrćarskom proizvodnjom u prosjeku su znatno manja. Uz to gospodarstva koja se bave proizvodnjom povrća na otvorenom, gdje se proizvede većina domaćeg povrća, u plodoredu imaju i ratarske kulture pa je relativna zastupljenost površina pod povrćem po gospodarstvu dosta mala.
Vrijednosni udjel povrćarske proizvodnje u ukupnoj biljnoj proizvodnji Hrvatske je oko 8,5%, što bi značilo da je proizvodnja povrća po jedinici površine barem oko 8,5 puta vrijednija od ostale biljne proizvodnje na otvorenom. Naravno, vrijednost proizvodnje u zaštićenim je prostorima višestruko veća.
Iako vrijednosni udjel povrćarske proizvodnje značajno varira ovisno o godini, on se blago povećava kao i prosječna godišnja potrošnja povrća po stanovniku.
Kako je prosječna vrijednost biljne proizvodnje u Hrvatskoj, u kojoj prevladava ratarska proizvodnja, oko 1.900 € po ha, povećanjem površina pod povrćem mogla bi se značajnije povećati. U Nizozemskoj, u kojoj je udjel povrća u strukturi biljne proizvodnje znatno veći od naše, prosječna vrijednost proizvodnje po hektaru je oko 17.000 €, što je gotovo 9 puta više od naše, a značajne količine povrća uvozimo baš iz Nizozemske.
Nizak stupanj samodostatnosti i neorganizirano tržište
Hrvatsku povrćarsku proizvodnju karakterizira relativno nizak stupanj samodostatnosti od oko 65%, različito po vrstama povrća u pojedinim godinama, što rezultira značajnim uvozom gotovo svih vrsta povrća. Vrijednost uvoza povrća je na razini oko 150 milijuna €, što uz izvoz od oko 30 milijuna € čini značajan vanjsko trgovinski deficit u ovoj grani poljoprivredne proizvodnje.
Glavnina hrvatske povrćarske proizvodnje odvija se na otvorenom, gdje su rizici proizvodnje vrlo izraženi, dok se svega četvrtina odvija u nekim od oblika zaštićenih prostora. Od zaštićenih prostora prevladavaju visoki i niski tuneli bez mogućnosti dodatnog zagrijavanja. Samo nešto više od četvrtine zaštićenih prostora čine plastenici kojih više od tri četvrtine nemaju mogućnost dodatnog zagrijavanja. U nešto manje od 100 ha povrće se uzgaja u tehnološki visoko opremljenim objektima, hidroponskim načinom, od čega polovica otpada na staklenike, a polovicu čine plastenici. U zaštićenim prostorima najzastupljenije vrste povrća u uzgoju su rajčica, paprika, salatni krastavci i salata.
U Hrvatskoj se godišnje proizvede oko 170.000 tona raznog povrća od čega najviše kupusa, lubenica, rajčice i luka.
Ograničavajući čimbenici daljnjeg razvoja povrćarske proizvodnje u Hrvatskoj su prvenstveno neorganizirano tržište svježeg povrća, ograničeni skladišni i rashladni prostori te prerađivački kapaciteti, relativno niska tehnička opremljenost te u prosjeku niska razina educiranosti proizvođača. Sva ta ograničenja nužno je što prije prevladati, ako se želi barem djelomično približiti konkurentnosti agrarno razvijenim državama u okruženju.
Agroekološki uvjeti uspješne proizvodnje povrća
Uspješnost povrćarske proizvodnje značajno ovisi o povoljnosti agroekoloških uvjeta određenog područja. Od agroekoloških uvjeta za proizvodnju povrća svakako su najznačajniji klima i tlo.
Stanju klimatskih čimbenika određenog područja i raspoloživog zemljišta nužno je prilagoditi izbor vrsta i sorata povrća te tehnologiju njihova uzgoja, odnosno prema potrebi i ekonomskoj isplativosti one čimbenike koje je to moguće mijenjati, kako bi u jednom sukladnom odnosu uzgajanim kulturama osigurali što povoljnije uvjete za rast i razvoj.
Voda
Voda je pretežiti sastojak biljaka povrtnih kultura i njihovih dijelova koji se koriste za jelo. Ona ima važnu fiziološku ulogu u procesu fotosinteze i stvaranja asimilata, omogućava usvajanje otopljenih mineralnih tvari iz tla pomoću korijena i njihov transport u nadzemne dijelove biljke. Prolaskom kroz biljku voda je hladi. Vrlo mali dio vode usvojene korijenom biljka koristi za stvaranje organske tvari tijekom fotosinteze, dok je gotovo 99% procesom transpiracije u vidu vodene pare ispušta u atmosferu.
Povrtne kulture su veliki potrošači vode. Za sintezu jednog dijela suhe tvari većina povrtnih kultura potroši 600 – 900 puta toliku količinu vode. Za normalan rast i razvoj biljaka te postizanja visokih prinosa zadovoljavajuće kvalitete tijekom čitavog razdoblja vegetacije povrtne bi kulture morale biti opskrbljene dovoljnom količinom pristupačne vode u tlu.
Optimalna vlažnost tla za uzgoj većine povrtnih kultura je 70 – 90% maksimalnog kapaciteta tla za vodu. Kod smanjenja vlažnosti tla ispod 60% od maksimalnog kapaciteta tla za vodu većina povrtnih kultura pokazuje znakove nedostatka vode što se odražava smanjenjem prinosa i kvalitete. Kao posljedica nedostatka vode u tlu i ograničene mogućnosti transporta kalcija kroz biljku kod nekih vrsta plodovitog povrća kao fiziološki poremećaj javlja se vršna trulež plodova.
Isto tako pri uzgoju u uvjetima previsoke vlažnosti tla biljke imaju bujan porast, nježnije su građe i osjetljivije na bolesti, a formirani plodovi zbog najčešće nižeg sadržaja suhe tvari manje su biološke vrijednosti jer sadrže manje vitamina i minerala. U uvjetima prezasićenosti tla vodom korijen biljke se slabije razvija, nema dovoljno zraka pa zbog anaerobnih uvjeta počinje trunuti čime ugiba čitava biljka. Suvišak vode u tlu onemogućava njegovu kvalitetnu obradu i ograničava primjenu mehanizacije tijekom njege i berbe usjeva.
Potrebe za vlagom u tlu ovise o razvojnim stadijima uzgajanih biljaka i vanjskim uvjetima kao što su intenzitet svjetla, temperatura i kretanje zraka.
U početnim stadijima razvoja biljaka tijekom klijanja kod izravne sjetve ili nakon presađivanja same biljke troše malo vode, ali njena pristupačnost mora biti dobra da bi sjeme moglo niknuti, a mlade se biljčice mogle ukorijeniti. To je ujedno i prvo kritično razdoblje u razvoju većine povrtnih kultura.
Posebno osjetljive na nedostatak vode u tlu su povrtne kulture koje se siju plitko, a imaju relativno dugo razdoblje nicanja kao što su luk, mrkva ili peršin.
U početnim stadijima razvoja biljaka najveći dio vode iz tla se gubi evaporacijom koja je posebno izražena u uvjetima visokih temperatura i jačih vjetrova.
Najveće potrebe za vlagom povrtne kulture imaju u razdoblju najintenzivnijeg porasta, tijekom cvatnje i formiranja plodova. Nedostatak vode u tom razdoblju ima za posljedicu ograničen rast vegetativnih dijelova biljke, a ako je praćen i visokim temperaturama uvjetuje otpadanje cvjetova i tek formiranih plodova. Potrošnja vode tijekom intenzivnog porasta ovisi o povoljnosti uvjeta za transpiraciju. Tijekom noći kada su puči na listovima zatvorene i transpiracije nema, potrebe biljaka za vodom su neznatne. S povećanjem intenziteta svjetla, povišenjem temperature, smanjenjem relativne vlage zraka te pojačanim strujanjem zraka transpiracija se povećava pa rastu i potrebe biljaka za vodom.
Za sigurnu i ekonomski opravdanu proizvodnju povrća u većini proizvodnih područja neophodno je uz prirodne oborine tijekom vegetacijskog razdoblja osigurati i dodatne količine vode za natapanje. Ovisno o klimatskim i zemljišnim uvjetima određenog područje te količine su od 2.000 – 4.000 m3/ha. Iz tog razloga, kod odlučivanja o zasnivanju povrćarske proizvodnje, važno je voditi računa da je na raspolaganju izdašni izvor kvalitetne i jeftine vode za natapanje.
Hrvatska je bogata vodenim resursima, ali se oni još uvijek nedovoljno i neracionalno koriste u proizvodnji povrća. Dio proizvodnje povrća u kontinentalnom dijelu Hrvatske još uvijek se ne navodnjava. Kako javnih sustava navodnjavanja poljoprivrednih površina u Hrvatskoj ima jako malo i nedovoljno se koriste u proizvodnji povrća, većina proizvođača povrća kao izvor vode za navodnjavanje koristi vlastite bušotine čija izgradnja je zahtjevna i skupa kao i energija za njenu eksploataciju, količina vode je ograničena, a samo korištenje voda podzemnih vodonosnika za navodnjavanje ni ekološki nije najprihvatljivije. S tog razloga intenzivnije je potrebno koristiti postojeće sustave javnog navodnjavanja te izgraditi nove koji kao izvor vode koriste postojeće vodotoke ili akumulacije oborinskih voda.
Temperatura
Rast i razvoj povrtnih kultura značajno ovisi o temperaturnom režimu, a osnovne fiziološke funkcije kao što su usvajanje vode, fotosinteza, disanje, transpiracija i nakupljanje stvorenih asimilata pod izravnim su utjecajem temperatura. Temperaturni režim nekog područja ovisi o njegovom geografskom položaju, nadmorskoj visini i ekspoziciji, a njime je uvjetovana mogućnost uzgoja pojedinih povrtnih vrsta. S obzirom na zahtjeve povrtnih kultura prema temperaturi, povrtne se kulture značajno razlikuju.
Relativno skromne zahtjeve prema temperaturama tijekom vegetacijskog razdoblja imaju luk, špinat, češnjak i šparoga koje izuzetno dobro podnose niske temperature.
Za njihov su razvoj optimalne temperature 15 – 18 oC i znatno su manje osjetljivosti na niske nego na visoke temperature. Ako su u zimu ušle povoljne razvijenosti bez značajnijih oštećenja mogu podnijeti temperature do – 10 oC. Umjerenih zahtjeva prema temperaturama su kupusnjače, korjenasto povrće, grašak, salata, endivija i radič. Najpovoljnije temperature za njihov su razvoj 21 – 26 oC. Također bolje podnose niže nego visoke temperature. Iako im rast prestaje kod temperatura od 5 oC, najčešće bez oštećenja mogu podnijeti temperature i do – 8 oC. Najvećih zahtjeva prema temperaturama su lubenice, dinje, krastavci, paprika i rajčica koje prestaju rasti uglavnom na temperaturama od 10 oC, a već i niske pozitivne temperature 0 – 2 oC mogu ih potpuno uništiti. Za njihov rast i razvoj optimalne su temperature od 22 – 29 oC.
Za uspješnu je proizvodnju izuzetno važno poznavati zahtjeve svake pojedine povrtne kulture prema temperaturi kako bi rokovima sjetve ili sadnje na otvorenom, kao i regulacijom temperature kod uzgoja u zaštićenim prostorima osigurali razvoj u optimalnim temperaturnim uvjetima.
Temperaturni režim nekog područja određuje dužinu vegetacijskog razdoblja prema kojem je potrebno prilagoditi izbor vrsta i sorti te tehnologije proizvodnje pojedinih povrtnih kultura. Južna područja s prosječno višim temperaturama imaju duže razdoblje vegetacije i omogućuju uzgoj povrtnih kultura zahtjevnijih prema toplini. Isto tako blage zime u tim područjima omogućuju uzgoj pojedinih spram temperatura manje zahtjevnih povrtnih kultura kao što su kupusnjače, salate, endivija, luk ili grašak i tijekom zimskih mjeseci. Obrnuto opet visoke ljetne temperature otežavaju njihov uzgoj tijekom ljeta na tim područjima.
Izborom proizvodnog područja, vremenom uzgoja te izborom vrsta i sorata povrća prilagođava se temperaturnim režimima kod uzgoja povrća na otvorenom, dok se zagrijavanjem ili provjetravanjem u zaštićenim prostorima temperaturni režim prilagođava zahtjevima vrste i razvojnog stadija uzgajanih povrtnih kultura.
Hrvatska svojom raznolikošću priobalnog, ravničarskog i dijela brdovitog kontinentalnog dijela, s obzirom na zahtjeve pojedinih povrtnih kultura spram temperaturi, u različitim rokovima uzgoja omogućava uzgoj velikog broja povrtnih vrsta što bi značajnije trebalo iskoristiti za racionalizaciju domaće proizvodnje i smanjenje neopravdano visokog uvoza.
Svjetlost
Fotosinteza kao proces stvaranja organske tvari iz ugljičnog dioksida i vode u biljkama je moguća jedino uz prisustvo svjetla. Za normalan razvoj biljaka važan je intenzitet svjetla, njegovo trajanje i spektralni sastav. U povoljnim temperaturnim uvjetima i dobre opskrbljenosti biljaka vodom i ugljičnim dioksidom intenzitet fotosinteze izravno ovisi o intenzitetu svjetla. U uvjetima nedovoljne osvijetljenosti biljke se izdužuju, gube zelenu boju i postaju krhke.
Preintenzivno pak svjetlo može oštetiti nježne dijelove biljaka, što se znade javiti na povrtnim kulturama širokih listova poput graha ili tikvica u početku njihova razvoja, ako se nakon dužeg razdoblja oblačnog vremena sredinom dana naglo razvedri. Intenzivno svjetlo može na sličan način oštetiti presadnice uzgojene u zaštićenim prostorima, ako se presađuju na otvoreno bez prethodne adaptacije na vanjske uvjete. Izloženost intenzivnom svjetlu također može prouzročiti oštećenja plodove rajčice i paprike ako nisu dobro zaštićeni listovima kao i smanjiti kvalitetu nekih povrtnih kultura poput cvjetače čiji cvat izložen izravnom svjetlu požuti i na taj način gubi tržnu vrijednost.
Osim utjecaja na sam razvoj i formiranje prinosa intenzitet svjetla značajno utječe i na kvalitetu plodova pojedinih povrtnih kultura. Paprika uzgajana u uvjetima intenzivnijeg osvjetljenja ima znatno viši sadržaj vitamina C u odnosu na onu koja je rasla u uvjetima ograničenog osvjetljenja, a rajčica veći sadržaj suhe tvari.
Kod uzgoja povrća na otvorenom intenzitet svjetla nije moguće izravno regulirati, ali izborom proizvodnog područja, postizanjem optimalnog sklopa i pravilnim rasporedom biljaka može se na njega indirektno utjecati. Kod proizvodnje povrća u zaštićenim prostorima regulacija intenziteta je moguća upotrebom dodatnog osvjetljenja kada je prirodno nedostatno, odnosno zasjenjivanjem zaštićenih prostora kada je ono preintenzivno.
Na rast i razvoj biljaka utjecaj ima i spektralni sastav svjetla. Spektralni se sastav svjetla mijenja ovisno o geografskom položaju uzgojnog područja, o godišnjem dobu, a pod utjecajem je i dnevnog položaja sunca i prozirnosti atmosfere. Kod uzgoja povrća na otvorenom na spektralni se sastav svjetla ne može utjecati, a kod uzgoja u zaštićenim prostorima on djelomično ovisi o pokrovnom materijalu.
S obzirom na potrebe povrtnih kultura spram svjetla, blagodati hrvatske raznolikosti racionalnije je iskoristiti podizanjem zaštićenih prostora za uzgoj povrća u priobalnim područjima gdje uz više temperature tijekom zime, za razliku od kontinentalnog područja, znatno je više sunčanih dana i prirodnog svjetla neophodnog za normalan razvoj povrtnih kultura.
Tlo
Za uspješnu proizvodnju povrća izuzetno je značajno poznavati osobine tla na kojem se planira uzgoj povrća. Za povrćarsku je proizvodnju potrebno izabrati najkvalitetnija tla s obzirom na mehanički i kemijski sastav. Površine za proizvodnju povrća trebale bi biti bez depresija, ravne do blago nagnute. Na površinama većeg nagiba moguće su erozije tla kod jačih oborina pa ih u proizvodnji povrća treba izbjegavati. U brežuljkastim je područjima za proizvodnju povrća poželjno koristiti južne, odnosno jugozapadne položaje i izbjegavati površine duže zasjenjene prirodnim barijerama.
S obzirom na mehanički sastav za proizvodnju povrća su najbolja srednje teška tla dobrih vodozračnih odnosa. Laganija tla povoljnija su za uzgoj ranog povrća, ali zbog lošije vododržnosti za uspješnu je proizvodnju neophodno navodnjavanje. Teška tla u proizvodnji povrća treba izbjegavati zbog malog kapaciteta za zrak, teške obrade i velike sklonosti stvaranju pokorice.
Za uspješnu povrćarsku proizvodnju izuzetno je važna i reakcija tla. Iako pojedine povrtne kulture različito reagiraju na kiselost tla, većina ih preferira uzgoj na tlima neutralne do blago kisele reakcije pH vrijednosti 6,5 – 7,0.
Tla namijenjena povrćarskoj proizvodnji moraju biti visoke prirodne plodnosti, dobre opskrbljenosti pristupačnim biljnim hranivima i sadržaja humusa barem 3 – 5%. Opskrbljenost biljnim hranivima ovisi o tipu tla, primjenjivanoj agrotehnici i gnojidbi u prethodnoj proizvodnji kao i pretkulturi. Poznavanje svih tih čimbenika kao i sadržaja biljnih hraniva u tlu izuzetno je važno za planiranje pravilne ishrane uzgajanih povrtnih kultura.
Za intenzivnu i profitabilnu komercijalnu proizvodnju povrća u Hrvatskoj, s aspekta pogodnosti tla u kontinentalnom dijelu najpovoljnija su aluvijalna tla uz rijeke Dravu i Savu koja su mehaničko lakšeg sastav, propusna su za vodu i lakša za obradu, ali uz obavezno navodnjavanje i to ekonomski najisplativije i ekološki najprihvatljivije vodom kojom te rijeke obiluju. U priobalnom dijelu to su pak crvenice, tla težeg mehaničkog sastava, ali uz dobro gospodarenje posebice redovitom gnojidbom organskim gnojivima veoma izdašna za proizvodnju povrća tijekom gotovo cijele godine.
Tržište povrća
Uspješnost povrćarske proizvodnje valorizira se na tržištu. Tržištu se podređuje tehnologija i rokovi proizvodnje, izbor vrsta i sorata, odnosno o tržištu ovisi hoće li i u povoljnim agroekološkim uvjetima određena proizvodnja povrća uopće biti isplativa.
Kod robne proizvodnje povrća postoji više načina prodaje kao što je prodaja preko mjesnih tržnica, izravna prodaja, prodaja preko veletržnica, ugovorena proizvodnja za prerađivačku industriju, prodaja preko zadruga, prodaja preko trgovačkih lanaca, burzovna prodaja i u najnovije vrijeme internetska prodaja.
Iako ne u obujmu kao prije pojave velikih trgovačkih lanaca, određene količine svježeg povrća do krajnjeg se potrošača još uvijek plasiraju preko mjesnih tržnica kojih ima gotovo svako malo veće mjesto. Prodajom na tržnicama ostvaruju se u pravilu najviše cijene po jedinici proizvoda, ali je količina prodaje ograničena.
Obujam prodaje preko mjesnih tržnica kao i cijena izuzetno su pod velikim utjecajem trenutne ponude i potražnje. Za ovakav način prodaje proizvodnja povrća mora biti raznovrsna, a svakako prednost imaju proizvođači čija je proizvodnja bliža većim potrošačkim centrima.
Jedan dio svježeg povrća kod nas se plasira izravnom prodajom. Najčešće se povrće nudi izloženo uz frekventnije prometnice pred kućama proizvođača. Troškovi takove prodaje su uglavnom najniži, jer uz samu se prodaju dijelom mogu obavljati i drugi poslovi u kućanstvu. Oblik izravne prodaje je i dostava i prodaja povrća iz prijevoznih sredstava po gradskim četvrtima. Iako znatno manje nego prije, ovim se načinom kod nas još uvijek proda jedan dio povrća, uglavnom za spremanje zimnice u kućanstvima.
Preko veletržnica se povrće prodaje na veliko. Na veletržnicama se snabdjevaju veliki potrošači i trgovci na malo slobodnom pogodbom ponuđene količine roba čija se kvaliteta ocjenjuje na mjestu prodaje.
Veletržnice se kod nas nalaze u većim potrošačkim centrima, no tek novije izgrađene imaju i neophodnu infrastrukturu poput skladišnih i rashladnih prostora, dok je još uvijek kod većine uobičajena takozvana prodaja iz vozila.
Na veletržnicama povrće se prodaje po veleprodajnim cijenama koje su u pravilu za trećinu niže od onih koje se ostvaruju u prodaji na malo.
Otvaranjem velikih trgovačkih lanaca u Hrvatskoj značajno je porasla prodaja povrća ovim kanalom distribucije i postaje najčešćim načinom opskrbe potrošača. Zbog loše organiziranosti domaćih proizvođača povrća još uvijek na policama trgovačkih lanaca značajna je zastupljenost uvezenog povrća.
Manjim proizvođačima povrća većina trgovačkih lanaca je nedostupna iz razloga što ne mogu osigurati ozbiljnije količine standardizirane kvalitete i kontinuitet u opskrbi lanaca povrćem. Iz tog je razloga nužno više poraditi na udruživanju hrvatskih povrćara i boljoj organiziranosti sektora.
Iako se svega jedna desetina povrća proizvedenog u Hrvatskoj preradi u prerađivačkim pogonima, namjenska proizvodnja za industrijsku preradu predstavlja značajan izvor prihoda jednog dijela proizvođača.
Za preradu, povrće se uzgaja isključivo na otvorenom, na područjima što bližim tvornicama, gdje zemljišni i klimatski uvjeti omogućuju što jeftiniju proizvodnju jer cijena koju plaća prerađivačka industrija znatno je niža nego se za isto povrće može postići drugim načinom prodaje, dok su zahtjevi za kvalitetom neznatno blaži.
Proizvođači interes za proizvodnju povrća namijenjenu preradi vide prije svega u većem obimu proizvodnje za koji se isplati investirati u specifičnu opremu i strojeve kojima se omogućuje veća efikasnost i ekonomičnost proizvodnje, te u sigurnom plasmanu i unaprijed ugovorenoj cijeni.
Zbog efikasnije prodaje u agrarno razvijenim državama proizvođači povrća za svježu potrošnju često se udružuju u zadruge. Ugovorno se obavezuju proizvesti određenu količinu povrća dogovorenom dinamikom. Zadruga najčešće ima svoje skladišne, rashladne i doradbene kapacitete u kojima se roba prikuplja i priprema za tržište. Komercijalna služba zadruge plasira povrće na tržište, a ostvarena se dobit raspoređuje proizvođačima prema vrijednosti isporučene robe. Preko zadruge proizvođači se organizirano opskrbljuju i potrebnim repromaterijalom.
Zadružni principi udruživanja prvenstveno zbog efikasnije prodaje i kod nas imaju dugu tradiciju, no nažalost izvorni oblik zadrugarstva je gotovo napušten na račun formiranja trgovačkih društava.
U agrarno razvijenim državama uobičajeni način prodaje povrća robnih proizvođača kojima se plasiraju na tržište najveće količine povrća za svježu potrošnju je aukcijaska prodaja preko burzi.
Osnovni principi prodaje povrća svode se na članstvo proizvođača u burzi čime se oni obavezuju proizvesti i burzi isporučiti ugovorene količine standardizirane kvalitete određenih vrsta povrća ugovorenom dinamikom. Burza za račun proizvođača prodaje proizvedeno povrća putem aukcije. Tijekom aukcije, za određenu količinu povrća standardizirane kvalitete koje se može vidjeti neposredno prije ili tijekom same aukcije, traži se najčešće najviša cijena koja se postupno smanjuje, a robu kupuje onaj kupac koji u određenom trenutku ponudi trenutno iskazanu cijenu.
Da bi se spriječilo nepošteno špekuliranje kupaca za svaku robu postoji minimalna cijena ispod koje se ona ne prodaje. Neprodana roba, ako skladištenjem ne gubi kvalitetu, nudi se na burzi idućih dana ili se, da se održi povoljan odnos ponude i potražnje, a time i cijene, solidarno dijeli javnim neprofitnim ustanovama, prerađuje se ili uništava. Burzovnim se načinom prodaje omogućava proizvođaču da se isključivo posvećuje samo proizvodnji, dok prodaju obavljaju za to osposobljeni trgovci. Svježim povrćem s burze opskrbljuju se uglavnom veliki trgovački i potrošački lanci.
Uz burze često se razvijaju i drugi servisi potrebni proizvođačima poput banaka, prodavaonica repromaterijala neophodnih za proizvodnju, servisa za popravak poljoprivredne mehanizacije i slično.
Dijelom ostvarenog prometa burze pokrivaju se troškovi burzovnog poslovanja, a dio se uplaćuje u fond solidarnosti kojim se podmiruju troškovi proizvođača čija roba eventualno nije bila prodana i morala je biti uništena. Zbog neorganiziranosti našeg tržišta takav vid prodaje povrća kod nas još ne postoji.
U agrarno razvijenim državama u kojima prevladava robna proizvodnja povrća, a u zadnje vrijeme i kod nas polako raste učešće u prodaji internetskom prodajom.
Pojavom interneta, suvremenog medija komuniciranja razmjena informacija postaje vrlo brza, jednostavna i jeftina za milijune korisnika diljem svijeta. Putem interneta povrćem se trguje na način da se elektronskim putem zaprimaju narudžbe, ponude i potražnje i izravno se spajaju proizvođači i kupci na koji se način u značajnoj mjeri smanjuju troškovi prodaje ili se naručena količina povrća dostavom šalje na adresu naručitelja.
Većina tržnih proizvođača povrća koristi jedan ili više načina prodaje i prije nego što se odluče za proizvodnju dobro analiziraju što će, kad i za koji način prodaje od povrća proizvoditi.
PROČITAJTE VIŠE:
Budućnost je u promjeni svijesti hrvatskih potrošača!
Najbolji mladi poljoprivrednik proizvodi mikrozelenje
Uzgoj salate i rajčica kraj Trogir
