Svaki proces biljne proizvodnje trebao bi se temeljiti na pravilnom odabiru, ali i primjeni tehničkih i tehnoloških metoda i rješenja koji se najčešće i uobičajeno nazivaju biljno-uzgojne mjere ili agrotehničke mjere ili jednostavno agrotehnika.
Agrotehniku se može definirati kao niz mjera i postupaka koji se primjenjuju s ciljem ostvarivanja poljoprivrednog prinosa. To su obrada tla, gnojidba, zaštita usjeva, sjetva/sadnja, njega usjeva, navodnjavanje, žetva i dr. Agrotehnika predstavlja sve zahvate u poljoprivrednoj biljnoj proizvodnji; ona za cilj imaju ostvarivanje visokih i stabilnih prinosa odgovarajuće hranidbene i tehnološke kakvoće na ekološki i ekonomski održiv način. Iako su agroekološki čimbenici uzgoja usjeva (npr. klima i tip tla), uvjetno-okolišno pretpostavljeni, na njih se ipak u značajnoj mjeri može utjecati. Utjecaj čovjeka na odabir agrotehničkih zahvata je puno kompleksniji.
Potrebno je naglasiti kako se često prema unaprijed definiranim optimalnim rokovima sjetve/sadnje za neko agroekološko uzgojno područje određuje dinamika provedbe određenih agrotehničkih zahvata. Prerano, prekasno, neodgovarajuće ili nekvalitetno provedene agrotehničke mjere mogu negativno utjecati na kvalitetu sjetve (i uzgoja usjeva općenito), iako se ona možda obavlja u optimalnim rokovima. Provedbu agrotehničkih mjera potrebno je uskladiti s okolišnim uvjetima; također i sa samim tlom (prvenstveno temperatura, vlažnost, stanje tla nakon zime, zakorovljenost i dr.).
Najvažniji agrotehnički zahvat u proljeće je sjetva. Kako bi se ona obavila na odgovarajući način potrebno je ispuniti neke pretpostavke. Potrebno je obaviti više različitih radnih zahvata, uvažavajući prethodno opisana načela postupanja. Obrada i priprema tla za uzgoj jarih usjeva započinje, ovisno o predusjevu, u ljeto ili jesen prethodne godine. U našim se agroekološkim uvjetima uzgoja još uvijek u najvećem broju slučajeva za uzgoj jarih usjeva primjenjuje konvencionalna obrada tla; sve češće su u uporabi i različiti sustavi reducirane pa i konzervacijske obrade tla. Ova je činjenica važna iz razloga što svaki od ovih sustava, iako ima isti cilj – ostvarivanje optimalnih uvjeta za sjetvu i uzgoj usjeva, nerijetko ima drugačiji pristup u ostvarivanju tog zadanog cilja.
Očuvanje vlage na konvencionalnom sustavu obrade tla
Izostankom kvalitetno obavljenog oranja u jesen, u proljeće se povećava broj radova, ali i opasnost od nastanka šteta (razmazivanje ili raspršivanje, neujednačena vlažnost sjetvenog sloja, zbijanje gaženjem, formiranje zbijenog i debelog ležaja za sjeme). Dopunska obrada tla u jesen nakon oranja (ako ju je moguće obaviti) i općenito kvaliteta jesenskog oranja, predstavljaju najslabiju kariku u sustavu obrade tla za jare usjeve. Prvi proljetni zahvat obrade tla je zatvaranje zimske brazde; nju je potrebno obaviti čim stanje tla dozvoljava kretanje mehanizacije po poljoprivrednoj površini. Ovim se zahvatom prekida površinski kapilarni uspon, a time i gubitak vode iz tla.
Pretpostavka je kako se voda nakon duboke obrade tla oranjem u jesen, akumulira tijekom jesenskog-zimskog i rano proljetnog razdoblja, i sada je potrebno tu vodu sačuvati u tlu. Vremenske prilike tijekom proljeća nerijetko su takve da omogućavaju jaču evaporaciju, odnosno isparavanje vode ne samo s površine već i iz dubljih slojeva tla. Uz takve povoljne uvjete (viša temperatura i jači vjetar), voda tla se gubi velikom brzinom, a tlo se vrlo brzo isušuje. Velika je greška, a to je bila i stara teorija, kako je tlo sposobno vodu akumulirati tijekom hladnog dijela godine gotovo bez ograničenja. Tlo ima određena ograničenja (različita u ovisnosti o tipu tla) i vodu može akumulirati samo do njegovog maksimalnog kapaciteta. Sva voda iznad ove količine je za poljoprivredu izgubljena.
Zato pretpostavka da će tlo akumulirati više vode ako je grublje i dublje poorano – jednostavno ne stoji. Istovremeno uz zatvaranje zimske brazde tlo se dodatno poravnava, a usitnjeno se tlo nakon zime površinski ravnomjerno raspoređuje. Pravilo je (osim u iznimnim slučajevima) za zatvaranje zimske brazde ne koristiti tanjuraču. Budući da je njen radni zahvat nešto dublji, na površinu može izbaciti “sirovo tlo” koje nije bilo pod utjecajem smrzavanja tijekom zime (nije bilo izmjene faza smrzavanja i odmrzavanja tla). Ako se to ipak dogodi, prvi problemi se mogu uočiti već kod sjetve. Ona u tom slučaju može biti vrlo heterogena.
Obično se nakon mjere zatvaranja zimske brazde, a pred obavljanje sjetve, provodi predsjetvena priprema tla. Međutim, ako se zatvaranje zimske brazde obavi prerano u proljeće, postoji mogućnost ili potreba za dodatnim zahvatom obrade tla. Dva najčešća razloga mogu biti: dodatno formiranje jake pokorice (veliki gubitak vlage tla) te intenzivna pojava korova.
Reducirani, a posebice konzervacijski sustavi obrade tla
Reducirani, a posebice konzervacijski sustavi obrade tla, u usporedbi s konvencionalnom obradom tla s oranjem imaju isti cilj. Koncepcijski se razlikuju u načinu očuvanja vlage tla. Osnovna razlika u usporedbi s konvencionalnom obradom je u izgledu površine tla nakon sjetve, odnosno manipulaciji biljnim ostatcima, kao i primijenjenim oruđima za osnovnu i dopunsku obradu tla. Kod reduciranih i konzervacijskih sustava izostavlja se oranje i okretanje tla. Naglasak se stavlja na kvalitetnije rahljenje i manipulaciju biljnim ostatcima.
Kod reduciranih sustava zatvaranje zimske brazde se može, ali i ne mora obavljati (ovisno o načinu reduciranja obrade). Kod konzervacijskih sustava zatvaranje zimske brazde u potpunosti izostavlja. Efekt konzerviranja vlage tla kod ovih se sustava prvenstveno postiže biljnim ostatcima na površini. Oni sprječavaju ili umanjuju isparavanje vlage tla. Jedan od najvažnijih zadataka obrade tla u proljeće je konzervacija vlage tla.
Preduvjeti kvalitetnog sjetvenog sloja tla
Kvaliteta sjetvenog sloja tla indikator je i rezultat svih prethodnih zahvata obrade. Na loše izvedenom oranju, ali i na reduciranim sustavima, može se formirati sjetveni sloj zadovoljavajuće kvalitete, ali s većim brojem radnih zahvata i uz višu cijenu. U većini slučajeva, ovako pripremljeno tlo, biljkama neće predstavljati pogodan medij za rast i razvoj. Ako je tlo nakon oranja u jesen ostalo grubo i neravno, ostat će takvo i nakon nicanja usjeva.
Zbog različite veličine strukturnih agregata i vlažnosti tla, ne može se postići ujednačena kvaliteta sjetvenog sloja, čak ni uz višestruke zahvate dopunske obrade u proljeće. Neujednačena kvaliteta sjetvenog sloja dovodi do nedostataka u nicanju i neujednačenom razvoju biljaka. Tlo koje je tijekom zime provlaženo do različitih dubina i na različitim dijelovima proizvodne parcele, na proljeće se suši neujednačeno. Zbog neujednačene vlažnosti tla na cijeloj parceli, tijekom obavljanja prvih proljetnih radova može doći do pojačanog zbijanja ili razmazivanja gaženjem, kao i do raspršivanja strukturnih agregata.
Procesi transporta vode u sušnom razdoblju mogu biti prekinuti između sjetvenog sloja tla i dijela tla koji se nalazi ispod razine razmazanog sloja (posljedica oranja i/ili pripreme sjetvenog sloja u vlažnim uvjetima). Osjetljivost tla na sušu uzrokovana je prvenstveno fizikalnim stanjem tla koje sprječava kretanje vlage ascedentnim i descedentnim tokom. Manjak oborina je u ovom slučaju od manje važnosti. Višestruko i nepotrebno ponavljanje postupaka obrade koje je neprimjereno trenutnom stanju tla (zbog nestručnosti ili iz nužnosti) značajno utječe na oštećivanje strukture tla (npr. zbijanje gaženjem) i povećanu potrošnju energije.
Kvalitetan sjetveni sloj dobiva se procesom predsjetvene pripreme koji slijedi nakon osnovne i dopunske obrade tla. Dobar sjetveni sloj tla je mrvičast, slegnut (ali ne i zbijen), povoljne vlažnosti i bez korova. Dubina sjetvenog sloja određuje se na osnovu potreba biljaka, veličine sjemena i vremena potrebnog za klijanje i nicanje. Brzo klijanje i nicanje je imperativ i preduvjet kasnijeg intenzivnijeg i kvalitetnijeg rasta i razvoja usjeva. Ono se može dodatno ubrzati ako su režim vlage, zraka i topline tla povoljni. Treba izabrati metodu i sredstva kojima se povoljni uvjeti nicanja ostvaruju sa što manje zahvata, bez oštećivanja strukture tla i sa smanjenim troškovima.
Kako bi navedeni kriteriji bili ostvarivi, sjetveni sloj treba ispunjavati sljedeće zahtjeve:
• treba potpomagati brzo klijanje i jednoliko nicanje sjemena, kao i učinkovitost sredstava za zaštitu bilja i startnog gnojiva;
• formiranje sjetvenog sloja treba postići sa što manje pomicanja tla, formiranja praškaste strukture i zbijanja tla uslijed gaženja;
• vlažnost i dubina sjetvenog sloja tla trebaju biti ujednačeni po cijeloj proizvodnoj površini;
• baza sjetvenog sloja u koju se polaže sjeme treba biti zbijena; ali zbijeni sloj ne smije biti previše tvrd i debeo;
• tlo oko sjemena treba biti sitno-mrvičaste strukture;
• između sjetvenih redova tlo treba biti mrvičasto s određenim udjelom sitnih gruda; time se osigurava zaštita tla (od vjetrene i vodene erozije);
• nakon sjetve tlo iznad sjemena treba biti lagano zbijeno (“tvrda posteljica i meki pokrivač”);
• u sjetvenom sloju ne smije biti korova;
• tlo ispod baze sjetvenog sloja treba ostati rahlo i ne smije sprječavati razvoj korijena.
