Šećerna repa je kultura čiji je uzgoj u Hrvatskoj u velikom padu. Godine 2013. šećerna repa bila je zasijana na nešto više od 20.000 ha, s proizvodnjom oko milijun tona korijena. Deset godina kasnije, u 2023. g., površina zasijana šećernom repom procjenjuje se na svega 8.000 ha.
Više je međusobno povezanih razloga za ovako drastičan pad proizvodnje šećerne repe, od velikih promjena na tržištu šećera, povećanih troškova i smanjene isplativosti proizvodnje, a manja količina proizvedenih korijena dovela je i do gašenja domaćih šećerana, koje su ostale bez dovoljno sirovina za ekonomičan rad.
Bez obzira na prilično loše trenutno stanje, činjenica jest da u Hrvatskoj postoji duga tradicija, veliko iskustvo i znanje u proizvodnji šećerne repe. Osim nekoliko vrsnih tehnologa – agronoma, veći je broj iskusnih proizvođača koji redovito postižu vrlo viske prinose i zavidnu kvalitetu. S gledišta zaštite, šećerna repa vjerojatno je najzahtjevnija ratarska kultura. Korovi, štetnici i bolesti gotovo su jednako problematični te mogu uzrokovati velike gubitke u proizvodnji. Mjere zaštite nisu jednostavne. Danas sve veći problem proizvođačima predstavlja i povlačenje nekih insekticida, herbicida i fungicida s tržišta, što ograničava mogućnosti suzbijanja štetnika, korova i bolesti.
Što je cerkospora?
Među bolestima, na šećernoj repi daleko je najpoznatija i najvažnija pjegavost lista, poznata i kao „cerkospora“. Uzročnik te bolesti je gljiva Cercospora beticola. Štete koje uzrokuje cerkospora mogu biti vrlo visoke. Bolest napada lišće i vrlo je agresivna. U uvjetima povoljnima za razvoj bolesti, listovi se suše. Biljke kojima je lišće uništeno tjeraju nove listove (tzv. retrovegetacija), no time se iscrpljuju te daju manji prinos i digestiju.
Osim toga, gljiva uzročnik bolesti luči toksične tvari za biljku koje negativno utječu na kakvoću korijena. Smanjenje prinosa šećera (digestija) u uvjetima jačih zaraza cerkosporom obično se kreće između 1 % i 2 %, dok je prinos korijena obično smanjen između 10 % i 20 %. Osim toga, bolest stvara dodatne probleme u proizvodnji. Korijen jače zaraženih biljaka teže se čuva, podložniji je razvoju truleži nakon vađenja, a u njemu se povećava količina nepoželjnih tvari koje otežavaju izdvajanje šećera.
Simptomi pjegavosti lista javljaju se u vidu sivih pjega promjera nekoliko milimetara. Pjege se prvo javljaju na starijem lišću. Mogu biti i nešto veće, a redovito su okružene crvenim, crvenkasto-smeđim do smeđim rubom, ovisno o starosti pjege i kultivaru šećerne repe. Središte je pjega sivkasto-smeđe i u njemu se često mogu uočiti sitne crne točkice. Pjege na listovima se spajaju i listovi se suše.
Povoljni uvjeti za razvoj cerkospore u pravilu nastaju kad šećerna repa zatvori redove. Tada raste vlažnost unutar usjeva, a razdoblje godine u toj fazi obično je takvo da odgovara gljivi uzročniku bolesti. Prve pjege uglavnom se mogu uočiti od kraja lipnja do polovice srpnja, ovisno o godini. Razvoj bolesti u početku je relativno spor. Međutim, nakon nekoliko tjedana počinje ubrzavati.
U sezonama kad su srpanj, kolovoz ili rujan kišoviti, razvoj pjegavosti lista može biti prilično brz. Broj pjega može se u kratkom vremenu povećati i lišće se može početi sušiti. Takav brz razvoj bolesti katkada iznenadi manje iskusne proizvođače, koji nekoliko tjedana tijekom kolovoza ne obiđu svoja polja.
Bolesti manje važnosti
U usporedbi sa cerkosporom, druge bolesti lista šećerne repe koje se javljaju u Hrvatskoj puno su manje važnosti. U nekim područjima zapadne Slavonije u usjevima se češće javlja pepelnica (Erysiphe betae). Bolest se prepoznaje po pojavi sivkasto bijelih prevlaka na listovima. Ranije tijekom sezone, obično u svibnju, na šećernoj repi može se javiti i jedna druga pjegavost, poznata kao siva pjegavost ili „ramularija“ (Ramularia beticola).
Pjege ramularije uglavnom su veće od onih koje uzrokuje cerkospora. Boje su sivo-bijele, sive do sivo-smeđe, a često imaju izraženije uglate rubove. Siva pjegavost javlja se prije pjegavosti lista jer joj za razvoj odgovaraju niže temperature. Iako pojava ramularije može zabrinuti proizvođače, bolest obično „stane“ kad nastupe ljetne vrućine. Uz to, ramularija nije agresivna kao cerkospora, sporije se razvija te ima znatno manji učinak na prinos i digestiju.
Osim bolesti koje napadaju listove, na šećerenoj repi mogu biti važne i neke bolesti koje napadaju korijen. Uzročnici tih bolesti žive u tlu. Među bolestima korijena, najvažnija je smeđa trulež ili „rizoktonija“. Uzrokuje ju gljiva Rhizoctonia solani.
U Hrvatskoj je pojava rizoktonije na šećernoj repi raznolika, ovisno o parceli, sezoni, kultivaru i agrotehničkim mjerama koje se provode. Na brojim lokalitetima ta bolest nije prisutna, a tamo gdje je prisutna gubici se mogu kretati od zanemarivih do vrlo visokih. Zabilježeni su slučajevi gotovo potpunog propadanja većeg dijela usjeva šećerne repe na pojedinim parcelama gdje se javila rizoktonija. Simptomi smeđe truleži postaju uočljivi za vrijeme vrućih i suhih ljetnih dana. Listovi zaraženih biljaka venu, uvijaju se i često požute. Nakon nekog vremena listovi se potpuno osuše, potamne i ostaju ležati na tlu.
Peteljke listova blizu krune postaju smeđe ili gotovo pocrne. Na zaraženom korijenu javlja se suha smeđa trulež koja može zahvatiti manji ili veći dio korijena. Trulo tkivo u unutrašnjosti korijena lako se uočava na poprečnom presjeku. Zaražene biljke mogu neko vrijeme životariti i pokušavati puštati novo lišće, no do kraja sezone uglavnom potpuno propadnu. Bolest se javlja u oazama koje se postupno šire.
Suha trulež sve češća
U posljednjih nekoliko godina na šećernoj repi sve se češće javlja suha trulež, uzrokovana gljivom Macrophomina phaseolina. Ta bolest vrlo je štetna na suncokretu, a jače zaraze javljaju se i na soji. Za razliku od većine drugih gljivičnih bolesti, pojavi i razvoju suhe truleži pogoduju suše i visoke temperature. Gljiva uzročnik suhe truleži živi u tlu gdje se održava u vidu trajnih struktura koje izgledaju kao vrlo sitni crni okruglasti kamenčići. Do zaraze biljaka dolazi isključivo kroz korijen koji gljiva postupno prorasta iznutra. Simptomi se javljaju tijekom ljeta, za vrijeme razdoblja velikih vrućina i suše.
Uočava se venuće listova koji se ubrzo suše i propadaju. Na kruni i dijelovima korijena javljaju se tamne nekroze, a na poprečnom presjeku korijena zaraženih biljaka tkivo je žuto do žuto-smeđe. Ako su biljke napadnute relativno rano, čitav korijen se smežura i trune. U Hrvatskoj se u pojedinim sezonama i na nekim parcelama može javiti i trulež korijena koju uzrokuje gljiva Aphanomyces cochlioides. Za razliku od prethodno opisane suhe truleži, ova trulež korijena za razvoj traži visoku vlažnost i umjerene temperature. Listovi zaraženih biljaka venu, žute i postupno se suše. Zaraženi korijen potamni i često se sužava na vrhu.
Za razliku od gljivičnih, bakterijske bolesti nemaju praktičnu važnost u uzgoju šećerne repe. U sezonama s kišnim i toplim jesenima, kod kasnijih rokova vađenja, korijen može zahvatiti meka trulež, koju uzrokuje bakterija Erwinia carotovora. Zaraženi dijelovi korijena pretvaraju se u vlažnu, meku masu neugodnog mirisa.
Na nekim parcelama na istoku Hrvatske tijekom posljednjih nekoliko godina potvrđena je bakterijska pjegavost lista šećerne repe (Pseudomonas syringae). Izgled pjega sličan je gljivičnim bolestima, cerkospori ili ramulariji. Bakterijska pjegavost uglavnom ne uzrokuje štete. Šećernu repu napadaju i virusne bolesti.
„Bradati“ korijen
Među njima, proizvođačima je dobro poznata „rizomanija“. Zbog rizomanije u prošlosti se napuštao uzgoj pojedinih kultivara, a štete su nerijetko bile vrlo visoke. Osjetljivost na rizomaniju još uvijek je jedan od važnih kriterija pri odabiru hibrida (kultivara) šećerne repe, u nas i većem dijelu Europe gdje se ta kultura uzgaja.
Uzročnik rizomanije je virus nekrotičnog žućenja žila šećerne repe (Beet necrotic yellow vein virus). Za razliku od većine drugih biljnih virusa, taj virus se prenosi gljivom koja živi u tlu. Dakle, zaraza dolazi „iz tla“. Gljiva koja prenosi virus u tlu se zadržava vrlo dugo, desetljećima. Zaražene biljke zaostaju u rastu. Listovi mogu biti svjetliji i izduženi. Ipak, najuočljiviji simptom rizomanije, po kojem je bolest i dobila ime, jest „bradatost“ korijena.
Na korijenu se nenormalno počinju razvijati korijenove dlačice te korijen postaje „bradat“. Takvi simptomi ne moraju biti uvijek vidljivi, no prinos može svejedno biti značajno smanjen. Suvremeni hibridi šećerne repe u pravilu imaju visoku razinu otpornosti prema rizomaniji. Zaštita od bolesti šećerne repe temelji se na neizravnim i izravnim mjerama. Kao i kod svih ratarskih kultura, plodored i izbor parcele imaju veliku ulogu kao preventivna mjera.
Gotovo svi uzročnici bolesti preživljavaju na biljnim ostacima, a neki se dugo održavaju u tlu. Na velikim površinama bivših kombinata gdje je proizvodnja šećerne repe visoko organizirana, još uvijek se redovito bilježi koje parcele su „kontaminirane“ repinom nematodom, rizomanijom, žičnjacima ili rizoktonijom. Na takvim parcelama odabire se prikladni visoko otporan hibrid ili se provode druge mjere zaštite. Oplemenjivači su uložili velike napore u razvoj visoko prinosnih hibrida šećerne repe koji imaju otpornost ili tolerantnost na najvažnije bolesti šećerne repe. Danas se na tržištu nude hibridi koji imaju visoku i stabilnu razinu otpornosti prema rizoktoniji (Rhizoctonia solani), rizomaniji i repinoj nematodi (Heterodera schachtii).
„Bradatost“ korijena – simptom rizomanije Puno je uloženo i u razvoj otpornosti prema najvažnijoj i najštetnijoj bolesti šećerne repe – cerkospori. Međutim, visoka otpornost prema toj bolesti još se ne uspijeva postići. Suvremeni hibridi uglavnom u sebi imaju ugrađene gene koji „usporavaju“ i „ublažavaju“ razvoj cerkospore. Neki od njih provjereni su i u našim uvjetima te zaista olakšavaju zaštitu.
Međutim, neki hibridi koji su deklarirani kao visoko tolerantni ili tolerantni na cerkosporu nisu se pokazali takvima u našim proizvodnim uvjetima. Sve u svemu, današnja zaštita šećerne repe još uvijek se temelji na dvije do šest primjena fungicida tijekom vegetacije, sve s ciljem suzbijanja cerkospore. Broj tretmana ovisi o osjetljivosti hibrida, sezoni i roku vađenja.
Otežavajuća okolnost u suzbijanju cerkospore je rezistentnost (otpornost) gljive uzročnika na fungicide. Rezistentnost je dokazana i u Hrvatskoj te je dovela do pada djelotvornosti sredstava koja su u početku bila visoko učinkovita u suzbijanju cerkospore. Danas su u Hrvatskoj za suzbijanje cerkospore ostala odobrena sredstva na osnovi azoksistrobina, bakarnih spojeva, difenkonazola, tetrakonazola i sumpora. Krajem 2021. godine odobren je novi fungicid za suzbijanje cerkospore, Spyrale®, kombinacija aktivnih tvari fenpropidina i difenkonazola. U usporedbi s prije desetak ili dvadesetak godina, broj odobrenih fungicida i aktivnih tvari koje se koriste u zaštiti od cerkospore je malen i relativno ograničen.
Noviji pristupi u kemijskoj zaštiti od cerkospore temelje se na dodavanju bakarnih pripravaka organskim fungicidima, čime se postiže bolje i dugotrajnije djelovanje, ali se u velikoj mjera sprječava i pojava ili daljnji razvoj rezistentnosti. U posljednje vrijeme na šećernoj repi primjenjuju se i biološka sredstva, kao ojačivači, mikrobiološka gnojiva ili kao sredstva za zaštitu od bolesti. Takvih sredstava sve je više. S nekima su postignuti dobri rezultati. Prije nekoliko godina službeno je odobren prvi biološki fungicid za suzbijanje pjegavosti lista (cerkospore) na šećernoj repi u Hrvatskoj. To je Serenade Aso®, koji kao aktivnu tvar sadrži antagonističku bakteriju Bacillus amyloliquefaciens.
