Invazivne vrste na oraničnim površinama

Na obradivim poljoprivrednim površinama često se mogu uočiti biljne vrste koje prirodno nisu bile rasprostranjene na nekom području, odnosno ekosustavu. Strane vrste, bez obzira radi li se o biljnim ili životinjskim vrstama, ako se počnu samostalno razmnožavati u prirodi i negativno utjecati na zavičajne organizme, tada ih nazivamo invazivnim stranim vrstama.

Invazivne strane vrste (invasive alien species – IAS) jedna su od najvažnijih direktnih prijetnji bioraznolikosti. Mogu svojim širenjem umanjiti prinose uzgajane kulture, a mogu imati utjecaj i na zdravlje ljudi. U Hrvatskoj je već zabilježeno više od 600 stranih biljaka i oko 300 stranih životinja, a unesene su i gljive i druge vrste organizama. Procjenjuje se da je 10-15% njih invazivno. Ako govorimo o invazivnim stranim biljnim vrstama, te su biljne vrste izrazito velike sposobnosti razmnožavanja, ali i širenja na druga područja. U novo područje u većini slučajeva unesene su djelovanjem čovjeka bilo slučajno ili namjerno. Primjer namjernog unošenja je sadnja neke biljke zbog njezina izgleda i dekorativnosti npr. čičoka na okućnicama ili njen uzgoj umjesto krumpira, ili cigansko perje – papigice na okućnici, ili velike medonosnosti. Nenamjerno širenje je primjerice širenje sjemena invazivne vrste sa sjemenom drugih vrsta kao što se sjeme ambrozije proširilo iz Amerike sa sjemenom žitarica.

Iako je biljna vrsta ambrozija dobro poznata široj javnosti i dokazano je da je štetna za ljudsko zdravlje, ljudi je ne povezuju s pojmom invazivnosti. Ljudskim djelovanjem stvoreni su uvjeti za širenje ovih biljnih vrsta jer se javljaju uglavnom u staništima koja je čovjek izravno stvorio (npr. urbana područja, poljoprivredna područja, parkovi, isušene močvare) ili je narušio njihovu prirodnu ravnotežu, a time i otpornost na širenje stranih vrsta.

U Republici Hrvatskoj se ovom problematikom bavi nekoliko zakona i vezanih akata kao što su Zakon o sprječavanju unošenja i širenja stranih te invazivnih stranih vrsta i upravljanju njima, Zakon o zaštiti prirode, Naredba o poduzimanju mjera obveznog uklanjanja ambrozije (Ambrosia artemisiifolia L.), Pravilnik o crnoj i bijeloj listi stranih vrsta (NN 13/2024.) i drugi. Popis invazivnih vrsta može se pronaći na stranicama Ministarstva zaštite okoliš i zelene tranzicije (Portal invazivne vrste u RH) kao i na stranici Europska i mediteranska organizacija za zaštitu bilja (EPPO List of invasive alien plants).

Veliki je izazov na koji način kontrolirati širenje invazivnih biljnih vrsta i kako smanjiti njihov utjecaj na zavičajne vrste i ekosustave. Vrlo je važno rano otkrivanje potencijalno invazivnih stranih vrsta te kontrola njihova širenja i njihovo iskorjenjivanje. Postoji nekoliko metoda pomoću kojih možemo kontrolirati, spriječiti širenje i ukloniti invazivne vrste. Mehaničke metode su one kojima se invazivne strane vrste fizički uklanjaju s područja na koja su se proširila (npr. intenzivna košnja, čupanje itd.). Ove metode su učinkovite na one vrste koje su raširene na ograničeno područje. Kemijske metode uključuju korištenje sredstava za zaštitu bilja.

Valja voditi računa da prilikom primjene sredstava za zaštitu bilja o njihovoj selektivnosti kako se ne bi naškodilo neciljnim organizmima. Također, postoji opasnost da invazivna vrsta nakon nekog vremena razvije tolerantnost. Biološke metode suzbijanja invazivnih stranih vrsta vrlo je upitna zbog mogućeg širenja primijenjenih organizama. Oni također potječu iz zavičajnih staništa invazivne vrste. Neke od najviše raširenih invazivnih vrsta na oraničnim površinama na području Sjeverozapadne Hrvatske su: ambrozija, cigansko perje ili svilenica, europski mračnjak i čičoka.

Pelinolisna ambrozija

Ambrozija (Ambrosia artemisiifolia L.) u narodu poznata kao kratka ambrozija, limundžik, partizanka, fazanuša, pelinolisna ambrozija, najrasprostranjeniji je predstavnik svoga roda. Ambrozija se u grčkoj mitologiji spominje katkad kao piće, a ponekad kao hrana bogova koja donosi besmrtnost svakome tko je konzumira. Samonikla je, jednogodišnja biljka koja potječe iz prerijskih predjela Sjeverne Amerike, a u Europu je unesena potkraj 19. stoljeća kao slijepi putnik u sjemenu lucerne, žitarica i crvene djeteline. Širila se u Mađarskoj, dijelu Francuske, sjevernoj Italiji, Austriji, Ukrajini, Rumunjskoj, Vojvodini i Hrvatskoj. Prvi nalazi u Hrvatskoj zabilježeni su 1941. na području sjeveroistočne Hrvatske (zbog godine njena pronalaska u narodu je dobila ime „partizanka“). Najčešće je susrećemo kao korov u kukuruzu, soji, suncokretu, šećernoj repi i povrtnim kulturama.

Može dosegnuti visinu i do 150 cm, stabljika je četverokutna, razgranata i obrasla dlačicama. Zbog velikog broja cvjetova na biljci proizvodi jako puno peludnih zrnaca koja su zbog svoje aerodinamičnosti lako pokretljiva (polen se može prenositi i do 100 km). Biljka ambrozije proizvodi veliki broj sjemenki (od 3000 do 60000) koje nepovoljne uvjete u tlu mogu preživjeti tridesetak godina. Za svoj rast troše velike količine biljnih hraniva i vlage iz tla. Od nje stradaju brojne kulture, jer potiskuje druge biljne vrste. Posebno su na prisustvo ambrozije osjetljive žitarice, suncokret, mahunarke, heljda i razno povrće. Već u dužem razdoblju je zabilježen porast broja osoba koje pate od alergijskih oboljenja uzrokovan ovom biljkom. Najčešći oblik alergije na ambroziju javlja se u vrijeme njene cvatnje na pelud kao alergijski rinitis, poznat i kao peludna hunjavica.

Europski mračnjak

Europski mračnjak ili Teofrastova lipica (Abutilon theophrasti Med.) je biljka pridošlica u širenju u raznim dijelovima svijeta, uključujući većinu sredozemnih i srednjoeuropskih država. Vrsta potječe iz Kine i Tibeta gdje se uzgajala kao biljka za dobivanja grubih vlakana. Početkom 18. stoljeća unesena je u Ameriku kao zamjena za konoplju i ubrzo postala korov okopavina. Ima veliku produkciju sjemena (do 36.800 sjemenki), koje može sačuvati u tlu klijavost do 50 godina. Već 3 biljke europskog mračnjaka na 1m² mogu smanjiti urod kukuruza za 10%. U soji već jedna biljka može smanjiti urod sjemena do 30%.

Osim navedenih šteta ima vrlo jak alelopatski potencijal. To znači da sadrži i izlučuje kemijske tvari koje mogu štetno djelovati na rast i razvoj drugih biljaka. Kao vrsta europski mračnjak je u Republici Hrvatskoj prisutan u dugom razdoblju. Prvi podaci o nalazu objavljeni su još 1869. godine (Schlosser i Vukotinović). Sada je to jedan od najnapasnijih korova okopavina u Republici Hrvatskoj. Prema dostupnim podacima jedna biljka može stvoriti 700-17.000 sjemenki. Samooplodna je biljka, a razmnožava se isključivo sjemenom. Lako je prilagodljiv, odgovara mu kultivacija, ispaša, čupanje.

Cigansko perje ili svilenica

Cigansko perje (Asclepias syriaca L.) je zeljasta trajnica robusne građe, visine od 80 do 150 cm. Ima razgranatu mrežu korijenja koja je poput podanka (podzemne stabljike). Iz ovih dijelova vrlo uspješno rastu nove stabljike te je cigansko perje iznimno uspješno u vegetativnom razmnožavanju. Svi dijelovi biljke sadrže mliječni sok koji je otrovan i uzrokuje proljev, otežano disanje, grčeve i probleme u ravnoteži. Ova biljna vrsta podrijetlom je s istoka Sjeverne Amerike. U Europu je unesena u 17. stoljeću kao ukrasna biljka, koja se i danas može naći u mnogim vrtovima (papigice).

U Hrvatskoj literaturi navodi se prvi puta u 19. stoljeću. Prvenstveno se pojavljuje na staništima narušene kvalitete pod ljudskim djelovanjem i gdje nisu rasprostranjeni njegovi prirodni konkurent. Biljke ciganskog perja u tlo ispuštaju tvari koje sprječavaju klijanje drugih biljnih vrsta. Osim toga zbog robusnosti zasjenjuje druge biljke i zauzima prostor za rast i razvoj, poglavito na mjestima s gustom populacijom ove invazivne biljke. Najučinkovitija metoda uklanjanja ciganskog perja je primjena nekog od učinkovitih herbicida, a za smanjenje brojnosti učestala košnja.

Čičoka

Tijekom mjeseca rujna i listopada na poljima možemo naići na biljku visine iznad dva metra izuzetno lijepog žutog cvijeta. Radi se o čičoki (Helianthus tuberosus L.) koju još nazivaju topinambur, slatki krumpir, morska repa, mačja repa, krtola, zemljina kruška, jeruzalemska artičoka ili divlji krumpir. Čičoka je višegodišnja zeljasta biljka, slatkog gomolja, krupnog i nepravilnog oblika. Botanički ova biljka pripada u porodicu glavočika Asteraceae-Compositeae kao i suncokret. Sličnost im je u izgledu nadzemnog dijela biljke. Biljka se zbog jestivog i ljekovitog gomoljastog korijena danas kultivira širom svijeta, a američki su je Indijanci uzgajali i prije dolaska europskih doseljenika. Samuel de Champlain je prvi istraživač koji je opisao i prenio čičoku u Francusku 1609.

Razmnožava se isključivo vegetativno, dakle gomoljima. Gomolji sadrže inulin, a složenim procesima inulin se pretvara u fruktozu te se zbog toga gomolji preporučaju za prehranu dijabetičara. Od europskih zemalja na većim površinama uzgaja se u Njemačkoj, Austriji, Francuskoj, Slovačkoj, a u posljednje vrijeme i u Srbiji. Gomolji se prvenstveno koriste u farmaceutskoj industriji kod proizvodnje različitih ljekovitih pripravaka, za ekstrakciju inulina te za proizvodnju bioetanola. Ako se proširi na poljoprivrednim površinama vrlo ju je teško suzbiti jer se prilikom obrade tla gomolji prenose na druge parcele.

Foto: Suzana Pajić, dipl. ing. agr.

Naslovna foto: Pixabay