Zagrebačka županija ostaje ključna točka hrvatske poljoprivrede. Iako je pad broja poljoprivrednika prisutan u cijeloj zemlji, ova županija i dalje pokazuje otpornost i potvrđuje svoju važnost u proizvodnji hrane kao vodeća u Republici Hrvatskoj po broju obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava i po udjelu žena u sektoru. Jedna od tih žena je i Monika Bakonji koja se bavi proizvodnjom povrća u Strmcu Samoborskom nedaleko Svete Nedjelje.
Salata, blitva, cikla, kupus, rotkvica, korabica, kelj, mladi luk, poriluk, kineski kupus, tikvice, rajčice i paprike… krenula je nabrajati Monika Bakonji, ali nije se lako mogla sjetiti svih kultura koje proizvodi na svom obiteljskom gospodarstvu na kojem uzgaja velik broj povrćarskih kultura.
Sa zagrebačkog asfalta na polje salate
A kako je sve počelo… Monika je odrasla u zagrebačkom kvartu Špansko, bila je prava gradska cura i izvrsna učenica. Završila je srednju školu za zdravstvenoga tehničara, pa su njezini roditelji smatrali da bi trebala upisati Farmaceutski fakultet ili studij medicinsko-laboratorijske dijagnostike, no Monika ih je iznenadila željom za studiranjem na Agronomskom fakultetu, jer iako je odrasla na zagrebakom asfaltu, oduvijek ju je privlačila ideja o proizvodnji hrane.
Nakon što je završila studij, smjer Vrtlarstvo i oblikovanje pejzaža, s diplomom u ruci zaposlila se u tvrtki Zeleni hit koja je specijalizirana za sektor proizvodnje povrća i u kojoj je surađivala s proizvođačima povrća, ali i dalje je maštala kako će se jednog dana i sama baviti uzgojem povrća. Nakon udaje, uz stalan posao osnovala je i svoje obiteljsko poljoprivredno gospodarstvo 2004. godine, s nepunih 30 godina. Prvi posao pokrenula je kreditom od Zagrebačke županije koji je poslužio za podizanje plastenika i kupnju kultivatora.
Tim sredstvima koje smo dobili pomoću Zagrebačke županije uz sufinanciranu kamatu, napravili smo 1000 kvadarata plastenika i krenuli s proizvodnjom salate, a tad nismo znali niti kako je složiti u gajbe, a kamoli kome i kako je prodati, jer smo imali stalan posao i nismo mogli prodavati na tržnici, sjeća se početaka Monika koja je u uzgoju povrća primjenjivala znanje stečeno na Agronomskom fakultetu, kao i iz tvrtke Zeleni hit.
Znanja nikad nije previše
No, kako su pomalo okrupnjavali posjed i ujedno gradili kuću u Strmcu Samoborskom, povećali su proizvodnju povrća, a 2007. kupili su i trorednu sadilicu, pa je proizvodnja krenula na veliko. Podigli su još 2000 kvadrata pod plastenicima, uveli sustav za navodnjavanje i uz podizanje troje djece ujedno se dodatno educirali, jer znanja nikad nije previše. Uz potpore Zagrebačke županije Monika je dobila još veću motivaciju za proizvodnjom povrća koja se danas prostire na 11 hektara, a njezino povrće završava uglavnom u supermarketima.
Nešto prodamo izravno kupcima, ali veliki dio ide u trgovačke lance i veletrgovcima. Ovom proizvodnjom sam se počela baviti iz ljubavi, jer sam htjela imati svoj vrt, a sad imam dosta veliki vrt, kaže uz smijeh Monika.
Uobičajeni radni dan proizvođačice povrća
Zanimalo nas je kako izgleda radni dan jedne žene koja se bavi proizvodnjom povrća. Iznenađena pitanjem, Monika nam odgovara:
Mnogi misle da je proizvodnja povrća lagodan posao, ali tu je potrebno jako puno rada. Povrće uzgajam od početka proljeća, do početka zima, a radni dan počinje vrlo rano, jer moramo svu robu dostaviti u jutarnjim satima. Dizanje je u 4 ujutro, jer se treba napraviti utovar robe iz hladnjače i onda distribucija do naših kupaca. Dostava se treba obaviti do 10 sati. Kad se vratim, idem u polje i uvijek se nešto treba raditi, od sadnje, kultivacije, zaštite pa do berbe, zavisi kako koji dan, pa si napravim raspored.
Teškoće u proizvodnji
Kad je riječ o teškoćama u proizvodnji, Monika ističe klimatske promjene.
Klimatske promjene su velik izazov, ali na njih ne možemo utjecati, pa se moramo prilagođavati i birati sortiment različitih kultura koje podnose vrućine, da nam recimo salate ne odu u sjeme. Teško je boriti se i s korovima, jer ove godine herbicidi nisu odradili što je trebalo, a kako navodnjavamo, korovi su nam imali dobar ponik i dosta smo imali problema s njima. Uz borbu s korovima, tu je i borba s administracijom.
Naime, stalno se nameću neka nova pravila, pa tako do kraja godine u Agenciju za plaćanje moramo dostaviti ugovore o najmu za svu „zemlju“ koju obrađujemo, a kako nam je dio pojedinih parcela na kojima radimo već dvadeset godina u zakupu čiji su vlasnici stariji ljudi s kojima smo u korektnim odnosima, ali nam ne žele potpisivati ugovore, pa tu površinu nemamo evidentiranu. Dosad smo imali u ARKODu evidentirano putem izjave, ali sad više nećemo moći, pa ćemo imati problema s tim, jer to ujedno veže i problem s kupnjom zaštitnih sredstava, jer nećemo moći opravdati količinu koja nam treba po jedinici površini, tako da ne znam koje će biti rješenje, ističe Monika i dodaje kako je jedan od većih problema i uvoz povrća.
Povrćare se ne cijeni dovoljno
Meni osobno nije toliki problem prodaja povrća, jer sam blizu Zagreba i danas nije problem proizvesti povrće, pojedine kulture u pojedinim rokovima, ali je problem kad se poklapa dolazak našeg povrća s uvozom, jer tad dolazi do drastičnog pada cijena, kaže nam Monika koja proizvodi povrće koje toliko ne dolazi iz uvoza, jer se bere svježe i taj dan za isporuku, poput salate, blitve, mladog luka i ostalog povrća koje brže vene, a bitna je i visoka kvaliteta i standard koji zahtjevaju kupci – trgovački lanci, ali je problem s kupusom, tikvicama i ostalim povrćem koje stiže izvana iz Španjolske, Grčke, Albanije, na kraju njihove sezone, ali i slabije kvalitete u odnosu na domaće povrće u punoj sezoni kad kreću berbe, pa ruši cijene domaćim proizvodima.
Ove godine je sa svim artiklima problem, jer su dosta niže cijene nama u otkupu u odnosu na cijene u trgovačkim centrima. Mi povrćari nemamo pregovaračku moć, ne možemo nametnuti cijenu za neko povrće i moramo se prilagođavati ponudi i potražnji. Znamo da se cijene slobodno formiraju jer smo na slobodnom tržištu i nama je to sve jasno, ali ipak očekivali bi da nas proizvođače više cijene, pogotovo u ovom sektoru gdje je puno žena, smatra Monika i sjeća se izreke jednog profesora s fakulteta koji je rekao da država napreduje kad su joj proizvođači zadovoljni i kad dobro zarađuju, a ako su proizvođači siromašni, niti država ne može biti bogata.
Svatko može krenuti u proizvodnju povrća, ali je pitanje koliko će opstati. Jedan proizvođač povrća ne nastaje preko noći. Potrebna su velika početna ulaganja, oprema i tehnologija je skupa, od obrade zemlje i kultivacije, navodnjavanja i hladnjače, bez čega je danas nezamislivo uzgajati i čuvati povrće do prodaje. Naše je tržište takvo da moramo imati velik broj kultura, i ne možemo raditi dvije-tri kulture na 10 hektara, kao što to rade vani, jer ako je tržište zasićeno, nemamo kud s tim povrćem, a kupci i očekuju da imamo velik broj razlilitih kultura, ističe Monika koja zato balansira u proizvodnji, prati godinama potražnju po mjesecima i tako planira proizvodnju.
I kćer je postala povrćarka
Evo, i moja najstarija kćer Margareta otvorila je svoj OPG za proizvodnju povrća i uz mene se uči i želi se time baviti, educira se, a u meni ima svu moguću potporu, pa joj je sigurno lakše. Proizvodnja se gradi polako, prikuplja se znanje i iskustvo i to nije posao koji ima osmosatno radno vrijeme od 8-16h. Kad krene sezona, radi se po cijeli dan, nema ni mora i odričeš se „iks“ stvari koje imaju ljudi koji rade u uredima, ako želiš opstati.
Tko se počne baviti proizvodnjom povrća samo radi brze zarade, brzo i odustaje. Mora se voljeti uzgoj povrća i sve što nosi sa sobom, i treba biti spreman na uspone i padove, to je kontinuiran rad sa svim teškoćama koje nosi, od vremenskih prilika i neprilika, do tržišnih problema u zastoju s robom, kad ne ide… Treba biti uporan i konstantno raditi i saditi da bi proizvodili povrće i preživjeli svih 12 mjeseci , naglasila je Monika.
Svakako moram pohvaliti i Zagrebačku županiju koja je stala iza mene još dok sam bila početnica, mlada povrćarka. Svake godine raspisuje natječaje, javne pozive za potpore, na koje se dosta redovito javljam. Priložimo dokumentaciju o investiciji, oni to pregledaju i vrate nam određeni postotak koji smo uložili. Tako su nam pomogli u podizanju plastenika, nabavi sadnog materijala, izgradnji hladnjače, a prije nekoliko godina smo nabavili i liniju za preradu rajčice, zahvalna je Monika Bakonji Zagrebačkoj županiji koja podupire žene poljoprivrednice.
Dobre primjere uspješnih nositeljica OPG-ova, poljoprivrednica iz Zagrebačke županije poput Monike Bakonji moći ćete čuti na AgroFemme -1. Nacionalnoj konferenciji o ženamama u poljoprivredi i agrobiznisu, 16.10. u Majestic parku u Zagrebu. Više informacija na www.agrofemme.hr
