Globalno zatopljenje, potreba za neovisnošću o uvozu fosilnih goriva i eventualna proizvodnja biodizela, ubrzo bi mogla donijeti kikiriki i na naša polja.
Kikiriki (Arachys hypogea L.), ili kako ga još zovu, arašid ili zemni orašac (engl. peanut, groundnut), pripada porodici lepirnjača (Leguminosae). Kikiriki vodi porijeklo iz Južne Amerike, no točan praroditelj mu nije poznat. Moguća mjesta domestikacije, na osnovu gen-analiza današnjih divljih formi ili srodnika, nalaze se u Argentini i Boliviji. Arheološki nalazi potvrđuju da je uzgajan na području Perua već oko 5,500 godina prije Krista. Danas se najviše uzgaja u Aziji, Africi i Južnoj Americi. U Sjedinjenim Američkim Državama pojavio se dužim putem, jer su ga donijeli s robovima dovedenim iz Afrike.
Plod kikirikija je mahuna
Morfološki, kikiriki je jednogodišnja, samooplodna zeljasta biljka, vretenasta korijena koji ide u dubinu čak do 2 m, a u širinu do 1,5 m. Na korijenu, kao i kod ostalih leguminoza, formiraju se kvržice, dom simbiotskih bakterija koje usvajaju atmosferski dušik. Stablo je četvero – ili peterokutno, razgranato, može biti uspravno (grmoliko), polupolegnuto ili polegnuto, a visina mu je 30-80 cm. Cvjetovi su žuti, u skupinama od 2-3, nalaze se u pazušcu listova, te su, kao i kod većine leguminoza, samooplodni.
Poslije oplodnje, plodnik se izdužuje, obrazuje tzv. „ginoforu“, na čijem se vrhu nalaze oplođeni sjemeni zametci. U početku ginofora raste uspravno, a zatim se savija prema tlu i uvlači u njega tijekom 10-12 dana. Plodovi se formiraju samo u tlu na dubini 7-10 cm.
Plod kikirikija je mahuna karakteristične mrežaste površinske teksture, bez unutrašnjih pregrada. U plodu se nalazi 1-10 sjemenki, a na jednoj biljci može se formirati 20-500 plodova. Apsolutna težina sjemena je 200-500 grama, a hektolitarska 70-80 kg.
4 glavne sortne grupe
Na izbor se proizvođačima nude tisuće kultivara, no iz četiri glavne sortne grupe: Valencia, Spanish, Virginia i Runner. Grupa Valencia ima najgrublje plodove. Oni su napose cijenjeni za kuhanje, te su kao takvi vrlo popularni u kineskoj i karipskoj kuhinji. Stabljike su uspravne, te najviše od svih grupa (125 cm visine).
Grupa Spanish (“Španjolac”) ima tradicionalno najmanje zrno, ali s najvećim udjelom ulja. Grupa Virginia se odlikuje po krupnom zrnu i mahuni, traženom u industriji grickalica, napose kao neoljušteni kikiriki. Grupu Runer, koja je najčešće puzajuće stabljike, odlikuje bolji okus od “Španjolca”, s boljim odlikama prženja i višim urodima. Tako je tražen u industriji za proizvodnju usoljenog kikirikija i kikiriki-maslaca.
Tropska i suptropska biljka
Kikiriki je tropska i suptropska biljka, ali sve se više širi i u umjereni klimatski pojas. Zahtijeva bezmrazno razdoblje u trajanju od 5-6 mjeseci, umjerenu količinu oborina tijekom vegetacije, relativno visoke temperature i intenzivno sunčevo osvjetljenje. Ukupni zahtjevi za toplinom su mu 3,000 CHU (Corn Heat Units, tj. godišnja suma dnevnih temperatura koje prelaze temperaturni prag od 10 ˚C). To naše kontinentalno područje čini odnedavno također pogodnim arealom za uzgoj kikirikija. Minimalna temperatura za klijanje kikirikija je 12-14 ˚C, za cvatnju 20 ˚C te za sazrijevanje 18 ˚C.
Za naše uvjete, za sada, u obzir bi mogle doći sorte grupe Valencia i “Španjolac”, zbog kraće vegetacije. Sorte iz ove dvije grupe su uspješno introducirane u sjevernije krajeve Sjeverne Amerike, te se uzgajaju uspješno čak u Kanadi (Ontario). Kikiriki je zahtijevan i glede vlage. Tijekom sezone mu je potrebno osigurati između 500-1000 mm vode, bilo prirodnih oborina, bilo navodnjavanjem. Kritično razdoblje je cvjetanje i formiranje plodova (srpanj, kolovoz). U toku sazrijevanja plodova neophodno je suho i vedro vrijeme.
Najbolja tla za uzgoj kikirikija su topla, laka, pjeskovito-glinasta tla, bogata kalcijem, a srednje bogata humusom. Kikiriki ne podnosi zaslanjena tla.
Agroekonomika uzgoja kikirikija
U svjetskim razmjerima, kikiriki se proizvodi na 26.4 milijuna ha u količini od 36.1 milijun tona, s prosječnim prinosima od 1.4 t/ha. Glavni svjetski proizvođači su Kina, Indija, Nigerija, SAD, Indonezija i Sudan. Oko 50 % svjetske proizvodnje kikirikija rabi se za ekstrakciju visokovrijednog ulja, oko 37 % za proizvodnju grickalica i oko 12 % za sjemensku proizvodnju. Ima veliki privredni značaj jer je na četvrtom mjestu među vodećim uljaricama u svijetu.
Sjeme sadrži 50-60 % ulja izvrsne kvalitete. Ulje služi kako za izravnu ishranu ljudi, tako i kao sirovina za proizvodnju margarina, biljnih masti i drugih proizvoda. Osim ulja, sjeme je bogato i bjelančevinama (23-38 %), ugljikohidratima (13-22 %) i dva važna B vitamina: tiamina i niacina. Izvor je također i raznih antioksidansa, kao npr. koenzima Q10 i resveratrola, spoja za koji se vjeruje da smanjuje opasnost od kardiovaskularnih bolesti i karcinoma.
Slavni afroamerički znanstvenik, George Washington Carver, rođen u ropstvu davne 1864., kasnije je nazvan “Crni Leonardo” jer je, radeći između ostalog kao i agronom-savjetnik, patentirao više od sto patenata na bazi kikirikija (kozmetika, pigmenti, boje, plastika, tekuće gorivo, nitroglicerin, samo su neki od registriranih). Prepoznat kao jedan od najhranjivijih usjeva na svijetu, kikiriki je baza terapeutskog pripravka za pothranjenost “Plumpy’nut”, kojeg Svjetska zdravstvena organizacija (World Health Organisation) dijeli gladnoj djeci svijeta.
Uljane pogače kikirikija, koje ostaju poslije odvajanja ulja, sadrže do 45 % sirovih proteina, 8-9 % ulja i oko 25 % ugljikohidrata. Služe kao dodatak pri proizvodnji čokolade, biskvita ili kao kvalitetna stočna hrana. Osušeni nadzemni dio biljke može poslužiti kao kvalitetna hrana za hranidbu stoke.
No, da nije sve super, potvrđuje i ozbiljna alergenost kikirikija. Alergičaru na kikiriki dovoljan je praktički pogled na kikiriki da zapadne u anafilaktički šok, često i sa smrtnim posljedicama. U SAD su stoga mnoge škole zabranile uporabu kikirikija u školskim obrocima. No, interesantno je da je alergičnost na kikiriki vrlo rijetka u Kini i Indiji, gdje se kikiriki spravlja kuhanjem, a ne prženjem! Još jedna dobra vijest za primarno dijagnosticirane jest da alergija može sama od sebe proći kod gotovo četvrtine slučajeva.
Obavezan plodored
Što se tiče agrotehnike, kikiriki zahtijeva obavezan uzgoj u plodoredu, te se na istu parcelu smije vratiti nakon tri do četiri godine. Najbolji predusjevi su oni koji ostavljaju rahlo tlo, čisto od korova. Obrada tla je za kikiriki u biti ista kao i za sve jarine. Obrađeno tlo treba biti fine, zrnasto-mrvičaste strukture, da bi se olakšalo prodiranje ginofore u tlo i formiranje podzemnih mahuna. Zbog sporog ranog razvoja, naročitu pozornost treba obratiti na borbu protiv korova.
Glede gnojidbe, kikirikiju ne treba puno dušika (maksimalno 40 kg N/ha) jer isti može usvajati iz atmosfere, a kao i kod soje, postoje komercijalni preparati s bakterijskim simbiontima. Zahtjevi za fosforom i kalijem su nešto veći, pa tih hraniva treba 80-100 kg/ha. Za sjetvu može poslužiti i mahuna i oljušteno zrno. Pri tome ovo zadnje ima prednost zbog lakše sjetve, manje sjetvene količine, bržeg klijanja i učinkovitije zaštite protiv gljivičnih bolesti. Sjetvu treba otpočeti kad se tlo na dubini od 10 cm zagrije na oko 15 ˚C. Razmak redova je 70-80 cm, a u redu oko 10 cm.
Norma sjetve je 60-90 kg/ha oljuštenog sjemena ili 90-120 kg/ha mahuna. Dubina sjetve je oko 5-8 cm. Poslijesjetvena njega je kao i za soju: ako je tlo između sjetve i nicanja presuho, nije loše povaljati, radi uspostave kapilariteta sa zalihama vode u tlu; ako se pojavi pokorica, treba ju razbiti, npr. laganom drljačom. Okopavanje ili međuredna kultivacija je redovita mjera njege. Okopava se po nicanju biljke, kad se razviju prva dva para listova, a kasnije po potrebi u razmacima od 10-15 dana. Pored toga što se uništavaju korovi, okopavanje ili kultivacija je značajna i zbog razrahljivanja tla, koje je potrebno za dobar razvoj plodova.
Ogrtanje kao mjera njege se primjenjuje kod uspravnih, grmolikih grupa, da bi i više ginofore mogle dospjeti u tlo i formirati plodove. Ogrtanje se vrši obično poslije kiše ili navodnjavanja, koje je skoro redovna mjera njege u proizvodnim područjima kikirikija. Obično se ogrtanje izvodi nekoliko puta od početka masovnog cvjetanja. Borba protiv korova, štetnika i bolesti može se provesti istim pesticidima kao i pri soji. Kao i kod drugih jarina, žućenje lišća navješćuje berbu. Ona se mora obaviti po suhom vremenu, prije pojave prvih jesenskih mrazeva. Berba može biti jednofazna ili trofazna (tzv. “U.S. sistem”), gdje se poslije vađenja biljke ostavljaju nekoliko dana na polju da se prvo prosuše, a tek zatim kombajniraju i vrše da se mahune odvoje od stabljike.
U Hrvatskoj kikiriki se još ne uzgaja značajnije, osim kao vrtni kuriozitet. Na području bivše države organizirano je uzgajan jedino u Makedoniji. No, u svjetlu globalnog zatopljenja i sve češćih temperaturnih ekstrema, kikiriki može postati vrijedan usjev i na našim poljima, napose kao zamjena proizvodnji duhana (Požeška kotlina, Podravina), jer i u svijetu postoji tendencija zamjene duhana kikirikijem, najčešće zbog ekonomskih, ali i socioloških i moralnih razloga. Nadalje, kako je ulje od kikirikija vrlo čisto i energetski visoko učinkovito, može se rabiti i kao bio-gorivo.
Uz poštivanje četvorogodišnjeg plodoreda, potencijalni prinos kikirikija od 1.5-2 t/ha na oko 150,000 ha agroklimatski pogodnih površina u RH (konzervativna procjena, čak i više uz navodnjavanje) bio bi dostatan za dobivanje oko 110-150 milijuna litara biodizela godišnje te time višestruko zadovoljio obavezu uporabe bio-goriva u Hrvatskoj, na što smo se obavezali i prije stupanja u Europsku uniju.
I sam Rudolf Diesel, prilikom prve demonstracije svog motora na Svjetskoj izložbi u Parizu 1900. godine, koristio je čisto kikirikijevo ulje za pogon svog revolucionarnog izuma. Nekoliko godina poslije (1912.) izjavljuje i sljedeće: Upotreba biljnih ulja kao motornih goriva možda se danas čini beznačajnom. Ali, ta ulja bi mogla postati tijekom vremena značajna koliko su i petrolej i ugljen značajni našem dobu. Danas, više od stotinu godina poslije, ove se riječi polako, ali sigurno i ostvaruju.
